Foto: vlč. Mario Križanac

Nakon što ste podijelili letke župljanima o Vašoj namjeri da se napravi vanjski križni put i zamolbi da se dobrovoljnim prilogom uključe, Vaš župljanin David Pokos javno Vas je zbog toga prozvao (komentare Davida Pokosa možete pročitati ovdje). Molimo Vas da prokomentirate njegove izjave.

Vlč. Križanac: Mladog gospodina Davida Pokosa ne poznam dovoljno dobro. Tek sam ga nekoliko puta vidio kako igra nogomet pokraj crkve u Reki. Ako se dobro sjećam, prije nekoliko godina sahranio sam mu oca koji je bio katoličke vjeroispovijesti. Majka mu je, koliko znam, Židovka. On se, koliko čujem, deklarira kao ateist. Ono što sam čuo od njegovih poznanika jest da slovi kao „problematičan“. Njegova obitelj ne prima blagoslov kuće (što je razumljivo), tako da nemamo kontakta. Njegovu izjavu nisam pročitao zato što u njoj osjećam negativnu energiju, a takve izjave nerado komentiram, jer nisu otvorene za istinu. Njemu i drugima koji nisu prijateljski raspoloženi prema projektima župe Reka, mogu samo poručiti da ubuduće zanemare takve letke koji zabunom mogu doći u njihov poštanski sandučić.

Mediji Vam zamjeraju što ste predložili iznos donacije po obiteljima i navođenje imena donatora koji će dati veće iznose. Što Vi kažete na to?

Vlč. Križanac: U dogovoru sa župnim ekonomskim i pastoralnim vijećem već pet godina zaredom putem letaka u korizmi obavještavamo župljane o projektu za koji sakupljamo novac. Na taj smo način do sada financirali župne projekte, poput župnog časopisa i uređenja okoliša, živih jaslica, kovane ograde oko crkve i 40. obljetnice župe.

U 2019. godini odlučili smo napraviti vanjski križni put. Zato smo podijelili letke svima onima koje smo smatrali župljanima ili prijateljima župe Reka. U letcima smo predložili iznos od 100 kuna po obitelji, te naveli mogućnost doniranja i većih iznosa (1000 kuna i 3000 kuna) onima koji mogu, poput poduzetnika, obrtnika… Smatrali smo da je poticajno zahvaliti donatorima koji mogu donirati veće iznose na način da njihova imena naznačimo na određenom mjestu. Ujedno smo na taj način željeli rasteretiti one koji nisu u mogućnosti donirati novčana sredstva. S više bismo novca, naravno, znatno ubrzali kvalitetu i realizaciju projekta. Slično iskustvo imali smo prije nekoliko godina, kada smo prikupljali sredstva za kovanu ogradu. Tada smo predložili iznose od 2000 kuna po kovanom polju, što su poneki poduzetnici i župljani rado prihvatili i donirali spomenuti iznos a njihova su imena navedena na ogradi oko crkve u Reki.

Spomenuti župljanin Pokos poručio je na Facebooku da „tko ima više novaca taj je bliži Bogu“. Što mislite, zašto ljudi imaju negativan stav kada je riječ o prilozima za župne potrebe (Crkvu)?

Vlč. Križanac: Bez obzira na iznos koji vjernici doniraju, bitno je da je od srca. Na primjer, ako jedna bakica od svoje sirotinje od srca daruje 10 kuna, to može biti više pred Bogom od 3000 kuna koje netko bez volje daruje od svoga viška. Svim župljanima i prijateljima župe treba omogućiti da daruju – kako onima koji mogu doći u crkvu, tako i onima koji ne mogu. Zato smo odlučili obavijestiti i posjetiti župljane. Sve je, naravno, dobrovoljno. Na kraju, sve napravljeno ostaje župljanima i njihovoj djeci. A tko je veći vjernik, treba prepustiti dragom Bogu da prosudi, on zna kakvo je naše srce.

Kako su se financirali dosadašnji župni projekti?

Vlč. Križanac: Ja sam župnik u Reki od 2010. godine. Koliko znam, i prije moga dolaska znalo se skupljati po selu za obnovu crkava. Trebate znati da župa Reka ima 12 sela, tri filijale (Sokolovac, Jagnjedovec i Srijem), te sedam objekata za održavanje. U prošlosti je varaždinska biskupija pomagala oko uređenja dvora, kupnje zemljišta, zaštite crkve. Zatim Ministarstvo kulture RH pomagalo je oko zaštite sakralnih objekata te povremeno Koprivničko-križevačka županija, grad Koprivnica i općina Sokolovac, ali to su iznosi od nekoliko tisuća kuna, tako da nismo nikada mogli raditi veće zahvate bez pomoći varaždinske biskupije i Ministarstva kulture.

Jedan portal navodi sljedeće: „U razgovoru s Rečancima na temu župnika i o najnovijem skandalu iz Podravskog doznajemo ukratko kako im ga je dosta i žele da ode iz Reke. Sve manje ljudi, kažu, zbog njega dolazi u crkvu i žele promjenu, prije svega čovjeka kakav bi svaki svećenik morao biti, a neki čak spominju i peticiju kojom će tražiti od Varaždinske biskupije da ga ukloni iz Reke. No, nitko od njih imenom i prezimenom ne želi istupiti. Vele, učinit će to kad bude vrijeme.“ Velečasni, znate li koji to vjernici spominju peticiju, koliko je to vjernika otprilike, tj. može li se govoriti o nekoj većini, ili je tu u pitanju manjina koja je glasna?

Vlč. Križanac: Kao prvo, pravi vjernik katolik nikada neće svojega svećenika ili duhovnog pastira javno ozloglasiti jer je svjestan da on predstavlja osobu Isusa Krista. Pravi vjernik će uvijek prvo razgovarati sa svojim pastirom ili biskupom i tako nastojati riješiti problem ako postoji. Zato osobe koje ovo rade ne smatram vjernicima. Kao drugo, nitko se od kolega svećenika „ne trga“ da bude župnik u Reki, jer dobro poznaju mentalitet koji ovdje vlada i to da ih čeka slična sudbina. Mnogi mi se dive kako imam toliko strpljenja biti ovdje. Kao treće, ako takvi pojedinci uspiju biskupa uvjeriti da me premjesti, ja ću im čestitati.

Je li na ovu situaciju utjecala priča sa župnim zborom o čemu su mediji pisali prije nekoliko mjeseci? Kao da su svi Vaši potezi od tada pod „povećalom“…

Vlč. Križanac: Ne znam je li ovo povezano sa slučajem zbora koji sam raspustio. Shvaćam da moj način rada nekima ne odgovara. Koliko vidim, neki su pojedinci počeli ciljano „ozloglašavati“ moje ime preko medija. Pitam se – zašto? Zato što uvodim red i radim svoj posao? Radim ono što je u nekim drugim područjima sasvim razumljivo. Velika većina suradnika, župljana i prijatelja župe podržava smjer u kojem vodimo župu. Zato planiramo ovako nastaviti. U mom je prezimenu sadržan „križ“ pa ako na ovaj način trebam nositi svoj križ, rado ću ga prihvatiti za dobrobit župe Reka.

Župnik Mario Križanac i njegovo župno vijeće imaju punu podršku redakcije Book.hr-a.

Razgovarale Martina Vidaković i Gabriela Jurković; Book.hr