Razmišljamo o evanđelju

MARIA VALTORTA

VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Marijin susret s Elizabetom Razmišljamo o evanđelju prema viđenjim Maria Valtorte

VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Marijin susret s Elizabetom

Foto: Screenshot

 

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.
Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Riječ Gospodnja. (Lk 1,39-45)

 

Nalazim se u nekom brdovitom mjestu. Nisu velika brda, ali nisu ni brežuljci. Imaju već prijevoje i uvale pravih gora, kakvi se vide u našim toskansko-umbrijskim Apeninima. Vegetacija je bujna i lijepa i tu je obilje svježih voda koje drže pašnjake zelenima i plodnima voćnjake, koji su gotovo svi obrađeni, zasađeni jabukama, smokvama i grožđem unaokolo kuća. Po svemu sudeći bit će da je proljeće, jer su grozdovi već veliki kao zrno grahorice i jabuke su već napustile cvjetove i nalik su na mnogobrojne loptice, zelene, zelene i na vršcima smokvinih grana nalaze se prvi plodovi još u začetku, ali već dobro oblikovani. Livade su, zatim, pravi mekani sag i u tisuću boja. Na njima brste ili se odmaraju ovce, bijele mrlje na smaragdu trave.

Marija se uspinje sa svojim magarčićem cestom koja je u prilično dobrom stanju. Mora da je to glavni put. Uzlazi, jer je mjesto, na izgled prilično uređeno, još na više. Moj unutrašnji upozoritelj mi kaže: »Ovo mjesto je Hebron.« Vi ste mi govorili o Gorju (Montana). Ali ja ne znam što da činim. Meni je označeno tim imenom. Ne znam da li je »Hebron« cijelo područje ili je »Hebron« mjesto. Kako čujem tako kažem.

Evo Marija ulazi u mjesto. Žene na vratima – blizu je večer – promatraju dolazak strankinje i brbljaju među sobom. Drže je na oku i nemaju mira sve dok je ne vide da se zaustavila pred jednom od najljepših kuća koja je usred mjesta. Pred kućom je povrtnjak i cvjetnjak, a pozadi i unaokolo dobro uzdržavani voćnjak, iza kojeg se proteže velika livada koja se penje i silazi krivudavim brdom i završava u šumi s visokim stablima, a što je iza šume ne znam. Sve je ograđeno živicom od divlje kupine i divljih ruža. Ne razlikujem dobro, ako se ima u vidu, da su cvijet i lišće tog trnovitog grmlja veoma jedno drugome nalik i dok tu nema plodova na granama, lako se prevariti. Ispred kuće, stoga na strani koja je uzduž mjesta, je prostor ograđen bijelim zidićem nad kojim se izvijaju grane pravih ruža, koje su sada bez cvijeta, ali pune pupoljaka. U sredini su željezna vratašca, zatvorena. Vidi se da je to kuća jednog uglednika mjesta ili dobrostojećih ljudi, jer sve na njoj pokazuje, ako ne bogatstvo i raskoš, ali sigurno blagostanje. Sve je u velikom redu.

Marija silazi s magarca i primakne se vratašcima. Gleda kroz prečke. Ne vidi nikoga. Onda nastoji da je čuju. Neka ženica, koja ju je, znatiželjnija od sviju, pratila, pokazuje joj neobičnu spravu što služi za zvonce. To su dva komada metala uravnotežena na nekoj vrsti jarma, koji udaraju jedan o drugog zvukom zvona ili gonga, kad se potresu užetom.
Marija povuče, ali tako lagano da je zvuk samo laki zveket koji nitko ne čuje. Onda ona ženica, starica sva od nosa i brade i jezika, koji vrijedi za deset njih zajedno, dohvati uže i poteže, poteže, poteže. Zvonjava da bi i mrtvog probudila. »Tako se to čini, gospođo. Inače kako će vas čuti? Znate, Elizabeta je stara, a star je i Zaharija. A sad je još i nijem, a ne samo gluh. Stari su i oba sluge, znate? Jeste li ikada ovamo dolazili? Poznate li Zahariju? Jeste li… «
Da spasi Mariju od poplave obavijesti i pitanja, izbija jedan šepavi starčić, koji mora da je vrtlar ili ratar, jer ima u ruci motičicu, a o pojasu zataknuti kosir. Otvara i Marija ulazi, zahvaljujući ženici, ali… joj! Ostavivši je bez odgovora. Kakvo razočaranje za znatiželjnu!

Nebo je dalo dijete neplodnoj, neka bude zato blagoslovljen Svevišnji ! Ali Zaharija se vratio nijem iz Jeruzalema ima tome već sedam mjeseci

Jedva što je ušla, Marija reče: »Ja sam Marija Joakima i Ane iz Nazareta. Rođakinja vaših gospodara.« Starčić se nakloni i pozdravi i zatim prozbori zovući: »Sara! Sara!« Iznova otvori vratašca da uvede magarčića što je ostao vani, jer Marija, da se oslobodi ljepljive ženice, šmugnu unutra, a vrtlar, brz kao i Ona, zatvori vratašca pred kuminim nosom. I dok vodi magarčića reče: »Ah! Velika sreća i velika nesreća u ovoj kući! Nebo je dalo dijete neplodnoj, neka bude zato blagoslovljen Svevišnji! Ali Zaharija se vratio nijem iz Jeruzalema ima tome već sedam mjeseci. Sporazumijeva se samo znakovima ili pisanjem. Jeste li to možda znali? Moja vas je gospodarica veoma željela u ovoj radosti i u ovoj boli! Uvijek razgovara sa Sarom o vama i kaže: “Oh, kad bih uza se imala moju malu Mariju! Da je barem još u Hramu! Poslala bih Zahariju da je dovede. Ali sada je Gospodin htio da bude zaručnica Josipu iz Nazareta. Samo bi me Ona mogla ohrabriti u ovoj boli i pomoći mi moliti se Bogu, jer je Ona tako dobra. I u Hramu svi žale za njom. Prošlog blagdana, kad sam išla sa Zaharijom posljednji put u Jeruzalem, da zahvalim Bogu što mi je dao dijete, čula sam kako su mi njezine učiteljice govorile: ‘Hram kao da je bez Kerubina Slave, otkad Marijin glas ne odzvanja više među ovim zidovima'”.

…pojavi se na vrhu stepenica što su uz jednu stranu kuće, vrlo stara žena, već sva smežurana i jako prosjede kose, koja joj je prije morala biti veoma crna, jer ima jako crne trepavice i obrve

Sara! Sara! Moja je žena malo gluha. Ali, dođi, dođi, znaš koga ti dovodim!« Namjesto Sare, pojavi se na vrhu stepenica što su uz jednu stranu kuće, vrlo stara žena, već sva smežurana i jako prosjede kose, koja joj je prije morala biti veoma crna, jer ima jako crne trepavice i obrve. Da je bila tamnoputa pokazuje to boja lica. Neobičan kontrast s njezinom očitom starošću je njezino već vrlo očito stanje, makar ima široke i odriješene haljine. Gleda, zaštićujući si rukom oči od sunca. Prepoznaje Mariju.

Marija privine k srcu živom srdačnošću svoju rođakinju

Podiže ruke k nebu s jednim: »Oh!« Od zapanjenosti i radosti i požuri, koliko može, u susret Mariji. I Marija, koja je uvijek odmjerena u pokretima, trči sada brza kao lane i stigne do podnožja stepenica, kad je tu već i Elizabeta. I Marija privine k srcu živom srdačnošću svoju rođakinju, koja plače od radosti što je vidi. Trenutak ostanu zagrljene i zatim se Elizabeta odvoji od nje s jednim: »Ah!« pomiješanim s bolju i radošću i prinese ruke na zatrudnjelu utrobu. Obori pogled, blijedeći i crvenjeći se naizmjence. Marija i sluga pružaju ruke da je pridrže, jer se ona tetura kao da se slabo osjeća. Ali Elizabeta, pošto je bila jedan trenutak kao sabrana u sebi, podiže lice toliko sjajno, da se činilo kao da se iznova pomladila, gleda Mariju, smiješeći se s poštovanjem kao da vidi anđela i zatim je pozdravlja dubokim naklonom govoreći:
»Blagoslovljena ti među svim ženama! Blagoslovljen Plod utrobe tvoje!

(reče tako: dvije dobro odvojene rečenice).

Blažena ti, jer si vjerovala da je Bogu moguće i ono što ne izgleda moguće ljudskoj pameti

Odakle meni to da dolazi k meni, svojoj službenici, Majka moga Gospodina? Evo: na zvuk tvoga glasa, dijete mi je zaigralo u utrobi od radosti. I kad sam te zagrlila, Duh mi je Gospodnji rekao u srcu uzvišene istine. Blažena ti, jer si vjerovala da je Bogu moguće i ono što ne izgleda moguće ljudskoj pameti! Blagoslovljena ti, jer ćeš po svojoj vjeri učiniti da se ispune stvari koje su ti prorečene od Gospodina i koje su predskazali Proroci za ovo vrijeme! Blagoslovljena ti, zbog Spasenja kojeg rađaš rodu Jakovljevu!

Blagoslovljena ti što si Svetost donijela mome sinu, koji, to osjećam, skače, kao veseli kozlić od radosti u mojoj utrobi, jer se osjeća oslobođenim od tereta krivnje, pozvan da bude Preteča, posvećen prije Otkupljenja od Svetoga, koji raste u tebi!

Blagoslovljena ti što si Svetost donijela mome sinu, koji, to osjećam, skače, kao veseli kozlić od radosti u mojoj utrobi, jer se osjeća oslobođenim od tereta krivnje, pozvan da bude Preteča, posvećen prije Otkupljenja od Svetoga, koji raste u tebi!«

Marija, s dvije suze što silaze kao biseri s nasmiješenih očiju do usta u smiješku, s licem uzdignutim k nebu i ruku također podignutih, u pozi koju će zatim mnogo puta imati njezin Isus, usklikne:

»Veliča duša moja Gospodina

i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je Ime njegovo.

Od koljena do koljena dobrota je njegova

nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Sada skupi ruke na prsa i klekne, duboko sagnuta k zemlji, klanjajući se Bogu i nastavi:

Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Sluga, koji se razborito povukao, kad je vidio da se Elizabeta ne osjeća slabo, nego naprotiv povjerava svoju misao Mariji, vraća se iz voćnjaka s dostojanstvenim starcem kojemu je sva brada i kosa pobijelila, koji s velikim pokretima i grlenim zvukovima izdaleka pozdravlja Mariju.

»Dolazi Zaharija« – reče Elizabeta, dotičući se ramena Djevice zaronjene u molitvu. »Moj je Zaharija nijem. Bog ga je udario, jer nije vjerovao. Reći ću ti poslije. Ali sad se nadam oproštenju od Boga, jer si ti došla. Ti puna Milosti.«

Marija ustaje i ide u susret Zahariji i prigiba se pred njim sve do zemlje, ljubeći mu rub bijele haljine koja ga pokriva sve do zemlje. Mnogo je obimna ta haljina, koju oko pojasa podržava fina, izvezena vrpca.

Zaharija pokretima iskazuje dobrodošlicu i zajedno dođu do Elizabete i ulaze svi u prostranu vrlo dobro uređenu prizemnu sobu, gdje zamolivši Mariju da sjede, poslužiše je šalicom tek pomužena mlijeka, koje se još pjeni i malim pogačicama.

Ali shvaćam također da je Zahariji zanijekano svako nadnaravno svjetlo o Marijinu stanju i o činjenici da je Mesijina Majka

Elizabeta daje naredbe služavki, koja se konačno pojavi s rukama nalijepljenim od tijesta i bijelim od brašna i s kosom još mnogo bjeljom, nego što stvarno jest, od brašna koje je rasuto po njoj. Možda je mijesila kruh. Daje naredbe i slugi, za kojeg čujem da ga zove Samuel, da donese Marijin kovčeg u sobu koju mu pokazuje. Sve dužnosti jedne domaćice prema svojem gostu. Marija, međutim, odgovara na Zaharijina pitanja što ih postavlja pišući pisaljkom po tablici namazanoj voskom. Razumijem po odgovorima da je pita o Josipu i o tom kako joj je otkad se udala za nj. Ali shvaćam također da je Zahariji zanijekano svako nadnaravno svjetlo o Marijinu stanju i o činjenici da je Mesijina Majka. I Elizabeta ide bliže svome suprugu i stavljajući mu s ljubavlju ruku na rame, kao u znak čiste ljubaznosti, reče mu: »I Marija je također majka. Raduj se zbog njezine sreće«. Ali ne kaže ništa više. Gleda Mariju. I Marija gleda nju, ali je ne poziva da kaže što više i ona šuti.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”.

Izvor

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh