Foto: Pixabay

Tog dana Sam je flertovao sa svim ženama u baru, a lice mu je bilo tužno i sjetno. Moje srce bilo je puno suosjećanja, jer bio sam samo nekoliko koraka od toga da završim kao on. „Bar sam bolje nego ovaj jadni čovjek“, pomislio sam

Moje loše navike nisu skroz nestale kad sam se vratio svojoj kući. Petkom navečer, na primjer, znao sam stati u bar u centru kako bih popio koje pivo prije nego dođem kući. Jedne večeri, primijetio sam jednoga svog poznanika, uspješna odvjetnika imena Sam. Izgledao je kao da je sjedio u tom baru od trenutka otvaranja. Čuo sam da je napustio svoju ženu. Sada prolazi kroz rastavu i izgubio je kontakt sa svojom djecom. Bančenjem i opijanjem provodeći dane, išao je silaznom putanjom. Tog dana Sam je flertovao sa svim ženama u baru, a lice mu je bilo tužno i sjetno. Moje srce bilo je puno suosjećanja, jer bio sam samo nekoliko koraka od toga da završim kao on. „Bar sam bolje nego ovaj jadni čovjek”, pomislio sam.

…prišao mi je muškarac kojeg nisam prepoznao. Imao je nebeski sjaj na sebi i najsmireniji, sadržajan, bezbrižan, radostan pogled na licu koji sam ikad vidio. Tada sam shvatio…

Nekoliko mjeseci poslije, dok sam sjedio na tribinama bazena i gledao svoju djecu u rekreacijskome plivačkom natjecanju, prišao mi je muškarac kojeg nisam prepoznao. Imao je nebeski sjaj na sebi i najsmireniji, sadržajan, bezbrižan, radostan pogled na licu koji sam ikad vidio. Tada sam shvatio… „Same, jesi li to ti? Izgledaš prekrasno. Izgledaš sjajno. Kako si? Kakva promjena!”
„Nikad nisam bio bolje u cijelom svom životu.”
„Zbilja, zašto je tako?”
„Mogu te pitati nešto osobno? Jesi li ti katolik?”
„Da, ja sam katolik. Zašto?”
„Pa bio sam na hodočašću. Otišao sam u mjesto koje se zove Međugorje. Jesi li ikad čuo za Fatimu?
„Da, jesam.”
„To je nešto slično tomu, samo se događa danas, sada za vrijeme našeg životnog vijeka. Blažena Djevica Marija pojavljuje se šestorici mladih ljudi u Jugoslaviji.” Onda je počeo dijeliti sa mnom razgovore i čuda kojima je svjedočio. „Stvari postaju zlato i sunce se okreće. Vidio sam kako je nebo dotaklo zemlju i to mi je promijenilo život.”

Svejedno cijeli tjedan nisam mogao prestati razmišljati o njegovu sjaju na licu. Izgledao je dvadeset godina mlađe nego posljednji put kad sam ga vidio. Nije to mogao izmisliti

Odmaknuo sam se nekoliko koraka, bojeći se da ne pokupim njegovo ludilo. „To je baš lijepo. Jako sam sretan zbog tebe.” Promucao sam i pobjegao odatle što sam brže mogao. Kod kuće rekao sam ženi: „Jadni Sam. Skroz je izgubio razum. Otišao je iz jedne krajnosti u drugu.”
Svejedno cijeli tjedan nisam mogao prestati razmišljati o njegovu sjaju na licu. Izgledao je dvadeset godina mlađe nego posljednji put kad sam ga vidio. Nije to mogao izmisliti. Kada se bližila sljedeća subota, nisam mogao dočekati priliku da ga ponovno vidim.

Moraš mi više reći o tim ukazanjima, i tome što se trenutačno događa u Međugorju

Kad sam došao na plivačko natjecanje, počeo sam trčati okolo i tražiti ga, ali naišao sam samo na njegova sina. „Je li tata tu?”
„O da, upravo se tamo nalazi.”
Žureći prema njemu, rekao sam mu bez daha: „Moraš mi više reći o tim ukazanjima, i tome što se trenutačno događa u Međugorju.”
Njegovo se lice ozarilo širokim osmijehom. Pružio mi je knjižicu i rekao: „Mislio sam da bih mogao danas naići na tebe.”

Sjeo sam na travu i proždirao pogledom tu knjižicu. Nešto davno izgubljeno uzburkalo se unutar moga srca. To je bila nada. Kroz moje misli javljalo se pitanje: „Što da sam bio živ prije dvije tisuće godine i da mi je netko prišao i rekao da postoji čovjek koji radi čuda. Koji je novi Mesija? Što bih učinio? Bih li ja bio osoba koja bi ga išla potražiti, koja bi išla pronaći istinu? Ili bi bio osoba koja bi rekla: „O to je lijepo. Ja nemam zašto ga ići potražiti. Ja sam zadovoljan svojim životom”.”
Nadao sam se da odmah mogu otići potražiti Isusa. Znao sam da moram otići u Međugorje.

Želim saznati istinu. Pojavljuje li se Majka Božja zbilja u Međugorju? I što je još bitnije… Je li katolička vjera istinita?

Izazvan i inspiriran, otišao sam kući svojoj ženi i predložio joj: „Hajdemo uzet godišnji odmor.”
„Pa”, odgovorila je, ”Ne želim ići na godišnji odmor u neku komunističku zemlju. To je ludost. Bolje da odemo nekamo gdje je zabavno kao na Havaje.”
„Ali ja jako želim ići na to mjesto.”
„Dobro, onda idi.”
Moja nova ozbiljna molitva je postala: „Želim saznati istinu. Pojavljuje li se Majka Božja zbilja u Međugorju? I što je još bitnije… Je li katolička vjera istinita?” Samo tjedan dana poslije, u lipnju 1990. godine, našao sam se u avionu, suočavajući se s različitim strahovima: „Dragi Bože, ja ne želim štovati Mariju. Zbilja. Ja samo želim znati što je stvarno, a što ne. Ne želim te uvrijediti.” Nisam se samo bojao mrmljanja iz moje antikatoličke prošlosti, već i svoga tihog razmišljanja: „Ako se Marija zbilja s neba pojavljuje, to znači da ću biti u njezinoj prisutnosti, a ona je neviđena dobrota. Kako bih ja mogao izgledati u svjetlu te svetosti?”

Nastavak možete pročitati u knjizi ‘Evo ti Majke’ autorice Christine Watkins. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi pročitajte ovdje, a kupiti ju možete ovdje.

Izdavačku kuću Kyrios možete pratiti na njezinoj stranici na Facebooku (ovdje).