Foto: Screenshot

U ono vrijeme: Ivan reče Isusu:
»Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.«
»Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«
»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.«

Riječ Gospodnja. (Mk 9, 38-43.45.47-48)

Baš u času kada su se nebo i jezero upalili ognjem zapada sunca, Isus s apostolima se vraća u Kafarnaum. Zadovoljni su. Razgovaraju među sobom. Isus malo govori, ali se smiješi. Opažaju, da je glasnik bio točniji, mogli su zaštedjeti komad puta. Ali, ipak, kažu: ‘vrijedilo je učiniti onaj napor, jer je skupina male djece dobila ozdravljenog oca, u času kada se već hladio zbog bliske smrti, a i zato, što više nisu potpuno bez novca.

„Rekao sam vam da će Otac providjeti za sve” – kaže Isus.

„Da li je on nekadašnji ljubavnik Marije iz Magdale?” – pita Filip.

„Čini se… Po onom što su nam rekli…” – odgovara Toma.

„Što je Tebi, Gospodine, rekao čovjek?” – pita Juda Alfejev.

Isus se smiješi izbjegavajući odgovor.

„Ja sam ga vidio više od jednog puta s njom kada sam s prijate­ljima išao u Tiberijadu. To je sigurno” – tvrdi Matej. „Da, brate, udovolji nam… Da li te je onaj čovjek
zvao samo radi ozdravljenja ili da dobije, također i oproštenje” – pita Jakov Alfejev.

„Kakvo besmisleno pitanje! Ali, kada to Gospodin ne traži pokaja­nje da bi udijelio milost?” – kaže Iškariot s nešto srdžbe na Jakova Alfejeva.

„Moj brat nije rekao ludoriju. Isus ozdravi ili oslobodi, pa zatim kaže: ‘Idi i ne griješi više’” – odgovara mu Tadej. „Ali, zato što već vidi u srcu pokajanje” – uzvraća Iškariot.

„Kod opsjednutih nema kajanja, ni volje da budu oslobođeni. Nije se to pokazalo samo na jednome. Sjeti se svakog slučaja i vidjet ćeš da su ili bježali ili nasrtali kao neprijatelji, ili u najmanju ruku, pokušavali jedno i drugo, te nisu u tome uspijevali, samo zato, što su ih rođaci priječili da to izvrše” – odvraća Tadej.

„I od Isusove moći” – nadodaje Revnitelj. „Ali, tada Isus vodi računa o volji rođaka koji predstavljaju volju opsjednutoga, koji bi, da nije spriječen od đavla, želio oslobođenje.”

„Oh, kakvog li cjepidlačenja! A što se tiče grješnika, onda? Čini mi se da upotrebljava isti obrazac, pa i kada nisu opsjednuti” – kaže Ja­kovZebedejev.

„Meni je rekao: ‘Slijedi me’, a da mu ja još nisam bio rekao ni riječi o mojem stanju”- opaža Matej. „Ali, ti ga je vidio u srcu” – kaže Iškariot koji uvijek i pod svaku
ci­jenu hoće imati pravo.

„E, pa dobro! Ali, onaj čovjek, po glasu naroda vrlo strastven i veliki grješnik, a ne opsjednut, ili bolje ne zaposjednut, kojemu je đa­vao poradi njegovih grijeha, morao biti učitelj, ako već ne posjednik, umirući i tako dalje, što je napokon tražio? Čini mi se da mi plovimo po oblacima… Ostanimo pri prvom pitanju” – kaže Petar.

Potrebno mi je tvoje oproštenje da bih ozdravio. Ali, dovoljno mi je ono samo. Ako me ne ozdraviš, pomirit ću se s tim. To sam zaslužio. Ali, spasi dušu moju’ i ispovjedio mi je svoje mnoge grijehe. Odvratan lanac grijeha…” – govori tako Isus, ali njegovo lice sjaji od radosti

Isus mu ispuni želju: „Onaj je čovjek htio biti na samu sa Mnom, ka­ko bi mogao govoriti slobodno. Nije odmah iznio svoje stanje tjelesnog zdravlja… nego duhovnog. Rekao je: ‘Umirem, ali nisam tako slab kako sam se pričinjao samo da bih Te mogao što žurnije dobiti. Potrebno mi je tvoje oproštenje da bih ozdravio. Ali, dovoljno mi je ono samo. Ako me ne ozdraviš, pomirit ću se s tim. To sam zaslužio. Ali, spasi dušu moju’ i ispovjedio mi je svoje mnoge grijehe. Odvratan lanac grijeha…” – govori tako Isus, ali njegovo lice sjaji od radosti.

„I Ti se zbog toga smiješiš, Učitelju? Čudno mi je!” – opaža Bartolomej.
„Da, Bartolomeje. Smiješim se, jer njih više nema. A i zato, što sam s grijesima saznao i za ime otkupiteljice. U ovom slučaju apostol je bila jedna žena.”

„Tvoja Majka!” – rekne više njih. A drugi: „Ivana Kuzina! Ako je on više puta išao u Tiberijadu možda je pozna.”

Isus niječe glavom. Pitaju ga: „Tko onda?”

„Marija Lazarova” – odgovara Isus.

„I došla je ovamo? Zašto nije dala da je netko od nas vidi?”

„Nije došla. Pisala je svojem negdašnjem prijatelju u grijehu. Čitao sam pisma. U svima se moli samo za jedno: da je posluša, da se otkupi kao što je ona otkupljena, da je slijedi u ‘Dobru’ kao što ju je slijedio u grijehu. S riječima i suzama ga u tim pismima moli da rastereti Marijinu dušu od grizodušja što je zavela njegovu dušu. I obratila ga je. Toliko da je otišao u polje u samoću kako bi pobijedio napasti grada. Bolest, više zbog grizodušja, nego fizičke slabosti, konačno ga je pripravila na Milost. Eto. Jeste li sada zadovoljni? Shvaćate li sada, zašto se smije­šim?”

„Da, Učitelju” – kažu svi. A onda, videći kako Isus produžuje korak želeći se osamiti, oni stanu šaputati među sobom…

Već se nadzire grad Kafarnaum, kad na križanju puta, kojim su išli i onoga što ide uz obalu jezera dolazeći iz Magdale, susretnu učenike, koji su pješačili, navještajući Evanđelje od Tiberijade. Bili su svi, osim Marcijama, pastira i Manahena, koji su otišli sa ženama iz Nazareta pre­ma Jeruzalemu. Pa i učenici su se povećali još s drugima koji su im se pridružili na njihovom povratku sa poslanja; poslanje koje je dove­lo sa sobom nove obraćenike kršćanske nauke.

Isus ih milo pozdravi, pa se odmah ponovno usami u dubokom razmišljanju i molitvi, idući pred njima nekoliko koraka. Apostoli se skupe s učenicima, napose s onima naj utjecajnijima, to jest sa Stjepanom, Hermom, svećenikom Ivanom, pismoznancem Ivanom, Timoneom, Josi­pom iz Emausa, Hermasteom (koji po onome što razumijem leti na pu­tu savršenstva), Abelom iz Galilejskog Betlehema, čija je majka na kraju mnoštva s drugim ženama. I učenici i apostoli izmjenjuju međusobno pitanja i odgovore o onom što se dogodilo od kada su se rastali. Tako se pripovijedalo o današnjem ozdravljenju i obraćenju, kao i o ‘čudu statera’ koji je izvađen iz ribljih usta… Ovo, s obzirom na uzroke iz kojih je proisteklo, uzbudi velik razgovor koji se širi iz jednog reda do drugoga, kao oganj koji se dotakne suhog lišća…

Šimune, Šimune, bit će ih mnogo koji će sumnjati o Meni. Pa i među onima koji misle da su si­gurni i nesalomljivi u vjeri u Mene. Ne sudi braću, Šimune. Sudi najprije samoga sebe

Vidim Isusa koji hoda poljskim putem, a za njim i oko njega nje­govi apostoli i učenici. Nedaleko se svjetluca Galilejsko jezero, mirno i plavetno, pod krasnim proljetnim ili jesenskim suncem, jer to nije žarko sunce kao ono ljetno. Ali, rekla bih da je proljeće, jer je priroda vrlo svježa, bez onih pozlaćenih i umornih tonova kakvi su u jesen.

Izgleda, budući se približava večer, da će se Isus povući u neku prijateljsku kuću i radi toga se usmjerio prema mjestu koje se već po­javljuje. Isus, kako to često, čini, ide nekoliko koraka ispred učenika. Dva tri koraka, ne više, ali toliko da može biti sam sa svojim mislima. Potrebna mu je šutnja nakon dana navještanja Evanđelja. Hoda zadubljen, držeći u desnoj ruci zelenu grančicu, otrgnutu sigurno sa nekog grma, s kojom, zamišljen, lagano udara travnatu ivicu.

Iza Njega, međutim, učenici živo raspravljaju. Dozivlju u pamet događaje dana i nemaju baš laku ruku pri mjerenju tuđih pogrešaka i tuđe zloće. Svi više ili manje kritiziraju činjenicu što su oni koji ubiru hramski porez, htjeli da im i Isus uplati.

Petar, uvijek žestok, to naziva svetogrđem, jer Mesija nije dužan plaćati porez: „To je kao da bi Bog morao plaćati sam Sebi” – kaže. „A to nije pravo. Ako, pak, misle da
on nije Mesija i to je svetogrđe.”

Isus se jednog trenutka okrene, pa će: „Šimune, Šimune, bit će ih mnogo koji će sumnjati o Meni. Pa i među onima koji misle da su si­gurni i nesalomljivi u vjeri u Mene. Ne sudi braću, Šimune. Sudi najprije samoga sebe.”

Juda s ironičkim osmijehom kaže, poniženom Petru, koji je oborio glavu: „Ova ti pripada. Budući da si najstariji, uvijek se želiš praviti naučiteljem. Nije rečeno da se sudi po zaslugama radi životne dobi. Ima ih među nama koji te nadvisuju znanjem i društvenom moći.”

Raspali se rasprava o odnosnim zaslugama. Netko se hvasta da je on među prvim učenicima, netko svoje prvenstvo zasniva na tvrdnji da je ostavio važno mjesto kako bi slijedio Isusa, netko kaže da nitko kao on nema prava, jer se nitko kao on nije toliko obratio da je od ca­rinika postao učenik. Rasprava ide na dugo i kad se ne bih bojala da ću uvrijediti apostole, rekla bih da poprima ton prave svađe.

Isus se od toga odvaja. Čini se kao da ne čuje ništa. Dođu, među­tim, do prvih kuća mjesta, a znam da je to Kafarnaum. Isus ide dalje, a ostali otraga, stalno raspravljajući.

Prispodoba za dječaka

Neki dječak, od kojih sedam, osam godina, trči poskakujući za Isusom. Stigne ga prelazeći bučnu skupinu apostola. Dječak ima krat­ku kosu, boje tamno-kestenaste, svu kovrčastu. Na tamnoputom licu ima dva crna, oštroumna oka. Zove povjerljivo Učitelja kao da ga dobro poznaje. „Isuse” – kaže, „hoćeš li mi dopustiti da pođem s
Tobom do tvo­je kuće?”

„Zna li to tvoja mama?” – pita Isus gledajući ga dobrostivim smiješ­kom. „Zna”. „Doista?” Isus, premda smiješeći se, gleda ga prodornim pogledom. „Da, Isuse, uistinu.”
„Onda dođi.”

Dječak radosno poskoči i uhvati lijevu Isusovu ruku koju mu On pruži. S kakvom ljubaznom povjerljivošću stavlja dječak svoju tamno­putu ručicu u dugu ruku moga Isusa! I ja bih to htjela učiniti!

„Pričaj mi neku lijepu usporedbu, Isuse” – reče dječak poskakuju­ći uz bok Učitelja, gledajući ga odozdo licem koje se sjaji od radosti.

Isus ga, također, gleda s veselim smiješkom koji mu otvara usta zasjenjena brkovima i plavo-crvenom bradom, koju sunce upali kao da bi bila od zlata. Tamno-safirne oči mu se smiješe od radosti dok gleda dječaka. „Što ćeš ti s usporedbom? To nije igračka.”

„Ona je nešto ljepše od igračke. Kad idem spavati mislim na nju, a zatim o njoj sanjam i sutradan se opet nje sjetim, te je ponavljam kako bih bio dobar, pomaže mi da budem dobar.”

„Sjećaš li se koje?”
„Da. Hoćeš li da ti kažem sve koje si mi pripovijedao?”

„Vrijedan si, Benjamine, bolji od odraslih, koji zaboravljaju. Za nagradu ispripovijedat ću ti usporedbu.”

Dječak ne skakuće više. Hoda ozbiljno i sabrano kao odrastao i ne propušta ni jedne riječi, ni jedne modulacije Isusova glasa.

Gleda ga pažljivo, tako da se ne brine, ni kamo će staviti nogu.

„Neki vrlo dobar pastir, saznavši da na nekom mjestu ima mnogo ovaca, napuštenih od nevaljalih pastira, a koje su bile izložene pogibe­lji loših puteva i škodljivih pašnjaka, te su sve više išle prema provalija­ma bez svjetla, dođe, na ono mjesto i žrtvujući sve svoje imanje, kupi one ovce i one janjce.

‘Došao sam da vas spasim i odvedem vas onamo gdje više nećete trpjeti, gdje nećete više znati za zasjede i bol. Ljubite me, slijedite me, jer Ja vas mnogo ljubim i da vas steknem žrtvovao sam se na sve načine. Ali, ako me bu­dete ljubili, moja mi žrtva neće biti teška. Dođite za mnom i idimo’

Htio ih je odvesti u svoje kraljevstvo, jer je onaj pastir bio i kralj, kako su to bili mnogi kraljevi u Izraelu. U njegovom bi kraljevstvu one ovce i oni janjci imali mnogo zdrave paše, čiste i svježe vode, sigurne puteve i neosvojive ograde protiv razbojnika i krvožednih vukova. Zato onaj pastir sakupi sve svoje ovce i svoje janjce, pa im kaže: ‘Došao sam da vas spasim i odvedem vas onamo gdje više nećete trpjeti, gdje nećete više znati za zasjede i bol. Ljubite me, slijedite me, jer Ja vas mnogo ljubim i da vas steknem žrtvovao sam se na sve načine. Ali, ako me bu­dete ljubili, moja mi žrtva neće biti teška. Dođite za mnom i idimo’. I tako pastir naprijed, a ovce za njim, uputiše se prema radosnom kra­ljevstvu.

Pastir se svakog časa okretao da vidi da li ga slijede, kako bi po­taknuo umorne, ohrabrio one koje su gubile pouzdanje, pritekao u pomoć bolesnima, pomilovao jaganjce. Kako ih je ljubio! Davao im je svoj kruh i svoju sol i prvi bi okušao vodu s izvora da vidi je li zdrava i blagoslivljao ju je da je posveti.

Ali, ovce – vjeruješ li to Benjamine? – ovce su se poslije nekog vremena umorile. Najprije jedna, pa dvije, pa deset, pa stotine su zaostajale da brste travu, te su se toliko zasitile da se više nisu mogle kre­tati, te su se, umorne i site, izvalile u prašinu i blato. Druge su se nagi­njale nad ponore, premda je pastir govorio: ‘Ne činite to’; nekoje, bu­dući da se pastir postavljao tamo gdje je bila veća pogibelj, kako bi spriječio da tamo idu, drsko su ga gurale glavom i pokušale su ga, više nego jed­nom, strmoglaviti. Tako su mnoge završile u provalijama i bijedno ugi­nule. Druge su se potukle među sobom, te se, udarajući glavama i rogo­vima, međusobno zatrle.

Samo jedan janjčić nije se odvajao nikada. On je trčao blejući i svojim je blejanjem govorio pastiru: ‘Ljubim Te’; trčao je za dobrim pastirom i kada su stigli pred vrata njegovog kraljevstva, bili su samo njih dvojica: pastir i vjerni janjčić. Tada pastir ne reče: ‘uđi’, nego reče: ‘dođi’ i uze ga na grudi, u naručaj i uvede ga unutra, pozva sve svoje podložnike, te im reče: ‘Evo. Ovaj Me ljubi. Hoću da on bude sa Mnom u vjeke. I vi ga ljubite, jer je on miljenik moga srca’.

Prispodoba je završena. Benjamine. A sada mi reci: tko je onaj dobri pastir?”

„To si Ti, Isuse.”

„A tko je onaj janjčić?”
„To sam ja, Isuse.”

„Ali, sada ću Ja otići. Ti ćeš Me zaboraviti.”
„Ne, Isuse. Neću te zaboraviti, jer te ljubim.”

„Ljubav će ti prestati kada me više ne budeš vidio.”
„Izgovarat ću u sebi riječi koje si mi Ti rekao i bit će kao da si Ti prisutan. Tako ću Te ljubiti i slušati. I reci mi, Isuse: Hoćeš li se Ti sjećati Benjamina?”
„Uvijek.”

„Kako ćeš postići da me se sjećaš?”
„Govorit ću sebi da si mi ti obećao da ćeš me ljubiti i slušati i tako ću se sjećati tebe.”
„A hoćeš li mi dati svoje Kraljevstvo?”

„Budeš li dobar, da.”
„Bit ću dobar.”
„Kako ćeš to postići? Život je dug.”

Kada netko hoće dobro, nije teško biti dobar. Meni nije teško poslušati mamu, jer je volim. Neće mi biti teško biti poslušan Tebi, jer Te volim

„Ali i tvoje su riječi tako dobre. Ako ih ja budem sebi ponav­ljao i činio ono što one kažu da treba činiti, ostat ću dobar cijeloga ži­vota. A to ću činiti, jer te ljubim. Kada netko hoće dobro, nije teško biti dobar. Meni nije teško poslušati mamu, jer je volim. Neće mi biti teško biti poslušan Tebi, jer Te volim.”

Naučite se od ‘malenih’

Isus se zaustavi i promatra lišće užareno više ljubavlju nego sun­cem. Isusova je radost tako velika, te izgleda kao da se jedno drugo sunce upalilo u njegovoj duši i da zrači iz njegovih zjenica. Prigne se i poljubi dječaka u čelo. Zaustave se pred nekom priprostom kućicom ispred koje se nalazi zdenac. Isus pođe i sjedne kraj zdenca i tu ga dostignu učenici koji još omjeravaju svoje prednosti.

Isus ih gleda. Zatim ih poziva: „Dođite, ovamo, svi unaokolo i po slušajte posljednju ‘pouku dana’, vi koji pravite kule slavljenjem svojih zasluga i smatrate da ćete na temelju njih postići neko mjesto. Vidite li ovog dječaka? On je, uistinu, veći od vas. Njegova nevinost mu daje ključ da otvori moje Kraljevstvo. On je shvatio, u jednostavnosti svoga djetinjstva, da je u ljubavi snaga da se postane velikim i u poslušnosti koja se vrši iz ljubavi kako bi se ušlo u moje Kraljevstvo. Budite jednostavni, ponizni, ljubazni u ljubavi ne samo prema Meni, nego i u ljubavi među sobom. Budite poslušni mojim riječima, svim mojim riječima, pa i ovima, ako želite dospjeti onamo, gdje će ući (biti) ‘ovi bezazleni’. Naučite se od ‘malenih’. Otac otkriva njima istinu, kako je ne otkriva mudrima.”

Isus govori držeći pred svojim koljenima uspravnog Benjamina, a ruke mu drži na ramenima. Sad je Isusovo lice puno veličanstva. I ozbiljno je, ne srdito, već ozbiljno. Upravo kako pristoji Učitelju. Posljednja sunčana zraka pravi mu kao oblak od zraka na plavokosoj glavi.

Viđenje mi ovdje prestaje, ostavljajući me punu slatkoće u mojim bolovima.

———————————————————

Dakle: učenici nisu, naravno, mogli ući u kuću. I radi brojnosti i radi poštovanja. To ne čine nikad, ako nisu pozvani da učine u skupi­ni, ili ako ih posebno ne pozove Učitelj. Uvijek opažam veliko poštovanje, veliku suzdržljivost, uza svu ljubaznost Učitelja i davnu prisnost s njime. Pa i Izak, koga bih mogla nazvati prvim učenikom u broju učenika, ne dopušta si nikada slobodu doći k Isusu, ako ga ne dozove bliže barem smiješak Isusov.

Malo neobično, zar ne? Glede, slobodnog i gotovo grubog načina na koji mnogi postupaju s onim što je vrhunaravno… Ovo je moj komentar, a smatram da imam pravo, jer mi ne ide to da ljudi postupaju, s onim što je iznad nas, na način što ga nemaju s ljudima sebi jednakima, samo zato što su mrvicu veći od nas… No,… idemo dalje…
———————————————————–

Učenici su se, dakle, raspršili po obali jezera, da pribave za večeru ribu, kruh i sve što treba. Vraća se i Jakov Zebedejev i doziva Učitelja, koji sjedi na terasi s Ivanom, koji se šćućurio do njegovih nogu u slat­kom i predanom razgovoru. Isus ustane i nagne se nad ogradni zid. Jakov kaže: „Koliko ribe, Učitelju ! Moj otac kaže da si Ti svojim dolaskom blagoslovio mreže. Gledaj: ovo je za nas” i pokaže košaru riba koje izgledaju kao da su od srebra.
„Neka mu Bog udijeli milosti za njegovu velikodušnost. Pripravi te ih, te ćemo poslije večere otići na obalu s učenicima.”

I tako učine. Jezero je noću crno, očekujući mjesec koji kasno iz­lazi. A više nego ga se može vidjeti, čuje se njegovo mrmošenje, njegovo isplakanje među kamenjem na žalu. Samo nevjerojatne zvijezde istočnih krajeva ogledaju se u mirnim vodama. Posjednu u krugu oko neke isprevrnute lađice na kojoj sjedi Isus. Mali ribarski fenjeri, što su ih ova­mo donijeli i postavili usred kruga, osvjetljuju tek najbliža lica.

Isusovo je lice posve osvijetljeno, odozdo na gore, od malog fenjera koji je postav­ljen do njegovih nogu i zato ga svi mogu dobro vidjeti, dok govori ovo­mu ili onomu.

Na početku je prisni, povjerljivi razgovor. Ali, onda poprima ton pouke. To Isus i otvoreno kaže: „Dođite i slušajte. Doskora ćemo se rastati i želio bih vas još poučiti da vas bolje formiram. Danas sam vas slušao gdje raspravljate i ne uvijek s ljubavlju. Većini među vama već sam dao pouku. Ali, je želim dati i vama. Neće škoditi, ni njima, koji su od vas veći, ako to ponovno čuju. Sada, mali Benjamin, nije ovdje pred mojim koljenima. Spava u svojem krevetu i sniva svoje nevine sne. Ali, možda je njegova čista duša jednako ovdje među nama. Ali, uzmite da je on, ili neki drugi dječak, sada ovdje, vama za primjer.

Čovjek se od sebe ne može ravnati. Ako, čovjek ima vjere u Boga, On upravlja s njim! I ništa ne znači znati ili misliti da se znade budućnost, ako se tu predskazanu budućnost ne može promijeniti. Postoji samo jedno sredstvo: molitva Ocu i Gospodinu da nas svo­jim milosrđem pomogne

Vi u svome srcu imate neki utuvljeni čavao, neku znatiželju, neku pogibao. A to je ovo: Biti prvi u Kraljevstvu Nebeskom. Ovo: znati koji će biti onaj prvi. I napokon,
pogibao: još posve ljudska želja da ču­jete od kolega ili od Učitelja, posebno od Učitelja, za koga znate da govori istinu i ima spoznaju budućnosti, da vam kaže: ‘Ti si prvi u Kra­ljevstvu Nebeskom.’ Nije li možda tako? Pitanja podrhtavaju na vašim usnama i žive u dubini srca. Učitelj, radi vašeg dobra, ispunja ovu vašu znatiželju, ma, koliko ‘On’ zazirao od popuštanja ljudskoj znatiželji. Vaš ‘Učitelj’ nije šar­latan koga za par novčića mogu ispitivati u buci tržnice i nije obuzet vračarskim duhom, koji bi mu pribavljao novac vradžbinama, da bi se prilagodio uskim ljudskim pogledima koji žele znati budućnost da bi se ‘znali vladati’. Čovjek se od sebe ne može ravnati. Ako, čovjek ima vjere u Boga, On upravlja s njim! I ništa ne znači znati ili misliti da se znade budućnost, ako se tu predskazanu budućnost ne može promijeniti. Postoji samo jedno sredstvo: molitva Ocu i Gospodinu da nas svo­jim milosrđem pomogne.

Uistinu vam kažem, da pouzdana molitva može kaznu izmijeniti u blagoslov. Ali, tko se utječe ljudima da bi mo­gao, kao čovjek i ljudskim sredstvima, izmijeniti budućnost, zaista, taj ne zna moliti ili moli vrlo loše.

Najveći u Kraljevstvu Nebeskom

‘Ja’ ovoga puta, budući da vam ova znatiželja može dati dobru po­uku, odgovaram nanju, ‘Ja’ koji zazirem od znatiželjnih i bezobraznih pitanja. Vi se pitate: ‘Tko je od
nas najveći u Kraljevstvu Nebeskom?’ ‘Ja’ poništavam ograničenje onoga ‘od nas’ i proširujem granice na čitav svijet sadašnji i budući, te odgovaram: Najveći u Kraljevstvu Ne­beskom je onaj koji je najmanji među ljudima, Ili onaj kojega ljudi sma­traju “najmanjim”. Jednostavan, ponizan, pun pouzdanja, nevješt. Pre­ma tome, dijete ili onaj koji znade ponovno steći dušu djetinju. Neće vas u blaženom Kraljevstvu učiniti ‘najvećim’ ni znanje, ni moć, ni bo­gatstvo, ni radost, makar i bila dobra.
Nego, biti kao mala djeca po ljubaznosti, poniznosti, jednostavnosti, vjeri.

Promatrajte kako me ljube djeca i nasljedujte ih. Kako vjeruju u Me i nasljedujte ih. Kako se sjećaju onoga što govorim i nasljedujte ih. Kako vrše ono što naučavam i nasljedujte ih. Kako nisu ljubomorni na Mene, ni na druge kolege i nasljedujte ih.

Uistinu, vam kažem, ako ne promi­jenite vaš način mišljenja, postupanja i vaše ljubavi i ne prepravite to po uzoru dječice, nećete ući u Kraljevstvo Nebesko. Oni znaju bitno od moje nauke, što i vi znate. Ali, s koliko razlike, oni prakticiraju ono što naučavam! Vi kažete za svako dobro djelo što ga napravite: ‘Ja sam ga učinio”. Dječak mi kaže: ‘Isuse, danas sam se sjetio Tebe i po Tebi sam bio poslušan, po Tebi sam ljubio, suzdržao sam se od svađe… i zadovoljan sam, jer Ti (a ja to znam) znaš kada sam dobar i time si zadovo­ljan.’

I još promatrajte djecu kada pogriješe. S kakvom mi poniznošću priznaju: ‘Danas sam bio zločest. I žao mi je, jer sam ti zadao bol’. Ne traže isprike. Znaju da ‘Ja’ znam. Žao im je radi moje boli. Oh, kako su draga mome srcu djeca u kojima nema oholosti, dvo­ličnosti, bludnosti!

Bog vam daje djecu za uzore

Ja vam kažem: postanite slični djeci, ako želite ući u moje Kraljevstvo. Ljubite djecu kao anđeoski primjer, koji još može­te imati. Jer, morali biste biti kao anđeli. Za svoju ispriku mogli biste reći: ‘Mi ne vidimo anđele’. Ali, Bog vam daje djecu za uzore, a ona su među vama. Pa, ako vidite neko dijete napušteno materijalno, ili napuš­teno moralno tako da bi
moglo propasti, prihvatite ga u moje Ime, jer njih Bog mnogo ljubi. I tkogod prihvati jedno dijete u moje Ime, prima ‘Mene samoga’, jer sam ‘Ja’ u duši dječice, koja su nevina. A tko ‘Mene’ pri­ma, prima ‘Onoga’ koji me je poslao, ‘Svevišnjeg Gospodina’.

Hram dje­teta je najsvetiji i najdublji

I čuvajte se ‘da ne sablaznite’ jednoga od ovih ‘malenih’ čije oko gleda Boga. Ne smije se nikada nikoga sablazniti. Ali, jao, tri puta jao, onomu koji povrijedi netaknuti sjaj dječje duše! Dajte da ostanu anđeli, što je više moguće. Odviše su odbojni svijet i tijelo, duši koja dolazi s Neba! A dijete, poradi svoje nevinosti, još je sva duša. Poštujte dušu djeteta i samo njegovo tijelo, kao što poštujete sveto mjesto. Sveto je dijete i jer ima Boga u sebi. U svakom je tijelu hram Duha. Ali, hram dje­teta je najsvetiji i najdublji, on je iza dvije Zavjese. Ne trgajte, ni zavjese uzvišenog neznanja požude vjetrom svojih strasti. Ja bih htio da dijete bude u svakoj kući, usred svakog skupa osoba, da bude uzda ljudske strasti.

Jao, svijetu radi sablazni, što ga daje nevinima! Jer, ako je neiz­bježno da se dogode sablazni, jao, čovjeku, koji ih čini ili ih svojom krivnjom iza­ziva

Dijete posvećuje, daje okrepu i svježinu, samim zrakom svojih očiju bez zlobe. Ali, jao, onima koji oduzimaju svetost djetetu, svojim sablažnjivim ponašanjem! Jao, onima, koji svojom razuzdanošću navode djecu na zloću ! Jao, onima, koji svojim riječima i podrugivanjem povređuju dječju vjeru u Mene! Za sve ove, bilo bi bolje, da im se sveže mlinski kamen oko vrata i da ih se baci u more da bi se tako ugušili sa svojom sablazni. Jao, svijetu radi sablazni, što ga daje nevinima! Jer, ako je neiz­bježno da se dogode sablazni, jao, čovjeku, koji ih čini ili ih svojom krivnjom iza­ziva.

Nitko nema pravo činiti nasilje svojem tijelu ili svojem životu. Jer, nam život i tijelo dolaze od Boga i samo ‘On’ ima pravo da ih uzme djelomično ili potpuno. Pa, ipak, ‘Ja’ vam kažem: Ako vas vaša ruka sablažnjava, bolje je da je odsiječete i ako vas vaša noga navodi da činite sa­blazan, odsijecite je. Bolje vam je da kljasti i hromi uđete u Život, nego da s dvije ruke i dvije noge budete bačeni u vječni oganj. Pa, ako nije dosta što vam je odsječena jedna noga ili ruka, dajte da vam odsijeku i drugu ruku i drugu nogu, kako ne biste više činili sabla­zan i kako biste imali vremena pokajati se prije nego budete bačeni ona­mo, gdje se oganj ne gasi i gdje grize kao crv u vijeke. I ako vam je oko uzrok sablazni, iskopajte ga. Bolje je biti bez jednog oka, nego biti u paklu s oba. Samo s jednim okom, pa i bez očiju, vidjet ćete ‘Svjetlo’ kada stignete u Nebo, dok ćete s oba sablažnjiva oka vidjeti u paklu tmine i strahotu.

I (ne) samo to. Sjećajte se svega ovoga. Ne prezirite malene, ne sablažnjavajte ih, ne ismijavajte ih. Oni su više od vas, jer njihovi anđeli uvijek gledaju Boga, koji im kaže istine, koje će otkriti djeci i onima koji imaju djeti­nje srce.

I vi se ljubite među sobom kao djeca. Bez rasprava, bez oholosti. Budite među sobom u miru. Imajte pomirljiv duh sa svima. Braća ste, u ime Gospodnje, a ne neprijatelji.
Za Isusove učenike nema, ne smije biti neprijatelja. Jedini neprijatelj je Sotona. Njemu budite najžešći neprijatelji i zađite u borbu s njime i s grijesima koji dovode Sotonu u srca. Budite neumorni u pobijanju Zla, pa uzimalo ‘ono’ bilo koji oblik.

I strpljivi budite. Nema ograničenja djelatnosti apostola, jer nema ograničenja ni djelovanju Zla. Sotona ne kaže nikad: ‘Dosta. Sa­da sam umoran, pa ću počinuti.’ On je neumoran. Ide brz poput misli i još više, od ovoga čovjeka k onomu i napastuje i uzima, i zavodi i muči, i ne da mira. Lukavo napada i obara one koji nisu više budni. Nekada zauzima kao osvajač, kada se pokaže slab, onaj koji je napadnut, drugi put ulazi kao prijatelj, jer je način života traženog plijena takav da je saveznik Neprijatelju.
Treći put opet, kada je izba­čen iz jednoga, kruži unaokolo i navaljuje na boljega, da bi se osvetio zbog sramote koju mu je nanio Bog ili neki sluga Božji. Ali, vi morate kazati ono što on kaže: ‘Ja se ne odmaram’. On se ne odmara da bi na­selio pakao. Vi se ne smijete odmarati da biste naselili Raj. Ne dajte mu stan. Ja vam predskazujem, da što ga više budete suzbijali, činit će da više trpite. Ali, na to se ne smijete obazirati. On može prolaziti zemljom. Ali, u Nebo ne ulazi. Stoga vas tamo neće uznemirivati. I tamo će biti svi oni koji su se borili protiv njega…”

Isus se naglo prekine i zapita: „Ali, konačno, zašto uvijek dosa­đujete Ivanu? Što hoće od tebe?”

Tko nije protiv ‘Mene’ sa ‘Mnom’ je. Tko nije protiv vas s vama je

Ivan se zacrveni poput vatre, a Bartolomej, Toma, Iškariot, obo­re glave videći da su otkriveni.
„Onda?” – pita odlučno Isus.

„Učitelju, moje kolege bi htjele da ti nešto kažem.”
„Pa, reci, dakle.”

„Dok si Ti danas bio kod onog bolesnika, a mi hodali po mjestu kako si nam Ti bio rekao, vidjeli smo nekog čovjeka, koji nije tvoj uče­nik, a nikad ga nismo vidjeli, ni među onima koji slušaju tvoju nauku. On je u tvoje ime izgonio đavle iz jedne skupine hodočasnika koji su išli u Jeruzalem. I u tome je uspijevao. Ozdravio je nekoga koji je imao drhtavicu, koja mu je onemogućavala svaki posao i povratio je govor ne­koj djevojčici, koja je u šumi bila napadnuta od nekog zloduha u obliku psa, koji joj je svezao jezik.

On je govorio: ‘Izlazi, prokleti duše, u ime Gospodina Isusa, Krista, Kralja iz doma Davidova, Kralja Izraelskoga. On je Spasitelj i Pobjednik. Bježi ispred njegova Imena!’ i zloduh je stvarno pobjegao. Mi smo se srdili zbog toga. I zabranili smo mu da to čini. On nam je rekao: ‘Što zla činim? Častim Krista čisteći mu put od zloduha koji nisu dostojni da ga vide’. Mi smo mu odgovorili: ‘Ti nisi izgonitelj đavola po izraelsku, a nisi, ni učenik po Kristu. Nije ti do­pušteno to činiti’. On je rekao:
‘Uvijek je dopušteno činiti dobro’ i uz­budio se na našu zabranu govoreći: ‘Ono što radim to ću i nastaviti’. Eto, htjeli su da ti to kažem, napose, sada kad si Ti rekao da će u Nebu biti svi ‘oni’, koji su suzbijali (borili se protiv) Sotonu.’

Na svim mjestima i u svim vre­menima i na sto različitih načina, bit će ljudi koji će doći k Meni, pa i putem koji je na početku bio loš. Ali, Bog će vidjeti njihovu dobru na­kanu i dovest će ih na pravi put

„Dobro. Taj će čovjek biti među njima. To već i jest. On je imao pravo, a vi krivo. Nebrojeni su Božji putovi i nije rečeno da će u Nebo doći samo oni koji pođu izravnim putem. Na svim mjestima i u svim vre­menima i na sto različitih načina, bit će ljudi koji će doći k Meni, pa i putem koji je na početku bio loš. Ali, Bog će vidjeti njihovu dobru na­kanu i dovest će ih na pravi put. Jednako kao što će biti takvih koji će radi opojenosti trostruke požude, skrenuti s pravoga puta i poći putem koji ih udaljuje, ili čak vodi protivnim putem. Ne smijete, stoga, nikada suditi sebi slične. Samo Bog vidi.

Nastojte da vi sami ne skrenete s pravoga puta, na koji ste došli ne toliko svojom, nego više Božjom voljom­. Pa, kada vidite nekoga koji vjeruje u moje Ime i po njemu djeluje, ne nazivajte ga tuđincem, neprijateljem, svetogrdnikom. On je uvijek moj i podložnik, prijatelj i vjernik, jer vjeruje u moje Ime, dragovoljno i bolje nego mnogi među vama. Zato moje ‘Ime’ u njegovim ustima izvodi čudesa jednaka vašima, a možda i veća. Bog ga ljubi, jer on ‘Mene’ ljubi, pa će ga konačno dovesti u Nebo. Nitko tko čini čudesa u moje ‘Ime’, ne može biti moj neprijatelj i reći zlo o Meni.

Nego svojim djelovanjem da­je čast Kristu i svjedočanstvo vjere. Uistinu, vam kažem, da je dovoljno vjerovati u moje ‘Ime’ za spasiti svoju dušu. Jer, moje je
‘Ime’- ‘Spasenje’.

Zato vam kažem:

Ako ga ponovno susretnete, nemojte mu više braniti. Nego, dapače, zovite ga ‘bratom’, jer on takav i jest, makar je još izvan ograde moga Ovčinjaka. Tko nije protiv ‘Mene’ sa ‘Mnom’ je. Tko nije protiv vas s vama je.”

„Jesmo li zgriješili, Učitelju?” – pita skrušeni Ivan.

„Ne. Radili ste iz neznanja, ali bez zlobe. Zato, nema grijeha. No, ubuduće bi bio grijeh, jer sada znate. A sada, idimo u naše kuće. Mir bio s vama.”

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”

Izvor