Foto: Screenshot

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše.

O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

Riječ Gospodnja. (Mt 25, 1-13)

Isus govori u nazočnosti Jokaninih težaka, Izaka i mno­gih učenika, žena, među kojima je Presveta Marija i Marta i mnogi iz Betanije. Nazočni su svi apostoli. Dječak, sjedeći su­čelice Isusu, ne gubi ni jedne riječi. Mora da je govor započeo maloprije jer ljudi još dolaze …

Isus kaže: »… zbog toga straha što ga tako živa primje­ćujem kod mnogih, hoću vam danas iznijeti jednu ljupku prispodobu. Za ljude dobre volje slatku, a za ostale gorku. Ali ovi imaju načina ukloniti tu gorčinu. Neka i oni postanu lju­di dobre volje pa će prestati prijekor što ga prispodoba pobudi u savjesti.

Kraljevstvo je nebesko kuća svadbe proslavljene između Boga i duše. Dan svadbe jest čas ulaska u to Kraljevstvo.

Kraljevstvo je nebesko kuća svadbe proslavljene između Boga i duše. Dan svadbe jest čas ulaska u to Kraljevstvo. Čujte dakle. Kod nas je običaj da djevice prate zaručnika koji dolazi, da ga sa svijećama i pjesmama dovedu do svadbe­ne kuće zajedno s njegovom milom zaručnicom. Kad povorka napusti kuću, zaručnica, koja pod velom, uzbuđena ide na svo­je mjesto kraljice, u kuću koja nije njezina, ali koja postaje njezinom od časa u kojemu ona postane jedno tijelo sa svo­jim zaručnikom, djevice iz pratnje, koje su većinom zaručničine prijateljice, potrče prema ono dvoje sretnika da ih okruže prs­tenom svjetla.

Međutim od tih deset djevica koje su drža­le upaljene svjetiljke i pazile da im dobro svijetle, bilo je pet mudrih, a pet ludih. Mudre, pune razboritosti, opskrbile su se s malenim posudama punima ulja…

Dogodilo se, eto, da se u nekom mjestu slavila svadba. Dok su se zaručnici s rodbinom i prijateljima veselili u kući za­ručnice, deset djevica pošlo je na njihovo mjesto, u predvorje zaručnikove kuće, spremno da mu izađe u susret kad ih daleki zvuci cimbala i pjesama upozori da su ‘zaručnici’ napustili zaručničinu kuću i da dolaze u zaručnikovu kuću. Ali pir se u kući vjenčanja otegao i tako se spustila noć. Djevice, to vi znate, neprestano drže svjetiljke upaljenima da u prvi čas ne bi gubile vremena. Međutim od tih deset djevica koje su drža­le upaljene svjetiljke i pazile da im dobro svijetle, bilo je pet mudrih, a pet ludih. Mudre, pune razboritosti, opskrbile su se s malenim posudama punima ulja, kako bi mogle dolijevati uljem svje­tiljke ako bude trebalo čekati dulje nego što se moglo pred­vidjeti, a lude su se ograničile samo na to da dobro napune svjetiljke bez dodatnih posuda ulja.

Prođe sat za satom. Veseli razgovori, pripovijetke, šale raz­veseljavahu čekanje. Ali onda više nisu znale što govoriti ni što raditi. I tako u dosadi, ili jednostavno umorne tih deset dje­vojaka udobnije sjednu, sa svojim svjetiljkama upaljenima sasvim blizu sebe i malo-pomalo pozaspaše.

‘Ah’, zamole lude, ‘dajte nam malo vašega ulja jer će nam se inače svjetiljke ugasiti ako ih samo maknemo. Vaše su već krasne …’

Dođe ponoć i za­ču se povik: ‘Evo zaručnika, idite mu u susret !’ Deset djevoja­ka usta na zapovijed, uzeše koprene i vijence, urediše se i potrčaše k stoliću gdje bijahu svjetiljke. Pet ih se već gasilo … Stijenj kojega ulje više nije hranilo, sav izgorio, dimio se sa sve slabijim prosjevima, spreman da se ugasi na najslabiji podražaj vjetrića; dok je ostalih pet svjetiljaka, koje su mudre prije sna dopunile, imalo još žive plamenove, a još su bolje oživjeli od novoga ulja što je doliveno u svjetiljke. ‘Ah’, zamole lude, ‘dajte nam malo vašega ulja jer će nam se inače svjetiljke ugasiti ako ih samo maknemo. Vaše su već krasne …’

Ali razborite odgovoriše: ‘Vani je noćni vjetar i ro­sa se spušta u velikim kapljama. Nikada nije dovoljno ulja da se postigne snažan plamen koji bi mogao odoljeti vjetru i vla­zi. Ako vam dademo, dogodit će se da će i nama svjetlost biti nesigurna. A pratnja djevica bila bi uistinu žalosna bez trep­tanja plamenova ! Idite, trčite k najbližem prodavaču, molite, kucajte, dignite ga da vam dade ulja’. I one, bez daha, gužva­jući koprene, mrljajući svoje haljine, gubeći vrijeme udarajući jedna o drugu u trčanju, učiniše po savjetu svojih kolegica.

Pet djevica opskrbljenih s upaljenim svjetiljkama potrči mu u susret i zaručnici okruženi od njih uđoše u kuću da završe obred, kad su najzad djevice imale sprovesti zaruč­nicu do bračne ložnice. Kad su zaručnici ušli, vrata su se za­tvorila i tko je bio vani, ostao je vani

Ali dok su išle kupiti ulja, na cesti se pomoli zaručnik sa zaručnicom. Pet djevica opskrbljenih s upaljenim svjetiljkama potrči mu u susret i zaručnici okruženi od njih uđoše u kuću da završe obred, kad su najzad djevice imale sprovesti zaruč­nicu do bračne ložnice. Kad su zaručnici ušli, vrata su se za­tvorila i tko je bio vani, ostao je vani. Tako je bilo i s pet ludih koje su, kad su napokon stigle s uljem, našle vrata zatvo­rena i uzalud na njih lupale ranjavajući svoje ruke i cvileći:
‘Gospodine, gospodine, otvori nam ! Mi smo od svadbene po­vorke. Mi smo djevice umilostivljenja, izabrane da donesemo čast i sreću tvojoj bračnoj ložnici’. Ali zaručnik, ostavivši za­ čas najintimnije uzvanike od kojih se opraštao dok je zaruč­nica ulazila u bračnu sobu, iz najvišeg dijela kuće reče:

‘Uisti­nu vam kažem da vas ne poznajem. Ne znam tko ste. Vaša lica nisu bila vesela oko moje drage. Vi ste varalice. Ostanite, dakle, izvan svadbene kuće’

‘Uisti­nu vam kažem da vas ne poznajem. Ne znam tko ste. Vaša lica nisu bila vesela oko moje drage. Vi ste varalice. Ostanite, dakle, izvan svadbene kuće’. I ode pet ludih plačući
mračnim putovima, sa svjetlom sada beskorisnim, sa zgužvanim halji­nama, s rastrganim koprenama, s vijencima raščupanima ili izgubljenima …

Netko prije netko kasnije nađe se na času svadbe i velika je sreća stići do nje. Ali sada čujte dalje…

A sada poslušajte govor što ga prispodoba sadrži. Na po­četku sam vam rekao da je Kraljevstvo nebesko kuća svadbe slavljene između Boga i duše. Svi su vjernici pozvani na ne­besku svadbu, jer Bog ljubi svu svoju djecu. Netko prije netko kasnije nađe se na času svadbe i velika je sreća stići do nje. Ali sada čujte dalje. Znate kako djevojke smatraju čašću i srećom što su pozvane za poslužnice oko zaručnice. Primijeni­mo likove na naš slučaj pa ćete bolje razumjeti. Zaručnik je Bog. Zaručnica je duša nekoga pravednika. Kad prođe raz­doblje zaruka u Očevoj kući, tj. pod zaštitom Božjega nauka i pokoravajući mu se, živeći pravedno, bude dovedena u kuću Zaručnika radi svadbe. Djevice poslužnice su duše vjernika koje, zbog primjera što ga je zaručnica ostavila to što je bila izabrana od Zaručnika zbog njezinih kreposti, znak je da je bila živi primjer svetosti, nastoje stići do iste časti, po­svećujući se. U haljini su bijeloj, čistoj i svježoj, s bijelim ko­prenama, ovjenčane cvijećem.

U haljini bijeloj. Pravednost koja se postojano provodi u djelo daje sjajno-bijelu haljinu, a brzo će doći dan kad će biti vrlo bijela, čak i bez najdaljega sjećanja na mrlju, kad će biti nadnaravno bijela, anđeoski bijela.

U haljini čistoj. Haljinu treba uvijek s poniznošću držati čistom. Tako lako je potamniti čistoću srca. A tko nije čista srca, ne može vidjeti Boga. Poniznost je kao voda koja pere. Ponizan čovjek odmah opazi da je potamnio haljinu jer mu oko nije pomućeno od dima oholosti, pa trči k svome Gospodi­nu i kaže:
‘Oduzeo sam čistoću ovome svome srcu. Plačem da bih se očistio, plačem do tvojih nogu. A ti, Sunce moje, ubjeli moju haljinu svojim dobrostivim praštanjima, svojom očin­skom ljubavlju!’

U haljini svježoj. O svježini srca! Djeca je imaju po Bož­jem daru. Pravednici je imaju po daru Božjem i vlastitoj vo­lji. Sveci je imaju po daru Božjem i po vlastitoj volji dotje­ranoj do heroizma. Ali zar onda grešnici kojih je duša pode­rana, opaljena, otrovana, zamazana, neće nikada više moći ima­ti svježu haljinu ? O, svakako da je mogu imati ! Počinju je ima­ti od časa kad se pogledaju s gnušanjem, povećaju joj svje­žinu kad odluče promijeniti život, usavršavaju je kad se peru pokorom, kad
se oslobađaju otrova, kad se liječe, kad preuređuju svoju siromašnu dušu i s pomoću Božjom koji ne uskraćuje pomoć i onome koji traži u njega svetu pomoć i vlasti­tom voljom dotjeranom do nadheroizma. Jer njima nije nužno samo čuvati u sebi ono što imaju, nego nanovo sagraditi ono što su porušili. Za to je potreban dvostruk, trostruk i sedmerostruk napor. I, napokon, kroteći neumornom, nepomirljivom pokorom svoje Ja koje je bilo grešnik, dovedu ponovno svoju dušu do nove djetinje svježine, koju je dragocjenom učinilo iskustvo po kojemu postaju učitelji drugih grešnika kakvi su nekada bili oni sami.

‘Kad molite ili činite pokoru, gledajte da svijet toga ne primijeti’

S bijelim koprenama. Poniznost! Rekao sam: ‘Kad molite ili činite pokoru, gledajte da svijet toga ne primijeti’. U mudrosnim knjigama rečeno je: ‘Nije dobro otkriti tajnu kralje­vu’. Poniznost je bijeli veo spušten preko dobra što ga činimo i preko dobra što nam ga Bog udijeli da ga brani. Ne slava zbog povlastice što je Bog udijeli, ne luda ljudska slava (i popularnost). Dar bi bio odmah oduzet. Nego unutrašnja pjesma srca svome Bogu: ‘Duša Te moja veliča, o Gospodine, … jer si se osvrnuo na sniženost sluškinje svoje’.«

Isus kratko zastane i baci pogled na svoju Majku, koja se zarumeni ispod svoje koprene i sasvim se prigne, tobože da uredi kosu dječaka koji sjedi do njezinih nogu, ali u stvari radi toga da sakrije svoje sjećanje puno ganuća …

Duša mora sebi uplesti svakodnevni vijenac kreposnih djela, jer pred licem Svevišnjega ne smiju stajati uvenule stvari, niti se smije biti nehajna izgleda

Ovjenčana cvijećem. Duša mora sebi uplesti svakodnevni vijenac kreposnih djela, jer pred licem Svevišnjega ne smiju stajati uvenule stvari, niti se smije biti nehajna izgleda. Rekao sam: svakodnevni. Jer duša ne zna kad se Bog-Zaručnik može pojaviti i reći: ‘Dođi’. Stoga nikada se ne umoriti obnavljati vijenac. Ne bojte se. Cvijeće uvene. Ali cvijeće kreposnih vije­naca ne uvene. Anđeo Božji što ga svaki čovjek ima uza se skuplja te svakodnevne vijence i nosi ih u nebo. A ondje će služiti za prijestolje novome blaženiku kad uđe kao zaručnica u svadbenu kuću.

Imaju upaljene svjetiljke. I radi toga da počaste Zaruč­nika i radi toga da se mogu ravnati na putu. Kako je vjera sjajna i kako je ona mila prijateljica ! Daje plamen koji zrači poput zvijezde, plamen koji se smije jer je nepokolebljiva u svojoj sigurnosti, plamen koji rasvjetljuje i oruđe koje ga no­si. Čini se da i tijelo čovjeka koga hrani vjera već na ovoj zem­lji postaje svjetlijim, duhovnijim, slobodnim od prerane uvelosti.

Jer onaj tko vjeruje, čvrsto se drži riječi i zapovijedi Božjih kako bi stigao do posjedovanja Boga, svoje svrhe i zbog toga izbjegava svaku pokvarenost, bez nemira je, bez straha, bez grizodušja, nije prisiljen siliti se da se sjeti svojih laži i da sakrije svoja zla djela, pa se sačuva lijepim i mladim, lijepim i netaknutim poput sveca.

Tijelo i krv, pamet i srce čisti od svake pohote, da mogu držati ulje vjere, da mogu svi­jetliti bez dima. Postojana volja uvijek pothranjivati to svjet­lo. Svakodnevni
život, sa svojim razočaranjima, spoznanjima, dodirima, napastima, trvenjima, ide za tim da umanji vjeru. Ne ! To se ne smije dogoditi. Idite dnevno na izvore prijatno­ga ulja, mudrosnoga ulja, Božjega ulja.

Svjetiljku koja je slabo nalijevana može ugasiti najslabiji vjetar, može je ugasiti velika kap noćne rose

Svjetiljku koja je slabo nalijevana može ugasiti najslabiji vjetar, može je ugasiti velika kap noćne rose. Noć … Čas tmi­na, grijeha, napasti dođe za sve. To je noć za dušu. Ali ako je duša puna vjere, vjetar svijeta, magla putenosti ne može uga­siti plamena.

Bdijte, dakle, razborito, postojano, čisto, s pouzdanjem, da uvijek bu­dete spremni na Božji poziv, jer uistinu, ne znate kad će On doći

Napokon, budnost, budnost, budnost. Tko se nerazborito pouzdaje i govori:
‘O, Bog će doći na vrijeme, dok još imam svjetla u sebi’, tko se daje na spavanje mjesto da bdije i tko se daje na spavanje neopskrbljen s onim što je nužno da bi ustao hitro na prvi poziv, tko ide tako daleko da odgađa za zadnji čas pribaviti ulja vjere, ili jak stijenj dobre volje, iz­laže se opasnosti da ostane vani kada dođe Zaručnik. Bdijte, dakle, razborito, postojano, čisto, s pouzdanjem, da uvijek bu­dete spremni na Božji poziv, jer uistinu, ne znate kad će On doći.

Dragi moji učenici. Ne želim vas navesti da dršćete od straha pred Bogom, nego naprotiv da se uzdate u njegovu do­brotu. I vi koji ostajete, i vi koji odlazite, mislite da ćete, bu­dete li činili ono što su učinile mudre djevice, biti ne samo pozvani da pratite Zaručnika, nego ćete kao djevojka Estera, koja je postala kraljicom namjesto ‘Vasti’, biti izabrani za za­ručnice kad Zaručnik ‘nađe u vama svaku milinu i naklonost više nego u bilo koga drugoga’. Blagoslivljam vas, vas koji odlazite. Ponesite u sebi i drugim prijateljima ovu moju riječ.
Mir Gospodinov bio uvijek s vama.«

Isus se približi težacima da ih još pozdravi, a Ivan iz Endora mu prišapne: »Učitelju, sada je Juda tu …« »Ništa za to. Otprati ih do kola i učini što sam ti rekao da učiniš.« Skup se polako razilazi. Mnogi razgovaraju s Lazarom … A on se obrati Isusu koji, ostavivši težake, ide u onom smjeru i kaže mu: »Učitelju, govori nam još prije nego nas ostaviš … To žele ‘Betanijska srca’.«

»Spušta se večer. Ali je tiha i vedra. Ako se želite saku­piti na pokošenom sijenu, govorit ću vam prije nego ostavim ovo prijateljsko mjesto. Ili sutra, u zoru. Jer stigao je čas ra­stanka.« »Kasnije ! Večeras !« – viču svi. »Kako želite. Sada idite. Govorit ću vam o polovici prve straže.«

Book.hr