Foto: Screenshot

Cristina i Carlos su katolički par iz Madrida s velikom obitelji. Životna tragedija otvorila im je srce za poziv unutar bračnog poziva.

Pedro, njihovo osmo dijete, rođeno je s malformacijama pluća, srca i mozga i nije imalo oči. „Njegov je životni vijek bio vrlo kratak i svaki dan života bio je dar, a mi smo to tako i živjeli”, objašnjava Cristina u novoj epizodi sjajne serije „Zarazni” u produkciji kuće Infinity Plus One.

Bolesna djeca bez roditelja

Zbog Pedrova stanja, Cristina i Carlos morali su kontinuirano dolaziti i odlaziti s bolničkog odjela na kojem je bio njihov sin. Kroz mnoge posjete primijetili su djecu na istom odjelu s raznim teškoćama kojima su nedostajali roditelji. Počeli su provoditi vrijeme s tom djecom, a kroz ove susrete otkrili su Betlehemsku kuću („Casa Belén“), dom za djecu s teškoćama u razvoju koji vode Kćeri ljubavi. Cristina i Carlos otvorili su srca i tako ovoj djeci otvorili vrata svoga doma.

Pedro je tijekom svog kratkog života bio jako voljen – umro je u dobi od pet godina. Ali to iskustvo u bolnici i dalje je ostavljalo dojam na Cristinu i Carlosa. „Uvidjeli smo da smo rođeni za brigu o djeci s bolestima koja moraju biti hospitalizirana i sama, a koja nisu imala ljubav roditelja. Morali smo učiniti više”, kazala je Cristina za Infinity Plus One.

Poziv unutar bračnog poziva

Za Cristinu i Carlosa započela je nova etapa. U Betlehemskoj kući pohađali su tečaj za usvajanje i tad su usvojili sina Javiera. Javier se rodio prerano, sa 27 tjedana. Prebolio je moždani udar, operaciju srca, ileostomiju i od prvog dana njihove brige, Javier se počeo mijenjati. Sada ima pet godina i vrlo je sretno dijete.

Nakon toga obitelj je zamoljena da usvoji djevojčicu s mikrocefalijom, Claudiu. Claudia je bila u lošijem stanju nego Javier. Carlos ju je svaki dan dovodio u obiteljsku kuću i vraćao svake večeri u kuću Betlehem, sve do trenutka potpunog usvajanja. Nažalost, Claudia je preminula samo tri dana nakon potpunog prelaska u obiteljsku kuću. Suočavajući se s tragedijom, bračnom paru nametnulo se pitanje jesu li previše tražili od svoje druge djece?

„Ne bojimo se smrti. Bojimo se boli koja ostaje nakon toga”, izjavio je bračni par. Svjesni su da bi to njihovu djecu moglo rastužiti, međutim Carlos objašnjava: „Ako se obitelj osjeća tužno, to je zato što smo voljeli, a ako smo ih voljeli, to je nešto što je svako dijete moglo primijetiti i osjetiti. Možda su vrlo bolesni i čini se da nisu svjesni te ljubavi, ali to primjećuju.” Plodovi ljubavi patnju čine vrijednom.

Par pojašnjava kako kuća Betlehem pruža izvrsnu njegu, ali ljubav i toplina obiteljske kuće posebne su i čine ovoj djeci puno dobra. Nema djeteta koje ne primjećuje ljubav i toplinu obitelji.

Ne razlikuju se od  drugih

Njihova ih vjera čini zahvalnima Bogu na ovom pozivu. Cristina kaže: „U nama nema ništa posebno, ne razlikujemo se od drugih. Jako smo grešni, vrlo mali, skloni bijesu, spremni za borbu, baš sve. Pa ipak, Bog nam je povjerio ovaj dar.”

Carlos na kraju priznaje: „Jako sam lijen, ali otkrio sam jednu stvar: najsretniji sam onda kada služim svojoj djeci, a posebno kada brinem o djeci s teškoćama u razvoju.”

Pogledajte prvi dio epizode s ovom obitelji:

Book.hr