Razmišljamo o evanđelju

MARIA VALTORTA

VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Tri učenika Ivana Krstitelja kod Isusa Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Screenshot


 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li Prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori: »Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.«

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

Riječ Gospodnja. (Iv 1,6-8.19-28)

Prema kući dolaze tri čovjeka koji hode sigurno kao onaj koji zna kamo ide. Napokon vide Ivana koji prolazi preko dvorišta sa ved­rima punim vode što ju je zagrabio na zdencu. I zovu ga…

Izvanredno vedar zimski dan. Sunce, vjetar i nebo vedro jedno­lično, čak i bez najmanjeg spomena kakvog oblaka. Prvi satovi dana su. Tanak veo slane, bolje: gotovo smrznute rose, još je po tlu i po travi poput dijamantne prašine.

Prema kući dolaze tri čovjeka koji hode sigurno kao onaj koji zna kamo ide. Napokon vide Ivana koji prolazi preko dvorišta sa ved­rima punim vode što ju je zagrabio na zdencu. I zovu ga.

Ivan se okreće, polaže vedra na tlo i kaže: »Vi ovdje? Dobro došli ! Učitelj će biti radostan kad vas vidi. Dođite, dođite, dok ovdje nema naroda. Sada ga toliko dolazi!…«

Trojica su pastiri učenici Ivana Krstitelja. Šimun, Ivan i Matija zadovoljni idu za Ivanom.

»Učitelju, ovdje su tri prijatelja. Gledaj« – kaže Ivan ulazeći u ku­hinju, gdje veselo gori velika vatra od granja šireći ugodan miris šume i upaljenog lovora.

»Oh! Mir vama, prijatelji moji. Kako to da dolazite k Meni? Zar se kakva nesreća dogodila Krstitelju?«

»Ne, Učitelju. Došli smo s njegovim dopuštenjem. On te poz­dravlja i kaže da preporučiš Bogu lava koga progone strijelci. Ne zava­rava se glede svoje sudbine. Ali zasad je slobodan. I sretan je jer zna da Ti imaš mnogo vjernika. I one koji su prije bili njegovi. Učitelju … i mi izgaramo od želje da to budemo, ali … ne želimo ga napustiti sada kad je progonjen. Shvati nas …« – kaže Šimun.

»Štoviše, blagoslivljam vas zato što to činite. Krstitelj zaslužuje svaki obzir i ljubav.«

»Da. Dobro kažeš. Velik je Krstitelj i neprestano je sve veći. Sličan je agavi, koja kad je blizu smrti napravi veliki svijećnjak sedmolikog cvijeta, pa blista njime i širi miris. Tako i on. I uvijek go­vori: “Samo bih ga još jedanput želio vidjeti … ” Tebe vidjeti. Mi smo taj krik njegove duše uzeli k srcu i nosimo ti ga, ne rekavši mu toga. On je “Pokornik”, on je “Isposnik”, pa se trapi zatomljujući i svetu želju da te vidi i da te čuje. Ja sam Tobija, sada Matija. Ali mislim da nije morao biti različit od njega arhanđeo koji je bio dan mladom Tobiji – Sve je u njemu mudrost.«

»Nije rečeno da ga Ja neću vidjeti … Ali zar ste samo zato došli? Mučno je putovanje u ovo godišnje doba. Danas je vedro. Ali do na­trag tri dana kolika voda od kiše po putovima!«

»Ne samo zato. Neki dan došao je farizej Doras da se očisti. Ali mu je Krstitelj uskratio obred rekavši: “Ne stiže voda gdje je tako de­bela kora grijeha. Samo jedan ti može oprostiti: Mesija”. A on je tada rekao: “Ići ću k njemu. Želim ozdraviti, a mislim da je ovo zlo njegova čarolija”. Onda ga je Krstitelj otjerao kako bi bio otjerao Sotonu. A odlazeći farizej je sreo Ivana, koga je poznavao odonda kad bi pošao k Joni kome je bio nešto u rodu i rekao mu: “Idem. Svi idu. Bio je i Manahen pa čak i … (ja kažem bludnice, ali on je rekao gnusnije ime) idu onamo.  Puna je Aqua Speciosa obmanutih.

Pa dobro, ako me iscijeli i povuče prokletstvo s mojih posjeda, koji su sad razrovani kao od ratnih strojeva od četa krtica i crvi i zrikavaca vampira, koji dube usjeve i glođu žile voćaka i loza i nema ničega što bi ih svladalo, postat ću mu prijatelj. Ali inače … jao Njemu!” Mi smo mu odgovo­rili: “Zar s takvim srcem ideš onamo?”
A on je odgovorio: “A tko vjeruje u sotonu? Uostalom, kako stanuje zajedno s bludnicama, može sklopiti savez i sa mnom”.  Željeli smo doći da ti kažemo kako bi se mogao ravnali prema Dorasu.«

»Sve je već gotovo.«

»Već gotovo? Ah, istina je ! On ima kola i konje, a mi samo noge. Kad je došao?«

»Jučer.«

»I što se dogodilo?«

»Ovo: ako volite baviti se s Dorasom, možete otići u njegovu kuću u Jeruzalemu i žalovati se zbog njega. Pripremaju ga za grob.«

»Mrtav?!!«

»Mrtav. Ovdje. Ali ne govorimo o njemu.«

»Da, Učitelju … Samo … reci nam jednu stvar. Je li istina što je rekao za Manahena?«

»Jest. Zar vam je žao?«

»Oh! Pa to je naša radost! Toliko smo mu govorili o tebi u Maheruntu!
A što želi apostol ako ne da Učitelj bude ljubljen? To želi Ivan i mi s njim.«

»Dobro govoriš, Malija. Mudrost je s tobom.«

»I … ja to ne vjerujem. Ali sad smo je sreli … Bila je i kod nas tražila Tebe pred blagdanom Sjenica. I kazali smo joj: “Ono što ti tražiš nije ovdje. Ali brzo će biti u Jeruzalemu za blagdan Sjenica”. Tako smo kazali jer nam je Ivan rekao: “Vidite li onu grešnicu? Sva je jedna kora od blata, ali u nutrini ima plamen koji treba pothranjiva­ti. Postat će tako jak da će prosukljati ispod kore i spaliti sve. Pasti će blato, a ostat će samo plamen”. Tako je rekao. Ali … je li istina da ovdje spava, kako su nam došla kazati dva moćna pismoznanca?«

»Ne. U jednoj upraviteljevoj staji je, više od jednog stadija dale­ko odavde.«

»Pakleni jezici! Jesi li čuo? A oni …«

»Ostavite ih neka govore. Dobri ne vjeruju njihovim riječima, nego mojim djelima.«

»To kaže i Ivan. Neki dan su mu u našoj prisutnosti rekli neki njegovi učenici: “Rabbi, Onaj koji je bio s tobom s onu stranu Jorda­na i za koga si ti posvjedočio, sada krštava. I svi odlaze k Njemu. Ostat ćeš bez vjernika.” A Ivan je odgovorio: “Blago mom uhu koje sluša tu vijest ! Ne znate kakvu mi radost zadajete. Znajte da čovjek ne može ništa uzeti ako mu nije dano od Neba. Vi možete svjedočiti da sam rekao: ‘Ja ni­sam Krist, nego onaj koji sam bio poslan pred Njim da mu pripravim put’.

Pravedan čovjek ne prisvaja ime koje nije njegovo i ako ga čovjek hoće hvaliti govoreći mu: ‘Ti si taj’, tj. Svetac, on kaže: ‘Ne. Doista ne. Ja sam njegov sluga.’

Pravedan čovjek ne prisvaja ime koje nije njegovo i ako ga čovjek hoće hvaliti govoreći mu: ‘Ti si taj’, tj. Svetac, on kaže: ‘Ne. Doista ne. Ja sam njegov sluga.’ A uza sve to se vrlo raduje jer kaže: ‘Eto, nešto malo sam mu sličan, ako me čovjek može zamijeniti s Njim’. A što hoće onaj koji ljubi ako ne da bude sličan svome lju­bljenome? Samo zaručnica uživa zaručnika.

Ženidbeni djever ga ne bi mogao uživati jer bi to bila nemoralnost i krađa. Ali prijatelj zaručnikov, koji mu je blizu i sluša njegovu radosnu svadbenu riječ, osjeća tako živu radost da je ta radost gotovo slična radosti koja usrećuje djevicu koja se za nj udala te u njoj predokusni med svadbenih riječi. To je moja radost i ona je potpuna. Što još čini zaručnikov prijatelj pošto je mjesecima služio prijatelju i pošto mu je dopratio do kuće zaručnicu? Povuče se i iščezne. Tako i ja! Tako i ja! Samo jedan ostaje: zaručnik sa zaručnicom: Čovjek s čovječanstvom. Oh, duboke li riječi. Treba da On raste, a ja da se smanjujem. Onaj koji dolazi s Neba iznad sviju je. Na njegov dolazak iščezavaju Patrijarsi i Proroci, jer On je jednak suncu koji sve osvjetljuje i s tako živim svjetlom, te se zvijezde i planeti čija se svjetlost utrnula oblače u nju, a oni koji nisu utrnuti, poništavaju se u njegovom vrhovnom sjaju.

Tako se događa jer On dolazi s Neba, dok će Patrijarsi i Proroci otići u Nebo, ali ne dolaze s Neba. Onaj koji dolazi s Neba, viši je od sviju. I naviješta ono što je vidio i čuo. Ali njegovo svjedočanstvo ne može pri­miti ni jedan od onih koji ne teže k Nebu i zato niječu Boga. Tko prih­vaća svjedočanstvo Onoga koji je sišao s Neba, s tim svojim vjerovanjem zapečaćuje svoju vjeru da je Bog istinski, a ne bajka bez istine i osjeća Istinu jer ima dušu željnu Nje. Jer Onaj koga je Bog poslao, izgovara Božje riječi, jer mu Bog daje Duha u punini, a Duh kaže: ‘Evo me. Uzmi me, jer želim biti s tobom, Ti, naslado naše lju­bavi’. Jer Otac ljubi Sina bez mjere i sve je stavio u njegovu ruku.
Zato tko vjeruje u Sina ima život vječni. Ali tko odbija vjerovati u Sina neće vidjeti Života. I srdžba će Božja ostati u njemu i na njemu”.

Tako je rekao. Te riječi su mi utisnute u pamet da ti ih kažem« – kaže Matija.

»A Ja te zato hvalim i zahvaljujem ti. Posljednji Izraelov Prorok nije Onaj koji silazi s Neba, ali kako je bio obdaren božanskim daro­vima od majčine utrobe – vi to ne znate, ali vam Ja kažem – on je onaj koji se najviše približava Nebu.«

»Što? Što? Oh, pripovijedaj! On o sebi kaže: “Ja sam grešnik”.«

Tri pastira su željna znati, a također i učenici žele znati.

»Kad me je Majka nosila, budući trudna od Mene – Boga, pošto je ona Ponizna i Ljubezna, pošla je posluživati Ivanovu majku, koja joj je bila rođakinja po majci, a i ona trudna u starosti. Krstitelj je već imao svoju dušu, jer je bio u sedmom mjesecu svog oblikovanja. I čovjekov zametak, zatvoren u majčinom krilu, zaigra kad je čuo glas Božje Zaručnice. Kao Preteča i u tome, pretekao je otkupljenje, jer se Milost izlila od krila u krilo i proniknula i Istočni Grijeh spade s duše dječakove. Zato kažem da na zemlji troje njih posjeduje Mudrost kao što su na nebu Trojica koji su Mudrost: Riječ, Majka, Preteča na zemlji;  Otac, Sin i Duh Sveti na Nebu.«

»Duša je naša prepuna čuđenja … Gotovo kao onda kad nam je bilo rečeno: “Rodio se Mesija …” Jer ti si bio ponor Milosrđa, a ovaj naš Ivan je ponor poniznosti.«

»A moja Majka je Ponor Čistoće, Milosti, Ljubavi, Pos­lušnosti, Poniznosti, svake druge kreposti koja je od Boga, a koju Bog ulijeva svojim svetima.«

»Učitelju«, – kaže Jakov Zebedejev, »Tu je mnogo naroda.«

»Hajdemo. Dođite i vi.«

Naroda je veoma mnogo.

»Mir bio s vama« – kaže Isus. Smiješi se kao malo kada.  Narod šapuće i to spominje. Ima mnogo radoznalih.

»Rečeno je: “Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga” Premnogo se zaboravlja ova zapovijed. Boga iskušavamo kad mu hoćemo nametnuti svoju volju. Iskušavamo Boga kad nerazborito radimo protiv pravila Zakona, koji je svet i savršen i u svom duhov­nom, glavnom, dijelu bavi se i brine se i za ovo tijelo što ga je Bog stvorio.  Iskušavamo Boga kad ponovno griješimo pošto nam je bio oprostio.

Iskušavamo Boga kad dobročinstvo koje smo od Njega pri­mili da bude za nas dobro i da nas privlači k Bogu obraćamo na zlo. Ne smijemo se s Bogom podrugivati i ismjehivati ga. To se mnogo puta događa.

Dolazite da dobijete čudo. Dolazite da dobijete oproštenje. I Otac vam daje riječ, čudo i oproštenje. I ja ne tugujem za Nebom, jer vam mogu dati i oproštenje i mogu vam dati da spoznate Boga

Jučer ste vidjeli kakva kazna čeka podrugivače Božje. Vječni Bog, koji je posve samilostan s onim koji se kaje, sav je naprotiv strogost s neskrušenim koji ni za što ne mijenja sama sebe. Vi dola­zite k Meni da čujete riječ Božju. Dolazite da dobijete čudo. Dolazite da dobijete oproštenje. I Otac vam daje riječ, čudo i oproštenje. I ja ne tugujem za Nebom, jer vam mogu dati i oproštenje i mogu vam dati da spoznate Boga.

Čovjek je jučer pao pogođen kao Nadab i Abihu od vatre božanskog gnjeva. Ali se vi uzdržite od toga da mu sudite. Jedino neka vas to što se dogodilo, novo čudo, potakne da razmišljate kako treba postupati da bismo imali Boga za prijatelja. Onaj je zahtijevao pokajničku vodu, ali bez nadnaravnog duha. Zahtijevao ju je iz ljud skog duha, kao neki čarobni obred koji bi ga izliječio od bolesti i os­lobodio od nesreće. Tijelo i ljetina. Eto njegovih ciljeva. Ne njegova siromašna duša. Ta nije imala vrijednosti za njega. Za njega je imao vrijednosti život i novac.

Ja kažem: srce je ondje gdje ti je blago i blago je ondje gdje ti je srce.  Zato je blago u srcu

Ja kažem: srce je ondje gdje ti je blago i blago je ondje gdje ti je srce.  Zato je blago u srcu. On je u srcu žeđao za tim da živi i da ima mnogo novaca. Kako ga imati? Na bilo koji način. I pomoću zločina. Zar onda tražiti krštenje nije bilo ismjehivati i iskušavati Boga? Bilo bi dovoljno iskreno kajanje za njegov dugi grješan život da mu dade svetu smrt pa i koliko je bilo pravedno da ima na zemlji.

Ali on je bio bez kajanja. Kako nikada nije ljubio nikoga osim sebe, došao je dotle da nije ljubio ni sama sebe. Jer mržnja ubija i životinjsku sebičnu ljubav čovjekovu prema samome sebi. Njegova voda očišćenja morale su biti iskrene suze kajanja. A tako neka bude i za sve vas koji slušate. Jer nema nikoga bez grijeha i zato vam  svima treba ta voda. Istisnuta iz srca ona silazi i pere, ponovno čini dje­vičanskim onoga koji je oskvrnjen, ponovno diže onoga koji je obo­ren, ponovno jača onoga koji je beskrvan zbog grijeha.

Onaj se čovjek zanimao jedino za zemaljsku bijedu. Ali čovjeka mora zamislili jedina bijeda, a to je vječna bijeda gubitka Boga. Onaj čovjek nije propuštao prinosili obredne darove. Ali nije umio prika­zati Bogu žrtvu duha, tj. udaljiti se od grijeha, činiti pokoru, s djeli­ma tražiti oproštenje. Licemjerni darovi od bogatstva koje je na zao način stečeno  slični su pozivima Bogu da postane ortak u zlom djelo­vanju čovjekovu. Može li se to ikad dogoditi? Zar usuditi se na to ne znači ismjehivati Boga ? Bog odbacuje od sebe onoga koji kaže: “Evo žrtvujem”, ali čezne za nastavljanjem svoga grijeha.  Zar ima kakve koristi od tjelesnog posta kad duša ne posti od grijeha?

Smrt onog čovjeka koja se ovdje odigrala neka vas potakne da raz­mišljate koji su uvjeti potrebni da bi nas Bog ljubio. Sad u njegovoj bogatoj palači rodbina i narikače tuguju nad mrtvim lešom koji će us­koro biti odnesen u grob. Oh, prava žalost i pravi leš ! Ništa više nego jedan leš !  Ništa više nego bezutješna žalost. Jer će duša, koja je već mrtva, zauvijek biti odijeljena od onih koje je ljubila zbog rodbinskih veza i srodnih ideja. Premda će ih ujedinjavati zauvijek isto prebivalište, mržnja koja ondje vlada rastavljati će ih. I zato je smrt “prava” rastava. Bolje bi bilo da mjesto drugih sam čovjek plače nad samim sobom kad ubije dušu i da tim plačem od skrušena i ponizna srca vrati život duši s Božjim oproštenjem.

Idite. Bez mržnje i komentara. Bez ičega osim poniznosti. Kao Ja, koji sam govorio o njemu bez mržnje, ali po pravdi. Život i smrt uče dobro živjeti i dobro umirati i stjecati Život bez smrti. Mir bio s vama.«

Nema bolesnih, nema čudesa. Zato Petar kaže trojici Krstiteljevih učenika:
»Žao mi je zbog vas.«

»Oh, ne treba ! Mi vjerujemo bez gledanja. Imamo čudo njegovog rođenja koje nam daje da vjerujemo. A sada imamo njegovu riječ da krijepi našu vjeru. Ne tražimo nego da joj služimo sve do Neba, kao naš brat Jona.«

Sve završava.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”/ Izvor.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh