Razmišljamo o evanđelju

VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE

VJERA MAJKE OPSJEDNUTE KĆERI Zašto je Isus pustio Kanaanku da toliko moli prije nego što ju je uslišio Isus svojim apostolima otkriva zašto je ovu majku opsjednute kćeri pustio da toliko čeka prije nego što ju je uslišao

Foto: www.ospreyobserver.com/


»O ženo, velika je vjera tvoja!

»U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: „Udovolji joj jer viče za nama.“ On odgovori: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomozi mi!“ On odgovori: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“ A ona će: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Tada joj Isus reče: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I ozdravi joj kći toga časa.«

Riječ Gospodnja. (Mt 15,21-28)

Lekcija Jakovu Zebedejevu i vjera Kananke

„Je li Učitelj s tobom?“ upita stari seljak Jona, Judu Tadeja koji je ušao u kuhinju gdje već gori vatra za stopliti mlijeko i ugrijati prostoriju, jer je pomalo hladno u ovim prvim satima prekrasnog jutra pri kraju siječnja, tako mislim, ili početkom veljače, prekrasnog, ali ponešto oštrog.

„Bit će izišao moliti. Obično izlazi u zoru kada zna da će moći biti sam. Doskora će doći. Zašto ga tražiš?“

„Pitao sam i druge koji su se sada razišli tražiti ga, jer je tu s mojom ženom neka žena s one strane. To je neka iz krajeva preko granice i ne bih znao reći kako je saznala da je Učitelj ovdje. Ali, ona to zna. I želi s Njim govoriti.

„Dobro. Govorit će. Možda je to ona koju On očekuje, a ima bolesnu kćerkicu. Bit će da ovamo je doveo njezin duh.

„Mislim da ne smijemo biti okrutni sa susjedima, pa bili oni i Feničani, da bi služili Gospodinu. Možda se varam, ali…“ „To uvijek kaže i Učitelj, da moramo biti milosrdni sa svima.“

„Ne. Sama je. Nema djece sa sobom. Poznam je jer su sela tako blizu… a dolina nam je zajednička. A ja, k tome, mislim da ne smijemo biti okrutni sa susjedima, pa bili oni i Feničani, da bi služili Gospodinu. Možda se varam, ali…“

„To uvijek kaže i Učitelj, da moramo biti milosrdni sa svima.“

„On to i jest, zar ne?“

„On jest.“

„Rekao mi je Ana da su i sada s njim slabo postupali. Zlo, uvijek zlo!… U Judeji kao i u Galileji, na svakom mjestu. Zašto je Izrael tako zao sa svojim Mesijom? Hoću reći oni najveći među nama u Izraelu. Jer narod ga voli.“

„Kako ti znaš sve ovo?“

„Oh, ja živim ovdje, daleko. Ali, sam vjerni Izraelac. Dosta je odlaziti na zapovijedane blagdane u Hram da bi saznao sve dobro i sve zlo! A dobro se znade manje nego zlo. Jer dobro je ponizno i samo se ne hvali. Moralo bi se nagraditi one koji ga naviještaju.

Malo je onih koji su zahvalni pošto prime milost. Čovjek primi dobročinstvo, pa to zaboravi… Zlo, naprotiv, jako trubi u svoje trublje

Ali, malo je onih koji su zahvalni pošto prime milost. Čovjek primi dobročinstvo, pa to zaboravi… Zlo, naprotiv, jako trubi u svoje trublje i postiže da njegove riječi čuju i oni koji ih ne bi htjeli čuti. Vi, njegovi učenici, zar ne znate koliko u Hramu ogovaraju Mesiju i koliko ga optužuju? Pismoznanci i ne daju drugih lekcija nego o ovome. Ja mislim da su sastavili knjigu lekcija o tome kako optužiti Učitelja i o činjenicama koje predstavljaju kao vjerodostojne dokaze za optužbu. I potrebno je imati savjest vrlo ispravnu i čvrstu i slobodnu, da bi se mogli opirati i mudro suditi. Znade li On za ove spletke?“

„Sve ih znade. A znademo ih više manje i mi. Ali, On ostaje ravnodušan. Nastavlja svoje djelo, a učenici ili oni koji vjeruju u Njega, rastu svakog dana.“

„Dao Bog da takvi ostanu sve do kraja. Ali, čovjek je promjenljiv u svojem mišljenju. I slab… Evo, Učitelj dolazi prema kući s trojicom učenika.“

„Učitelju… nećeš li saslušati onu ženu… što je od tamo prijeko?“

Starac izlazi van, a za njim Juda Tadej, da pozdravi Isusa koji pun dostojanstva dolazi prema kući.

„Mir bio s tobom danas i uvijek, Jona.“

„Slava i mir s Tobom, Učitelju, zauvijek.“

„Mir i tebi, Judo. Zar se Andrija i Ivan još nisu povratili?“

„Ne. A nisam ni zapazio da su izišli. Nitko. Bio sam umoran i čvrsto sam spavao.“

„Uđi, Učitelju. Uđite. Jutros je zrak svjež. U šumi je moralo biti vrlo hladno. Tu ima toplog mlijeka za sve.“

„Piju mlijeko i svi, osim Isusa, umakaju velike komade kruha, kad, eto, stignu Andrija i Ivan s pastirom Anom.

„Ah, Ti si ovdje? Vratismo se reći da te nismo našli“, uzviknu Andrija.

Isus daje svoj pozdrav mira trojici, pa nadoda: „Brzo. Uzmite svoj dio i odlazimo, jer želim do večeri biti barem na podnožju brda Acziba. Večeras započinje subota.“

„Ali moje ovce?“

Isus se smiješi i odgovara: „Kad su blagoslovljene, ozdravit će.“

„Ali, ja sam na istočnoj strani brda! A ti ideš na zapad da bi došao onoj ženi…“

„Pusti da Bog radi. On će sve providjeti.“

Obrok je gotov i apostoli ustaju, uzimaju putne vreće, spremni da otputuju.

„Učitelju… nećeš li saslušati onu ženu… što je od tamo prijeko?“

„Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Moju kćerku vrlo muči đavao, koji je tjera na sramotne stvari. Smiluj mi se, jer ja mnogo trpim i svi mi se izruguju zbog toga. Kao da je moje dijete krivo što to čini… Smiluj mi se, Gospodine, Ti koji sve možeš. Podigni svoj glas i svoju ruku, te zapovijedi nečistom duhu da iziđe iz Palme. Imam samo ovo dijete, a udovica sam… Oh, nemoj otići! Smilovanje!…“

„Nemam vremena, Jona. Put je dug, a uostalom došao sam zbog ovaca Izraelovih. Zbogom, Jona. Bog neka ti naplati za tvoju ljubav. Moj blagoslov tebi i svima tvojima. Idimo.“

Ali, starac stade vikati iz svega glasa: „Djeco! Žene! Učitelj odlazi! Pritrčite!“

I kao što čitava skupina pilića raštrkana po slami dotrči na zov kvočke koja ih doziva, tako sa svih strana kuće pridolaze žene i muškarci s posla ili još napola pospani i polugola dječica, sa smiješkom na tek probuđenim lišcima… Stiskaju se oko Isusa koji je nasred gumna, majke uvijaju dječicu u svoje široke suknje da ih zaštite od zraka ili ih privijaju u naručaju dok ne dotrči jedna služavka s haljinicama u koje ih odmah obukoše. Ali, dotrči i jedna žena koja nije od kuće. Neka siromašna žena zaplakana, sramežljiva… Ide pogrbljena, gotovo vukući se i došavši do skupine u čijoj sredini je Isus počne vikati: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Moju kćerku vrlo muči đavao, koji je tjera na sramotne stvari. Smiluj mi se, jer ja mnogo trpim i svi mi se izruguju zbog toga. Kao da je moje dijete krivo što to čini… Smiluj mi se, Gospodine, Ti koji sve možeš. Podigni svoj glas i svoju ruku, te zapovijedi nečistom duhu da iziđe iz Palme. Imam samo ovo dijete, a udovica sam… Oh, nemoj otići! Smilovanje!…“

Isus odlazi, neprotumačivo tvrd prema jadnoj ženi koja se vuče na koljenima s rukama ispruženim u molitvi i nadi… Ona ustade očajna i u isto vrijeme puna vjere: „Molit ću dok me ne usliša.“ Apostoli se međusobno pogledavaju, čude se i mrmljaju: „Zašto tako postupa? Tako nije nikada radio!“

Isus, međutim, čim je blagoslovio pojedinačno sve članove obitelji i pošto je prekorio odrasle što su govorili o njegovu dolasku, a oni se ispričavaju govoreći: „Mi nismo govorili, vjeruj nam, Gospodine!“ Odlazi, neprotumačivo tvrd prema jadnoj ženi koja se vuče na koljenima s rukama ispruženim u molitvi i nadi, te govori: „Ja sam te vidjela jučer dok si prelazio potok i čula sam kako ti kažu: ‘Učitelju’. Došla sam odozada, kroz grmlje i čula sam razgovore ovih. Shvatila sam tko si Ti… I jutros, još za noći, došla sam i stajala ovdje na pragu, kao psić, dok se nije ustala Sara i pozvala me da uđem. Oh, Gospodine, smiluj se! Smiluj se! Jednoj majci i jednoj kćeri!“

Ali, Isus odlazi žurno, gluh na svako dozivanje. Oni od kuće kažu ženi: „Smiri se! Ne želi te slušati. To je i rekao: došao je radi onih iz Izraela…“

Ali, ona ustade očajna i u isto vrijeme puna vjere, te odgovori: „Ne. Molit ću dok me ne usliša.“

I počne slijediti Učitelja vičući neprestano svoje molbe, koje privukoše na vrata seoskih kuća sve one koji su budni i koji, poput onih iz Jonine kuće, idu za Njim da vide kako će se ovo završiti. Apostoli se međusobno pogledavaju, čude se i mrmljaju: „Zašto tako postupa? Tako nije nikada radio!…“ A Ivan kaže: „U Aleksandrošenu je ozdravio onu dvojicu.“

„Oh, pa koliko je puta izliječio i pogane! A ona rimska djevojčica?…“ kaže snužden Andrija koji se ne može smiriti poradi Isusove tvrdoće prema ženi Kananejki.

„Oni su, ipak, bili obraćenici“, odgovara Tadej. „A ova kojoj sada ide da je ozdravi?“

„I ona je obraćenica“, kaže pastir Ana. „Oh, pa koliko je puta izliječio i pogane! A ona rimska djevojčica?…“ kaže snužden Andrija koji se ne može smiriti poradi Isusove tvrdoće prema ženi Kananejki.

„Ja vam kažem što je tu po srijedi“, usklikne Jakov Zebedejev. „To je zato što je Učitelj ozlojeđen. Njegovo strpljenje je pri kraju pred tolikim napadajima ljudske zlobe. Zar ne vidite koliko se promijenio? Ima pravo! Od sada unaprijed će se posvetiti samo onima koje dobro poznaje. I dobro čini!“

„Da. Ali, ova ide za nama vičući, a slijedi je dugi rep svjetine. On, koji hoće proći neopaženo, upravo je našao način da privuče pažnju i samih stabala…“, mrmlja Matej.

„Idimo mu reći neka je otpravi… Pogledajte, kako lijepu pratnju imamo za sobom! Dođemo li tako na konzularni put, loše ćemo se proći! A ova nas neće napuštati, ako je On ne potjera…“ kaže uznemiren Tadej, koji se ujedno okrene i naredi ženi: „Ušuti i odlazi!“

A to učini također i Jakov Zebedejev. Ali, ona se nije zbunila zbog prijetnji i naređenja, već nastavi moliti.

„Idimo reći Učitelju, neka je potjera On, kad je već neće uslišati. Ovo ne može trajati!“ kaže Matej, dok Andrija mrmlja: „Jadnica!“ A Ivan neprestano ponavlja: „Ja ne razumijem… Ja ne razumijem…“ Ivan je smućen zbog načina na koji Isus postupa.

„Gospodine, pomozi mi! Ti to možeš, Gospodine. Zapovijedi đavlu, Ti koji si svet… Gospodine, Gospodine, Ti si gospodar svega, gospodar milosti kao i svijeta. Sve ti je podložno, Gospodine. Ja to znam. Ja to vjerujem. Uzbudi, dakle, svoju moć i upotrijebi je za moje dijete.“

I već su, ubrzavši korak, stigli Učitelja, koji ide hitro kao progonjeni. „Učitelju! Ali, otpusti onu ženu! To je sablazan! Viče za nama! Svraća pozornost sviju na nas. Na putu je sve veće mnoštvo prolaznika… i mnogi se pridružuju njoj. Reci joj neka ode.“ „Recite joj vi. Ja sam joj već odgovorio.“

„Ne sluša nas. Hajde, reci joj Ti. I strogo.“

Isus se zaustavi i okrene. Žena to shvati kao znak milosti, požuri korak i podigne glas koji je već i tako oštar, a lice joj blijedi od porasta nade.

„Šuti, ženo. I vrati se kući. Ja sam već to rekao: ‘Došao sam poradi ovaca Izraelovih’. Da ozdravim bolesne i potražim izgubljene među njima. Ti nisi od Izraela.“

Ali, žena je već pred njegovim nogama i ljubi ih, klanja mu se, držeći ga čvrsto za gležnje kao da je utopljenica koja je našla greben spasa, i jeca: „Gospodine, pomozi mi! Ti to možeš, Gospodine. Zapovijedi đavlu, Ti koji si svet… Gospodine, Gospodine, Ti si gospodar svega, gospodar milosti kao i svijeta. Sve ti je podložno, Gospodine. Ja to znam. Ja to vjerujem. Uzbudi, dakle, svoju moć i upotrijebi je za moje dijete.“

„Nije dobro uzeti kruh vlastite djece i baciti ga lutajućim psima.“

„Ja vjerujem u Te. Vjerujući ja sam od lutajućeg psa, postala kućni pas. Rekoh Ti: došla sam prije zore i šćućurila se na pragu kuće gdje si Ti bio i da si tuda izišao, bio bi se spotaknuo o mene. Ali, Ti si izišao s druge strane i nisi me vidio. Nisi vidio ovog jadnog izmučenog psa, gladnog tvoje milosti, koji je čekao da uđe, puzeći tamo gdje si Ti bio, da Ti poljubi noge, moleći Te da ga ne otjeraš…“

O ženo! Velika je tvoja vjera. I s njom ti tješiš i moj duh. Idi, dakle, i neka ti bude kako hoćeš. Ovoga je časa đavao izašao iz tvoje kćeri. Idi u miru. I kao što si od lutajućeg psa znala i htjela postati kućni pas, tako znaj ubuduće biti kćerka i sjediti za stolom Očevim. Zbogom.“

„Nije dobro baciti kruh djece psima“, ponavlja Isus.

„Ali i psi ulaze u prostoriju, gdje jede gospodar s djecom, te jedu ono što pade sa stola, ili ostatke što im ili daju ukućani, ono što više ne služi. Ja ne tražim da postupaš sa mnom kao sa kćerkom i da sjedim za tvojim stolom. Ali, daj mi barem mrvice…“

Isus se nasmiješi. Oh! Kako se je preobrazilo njegovo lice u ovom radosnom smiješku!…

Narod, apostoli, žena, gledaju ga zadivljeni… osjećajući da će se nešto dogoditi. A Isus reče: „O ženo! Velika je tvoja vjera. I s njom ti tješiš i moj duh. Idi, dakle, i neka ti bude kako hoćeš. Ovoga je časa đavao izašao iz tvoje kćeri. Idi u miru. I kao što si od lutajućeg psa znala i htjela postati kućni pas, tako znaj ubuduće biti kćerka i sjediti za stolom Očevim. Zbogom.“

„Oh, Gospodine! Gospodine! Gospodine!… Htjela bih otrčati da vidim moju dragu Palmu… Htjela bih ostati s Tobom, da te slijedim! O Blagoslovljeni! O Sveče!“

„Idi, ženo, idi. Pođi u miru.“

I Isus nastavi svojim putem, dok Kananejka, hitrija od kakve djevojčice, trči već prijeđenim putem, a za njom mnoštvo znatiželjno da vidi čudo…

„Ali, Učitelju, zašto si pustio da toliko moli, pa da je na kraju uslišaš? pita Jakov Zebedejev. „Radi tebe i svih vas…“

„Ali, Učitelju, zašto si pustio da toliko moli, pa da je na kraju uslišaš? pita Jakov Zebedejev.

„Radi tebe i svih vas. Ovo nije jedan poraz, Jakove. Ovdje nisam bio istjeran, ismijan, proklet… Ovo neka podigne vaš utučeni duh. Ja sam danas imao svoju najslađu hranu. I zato, blagoslivljam Boga. A sada, idimo do one druge koja zna vjerovati i čekati sigurnom vjerom.“

„A moje ovce, Gospodine? Uskoro bih morao poći putem kojim ti ne ideš da bih došao do svog pašnjaka…“ Isus se smiješi, ali ne odgovara.

Lijepo je hodati sada kada sunce zagrijava zrak i čini da se mlado lišće u šumi i trava na livadama sjaju kao smaragd mijenjajući u okov (dragog kamenja) svaku čašku cvijeta po kapljicama rose koje blistaju u vijencima šarenog poljskog cvijeća. A Isus ide nasmiješen. A i apostoli, naglo ohrabreni, idu za njim nasmiješeni.

Dođoše na raskršće. Pastir Ana, potišten, kaže: „Ovdje te moram ostaviti… Zar zbilja nećeš doći ozdraviti moje ovce? I ja imam vjeru; i ja sam obraćenik … Obećaješ li mi barem da ćeš doći poslije subote?“

„Oh, Ana! Pa, ti još nisi shvatio da su tvoje ovce ozdravile od onda, kada sam podigao ruku prema Lesemdanu? Idi, dakle, i ti vidjeti čudo i blagoslivljati Gospodina.“

Mislim da Lotova žena, pošto je bila pretvorena u stup od soli, nije bila različita od pastira koji je ostao onako kako je stajao, malo sagnut na naklon, glavom uzdignutom da gleda Isusa, rukom poluispruženom u zrak… Izgledao je kao kip. I moglo je biti ispod napisano: „Molitelj“. A onda se trgne i poklekne govoreći: „Blagoslivljam Te! Ti dobri! Ti sveti!… Ali, obećao sam ti mnogo novca, a ovdje imam samo nešto drahma… Dođi, dođi k meni poslije subote…“

„Doći ću. Ne radi novca, nego da te još jednom blagoslovim, zbog tvoje jednostavne vjere. Zbogom, Ana. Mir s tobom.“ I odijele se…

„Ni ovo nije poraz, prijatelji! Ni ovdje nisam bio ismijan, istjeran i proklet… Hajde, požurite! Jedna majka nas već danima očekuje…“

I putovanje se nastavlja s malim prekidom da bi pojeli kruha i sira, te napili se na nekom izvoru…

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh