Foto i video

MONAH O. LAZAR ANTUN

VIDEO Koptski monah otkriva molitvu kojom se nadvladavaju životne poteškoće U poteškoćama ste, ili mislite da su nerješive, ili imaju dugu 'povijest', u dugovima ste, u teškim ugovornim obavezama, u nečemu iz čega ne možete izaći, bolesni ste vi ili netko vaš…? Pustinjak otac Lazar Antun otkriva rješenje u ovoj moćnoj molitvi

VIDEO Koptski monah otkriva molitvu kojom se nadvladavaju životne poteškoće

Foto: Youtube


 

Koptski monah pustinjak otac Lazar Antun, rodom Australac (Tasmanija), prvih je 40 godina svoga života proveo kao ateist marksističkih uvjerenja. Danas živi u samostanu sv. Antuna Pustinjaka Koptske pravoslavne crkve, koji se nalazi u egipatskoj pustinji, podno špilje u kojoj je u 4. stoljeću živio sv. Antun, otac kršćanskog pustinjačkog monaštva.

U ovom videu o. Lazar Antun pokazuje kako izgleda njegovo mjesto molitve napominjući kako molitva može postati punina života za svakoga od nas. Objašnjava koju molitvu moli i kako.

„Nije bitno jeste li pravoslavni, protestanti ili rimokatolici“, kaže o. Antun, „pitanje je jeste li kršćanin, volite li Gospodina, je li On s vama, u vama. I ako je, sigurno ćete ga okusiti po svojoj molitvi…“

Životna priča opata Antuna

„Moje ime odgovara mom životu. Jer Lazar je bio uskrsnuli, oživjeli. Odabrao sam to ime jer znači moć uskrsnuća. Nisam bio kršćanin cijeli život. Postao sam monah i kršćanin u isto vrijeme. Sasvim sam promijenio svoj život. Kao da sam umro, pa sam ponovno vraćen u život. Prije sam bio čovjek ponosan na sebe. Bio sam siguran da sam kapetan svog broda, učitelj svoje vjere, da ja jedini upravljam svojom sudbinom. Sad vjerujem da sam u Gospodinovim rukama. Vjerujem da sam se sasvim promijenio; od toga da sam sâm sebi bio učitelj života, do toga da sam ljubljeni sin, služitelj, sluga Isusa Krista. Dogodila mi se potpuna promjena – od ponosa do poniznosti, od neovisnosti do ovisnosti, od toga da sam sebi vođa, do iskustva vođenog djeteta“, kaže o. Lazar.

Od ateista do monaha

Četrdesetak godina svoga života proveo je u rodnoj Australiji (Tasmanija) kao ateist marksističkih uvjerenja. Rođen je u protestantskoj obitelji; otac mu je bio metodist a majka sklona katoličkoj vjeri. Na njegovo nevjerničko uvjerenje utjecali su stavovi Freuda i Marxa. Kao sveučilišni profesor predavao je književnost i filozofiju.

Kada mu je majka umrla od raka, napustio je život ‘materijalizma bez duše’ u Australiji i dao se u potragu za Bogom i mirom. Njegovo hodočašće dovelo ga je do koptskog monaštva, a u tome mu je pomogao i susret s nekadašnjim papom Aleksandrije i patrijarhom cijele Afrike, Shenoudom III.

Monaha jakim čine gubici

„Sv. Antun Opat vodio je samački život“, nastavlja o. Antun Lazar. „Bog i čovjek, zauvijek zajedno. Ljudski gledano, to je samotni, osamljenički put. Ali, to je bogati duhovni put. I nije to lagan put. Monaštvo uopće nije lagano. Mnogi monasi nisu u mom položaju. Ako se pita nekog monaha u mom samostanu gdje mu je otac, obitelj, znaju gdje su. Posjećuju se i povezani su. Ako ga se pita kako mu je tu, reći će: ‘Ja sam Egipćanin, govorim svoj materinji jezik…’. Ja sam, pak, daleko od svoje zemlje, ovdje se ne govori moj materinji jezik, nemam tu nikoga od obitelji. Zapravo, sve što mi pomaže biti monahom, za mene su gubitci. Drugi monasi te stvari nisu izgubili, pa se oni moraju jače boriti“, kaže o. Lazar.

Primjerice, novak Luka el Anthony je i prije dobivanja diplome na studiju stomatologije odlučio postati monah. Od toga su ga odgovarali rodbina i prijatelji, jer da će time propustiti stvoriti obitelj, dobar položaj u društvu. No, on vjeruje da je izabrao pravi put. Njemu je izazov u samostanu navezanost na njegov prijašnji život, uspomena na prijatelje, braću, bližnje. O. Lazar je odsječen od toga.

„Zato sam, u jednom smislu, blagoslovljen, a u drugom smislu sam posve sam. Ako želim s nekim razgovarati, nemam s kime. Tu nitko ne razumije moj jezik, nemaju prošlost kao ja. Ako izgubim vezu s Kristom i na jednu minutu, nema mi tko doći pomoći. To je borba. Moram se boriti svaki dan, da se držim usredotočen na Krista. Mojim dolaskom u samostan, smanjile su se napasti, izazovi izvana. Nemam napast očiju. Ne vidim žene, novac, alkohol, kocku. Ne vidim bogatstva niti išta što bi me privuklo. Nemam lijepu odjeću. Ništa mi nije napast preko očiju ni ušiju, ne čujemo nikakve razgovore. Jedina napast mi je napast srca: da sanjam, da se sjećam, da se brinem za sebe. Tako zlo osobito kuša monahe, da mašta, da je zabrinut za sebe. To zaustavim Isusovim imenom. Molim na grčkom, kako sam naučio: ‘Gospodine Isuse, Sine Božji, smiluj mi se!’ Ta me molitva čuva kao štit. Molim tako dok ne postanem miran. Mir pustinje i mir moga srca odagnaju napast, unište je do ništice“, kaže o. Lazar.

Unutarnje pravilo!

Kada čovjek živi u svijetu, moli uglavnom ujutro i navečer, u nedostatku vremena moli brzo i kratko. Razne okolnosti djeluju na um i srce i isključuju ga od Boga. A u pustinji, planini?

„Nema nikoga tko bi mi rekao što da radim. Kad napustim samostan i dođem u pustinju, nemam ograničenja, pravila. Mogu spavati, ako želim 19, 24 sata na dan, sanjati po cijele dane, nitko neće znati. Nitko ništa neće reći. Dakle, pravilo je unutarnje. Pustinjski monah mora imati unutarnje pravilo! Mora imati disciplinu koja izlazi iz njegova srca. Ta sloboda, ta samoća monaha, samotnjačka forma monaha, znači da sam slobodan od odvlačenja pažnje, od rastresenosti, od svega što mi onemogućuje približavanje Bogu.

Nikad ne možeš doći tako blizu Bogu, kao kad si okružen tzv. pomoćnim sredstvima, kad si u središtu toliko toga što te podržava. Rekao bih da je pustinja kraljevsko, privilegirano mjesto u spoznavanju Boga, jer u njoj nema nemira i napasti koji odvlače pažnju. Kad postaneš pustinjak, to je kao da dobiješ posebno otvoreni dio pred sobom, kao neki kraljevski put kojim možeš putovati prema nebu. Monah vidi pred sobom molitve, liturgiju, sveto zajedništvo, puno, puno godina neometane molitve. Sva naša pažnja slijedi život Krista. Naša je vjera naš ‘posao’. Monahova vjera je njegov život, njegov život je vjera. To znači da se uvijek krećemo jednim smjerom, stranom kršćanstva.“

 Nebo je otvoreno

„Kad postaneš monah, zakržlja želja za obitelji, ženidbom, djecom, za uobičajenim razvojem ljudskog života. To je kao da svežete prst koji više nikad ne koristite. U tri do četiri godine, on postane neupotrebljiv, atrofira, izgubi svoj smisao. Isto je i s monahom. Kada napusti svijet i sebe potpuno preda Bogu, kada kaže: ‘Predajem se, u tvojim sam rukama, Gospodine’ – kada to učiniš, želja za drugim stvarima otpadne, nestane. Ne želiš više drugorazrednu ljubav. Želiš samo prvu, pravu, ljubav Stvoritelja. Ne želiš ljubav stvorenoga. Od trenutka kad sam došao u pustinju, sve sam ostavio iza sebe i gledao sam samo naprijed, u ono što sam dobio od Njega – na Njegovu ljubav. Ne mogu reći da sam sâm. Nisam sam, osim što se tiče ljudskog društva. Ali, ja ne tražim ljudsko društvo, nego duhovno. I to imam. Nikad se ne osjećam osamljenim. Od početka sam znao da ću ovdje naći svoje spasenje. To je kao prozor u vječnost. Ovdje u pustinji mogu vidjeti stvari koje nikad ne bih mogao da sam u gradu, jer bi takav život bio prepreka između mene i neba. A ovdje sam otvoren. Nebo je otvoreno.“

Ovo poručuje o. Lazar Antun u dokumentarnom filmu o svom monaštvu, autora Remigiusza Sowe, pod nazivom „Posljednji anahoret“ (pustinjak).

“Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!”

Poslanica Kološanima 3,2-3

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 247
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh