Razmišljamo o evanđelju

MARIA VALTORTA

VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta!

Foto: Shutterstock


 

Koga god nađete, pozovite na svadbu

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.« Riječ Gospodnja. (Mt 22,1-14)

Foto: https://app.mariavaltorta.com/

 

Prispodoba o ‘kralju’ koji priredi pir svome sinu

I doista neumoran, kad iščezne sunce, pa i sjećanje na njegovo rumenilo, s prvim, nesigurnim, osamljenim zrikanjem zrikavaca, Isus se uputi nasred jedne livade odskora pokošene i na kojoj uvela trava služi kao mekan i vrlo mirisan sag. Slijede ga apostoli, tri Marije, Marta i Lazar sa čeljadi svoje kuće, Izak s učenicima i rekla bih, čitava Betanija. Među slugama je veliki starac sa ženom, ono dvoje koje je na gori Blaženstva našlo utjehu i za svoje zemaljske dane.

Isus se zaustavi da blagoslovi toga patrijarha, koji mu plačući poljubi ruku i koji miluje dječaka, koji ide uz Isusa, govoreći mu: »Blago tebi koji ga možeš uvijek slijediti! Velika sreća! Na tvoju glavu je položen vijenac… O blago tebi!«

Dovoljno je malo znati da bismo bili pripušteni u Kraljevstvo, da je dovoljna najmanja količina istine po kojoj dobra volja radi…

Kad su se svi smjestili, Isus počne govoriti: »Sada, kad su otputovali siromašni prijatelji koje je trebalo jako utješiti nadom, dapače: sigurnošću da je dovoljno malo znati da bismo bili pripušteni u Kraljevstvo, da je dovoljna najmanja količina istine po kojoj dobra volja radi, sada govorim vama, mnogo manje jadnima, jer ste u mnogo boljem materijalnom položaju i imate veću pomoć od Riječi. Moja ljubav ide k njima samo mišlju. Ovdje, vama, moja ljubav dolazi i riječju. Zato s vama treba strože postupati na zemlji i na nebu, jer će se više tražiti od onoga kome je više dano. Oni, siromašni prijatelji koji se vraćaju na svoju robiju, ne mogu imati nego najmanju mjeru dobra, a zauzvrat imaju najveću mjeru boli. Zato njima samo obećanja dobrostivosti, jer bi sve drugo bilo suvišno. Uistinu vam kažem da je njihov život pokora i svetost i njima se ne smije drugo zapovijedati. I uistinu vam također kažem da oni, jednako kao i mudre djevice, neće dopustiti da se ugasi njihova svjetiljka sve do časa poziva. Dopustiti da se ugasi? Ne. To svjetlo je sve njihovo dobro. Ne mogu dopustiti da se ugasi.

Bogati imaju toliko toga. Siromasi imaju samo Boga. Bogati imaju prijatelje. Siromasi su sami. Bogati imaju mnogo utjeha…

Uistinu vam kažem, da kao što sam Ja u Ocu, da su tako siromasi u Bogu. Zato sam se Ja, Riječ Očeva, htio roditi siromašan i ostati siromašan. Jer se među siromasima osjećam bliže Ocu, koji ljubi najmanje i oni njega ljube svom svojom snagom. Bogati imaju toliko toga. Siromasi imaju samo Boga. Bogati imaju prijatelje. Siromasi su sami. Bogati imaju mnogo utjeha. Siromasi nemaju utjeha. Bogati imaju razonode. Siromasi imaju samo rad. Bogatima je sve olakšano zbog novca. Siromasi imaju i taj križ da se moraju bojati bolesti i nestašica jer bi to za njih značilo glad i smrt. Ali siromasi imaju Boga. Svoga Prijatelja. Svoga Tješitelja. Onoga koji im skreće pažnju od njihove mučne sadašnjice k nebeskim nadama. Onoga kome se može reći, i oni to znaju reći, to kažu upravo jer su siromašni, ponizni, sami: ‘Oče, priteci nam u pomoć po svome milosrđu’. Može čudno zvučati ovo što Ja govorim u ovoj zemlji Lazara, prijatelja moga i prijatelja Božjega iako je tako bogat. Ali Lazar je iznimka među bogatima.

Lazar je stigao do one kreposti koju je veoma teško naći na zemlji, a još teže je vršiti je po tuđoj pouci. To je krepost: biti slobodan od bogatstva. Lazar je pravednik. I priznaje da je u svijetu velikih onako kako Ja kažem

Lazar je stigao do one kreposti koju je veoma teško naći na zemlji, a još teže je vršiti je po tuđoj pouci. To je krepost: biti slobodan od bogatstva. Lazar je pravednik. I priznaje da je u svijetu velikih onako kako Ja kažem. Zato govorim i kažem: uistinu kažem vam da je mnogo lakše da u Bogu bude siromah nego bogataš; i u nebu mojega i vašega Oca mnoga će prijestolja zauzimati oni koji su na zemlji bili prezreni jer su bili najmanji, kao prašina po kojoj se gazi. Siromasi čuvaju u srcu bisere Božjih riječi. One su jedino njihovo blago. Tko ima samo jedno bogatstvo, bdije nad njim. Onome tko ih ima mnogo, dosadno je i rastresen je i ohol je i puten je. Zbog svega toga ne divi se poniznim i zaljubljenim očima blagu što ga je Bog dao i brka ga s drugim blagom, koje je samo naizgled dragocjeno, s blagom koje je zemaljsko bogatstvo i misli: ‘Hvala mojoj blagonaklonosti što primam riječi nekoga koji je kao i ja u tijelu!’ I otupljuje s jakim okusima putenosti svoju sposobnost uživanja u onome što je nadnaravno. Jakim okusima!… Da, vrlo aromatiziranima, tako da se može jasno prepoznati njihov smrad i njihov okus truleži…

Nego, čujte, pa ćete bolje razumjeti kako brige, bogatstvo i bančenja sprečavaju ulazak u Kraljevstvo nebesko.

Nego, čujte, pa ćete bolje razumjeti kako brige, bogatstvo i bančenja sprečavaju ulazak u Kraljevstvo nebesko.

Jednom priredi neki kralj pir svome sinu. Možete zamisliti kakva svečanost bijaše u kraljevskoj palači. To bijaše njegov jedini sin i došavši do savršene dobi, vjenčavaše se sa svojom dragom. Otac i kralj htjede da bude sama radost oko radosti njegova ljubimca, koji je napokon mladoženja sa svojom ljubljenom. Uz ostale svadbene svečanosti priredi i veliku večeru. I pripravi je na vrijeme, bdijući nad svakom njezinom pojedinošću, kako bi uspjela sjajno i dostojno svadbe kraljeva sina. Na vrijeme pošalje svoje sluge da kažu prijateljima i saveznicima i također najvećima u njegovu kraljevstvu, da je pir utanačen za onu određenu večer i da su oni pozvani pa neka dođu praviti dolično društvo kraljevu sinu. Ali prijatelji, saveznici i velikaši kraljevstva ne prihvatiše poziva.

Kralj: ‘Dođite, dakle, da ne bude uzaludna tako sjajna priprava’. Ali prijatelji, saveznici i velikaši kraljevstva ili odbiše, ili rekoše: ‘Imamo drugoga posla’…

Tada kralj, sumnjajući da prvi sluge nisu govorili kako treba, pošalje i druge da uporno nastoje govoreći: ‘Ali dođite! Molimo vas. Već je sve pripravljeno. Dvorana je uređena, skupocjena vina donesena od svakuda, a u kuhinjama su već nagomilani volovi i utovljene životinje da se ispeku i ropkinje mijese brašno da naprave slatkiše, a druge tucaju bademe u avanima da naprave najfinije poslastice s kojima miješaju najbiranije mirodije. Za svečanost su naručene plesačice i najbolji svirači. Dođite, dakle, da ne bude uzaludna tako sjajna priprava’.

Ali prijatelji, saveznici i velikaši kraljevstva ili odbiše, ili rekoše: ‘Imamo drugoga posla’, ili se pričiniše da primaju poziv, ali onda pođoše za svojim poslovima, netko na njivu, netko u trgovinu, netko drugim, još manje plemenitim stvarima. I napokon nađe se među njima i jedan koji, pošto mu je dosadilo toliko navaljivanje, uze kraljeva slugu i ubije ga da ga ušutka, jer je taj uporno nastojao: ‘Ne uskrati kralju toga jer bi te moglo zlo snaći zbog toga’.

Nađe se među njima i jedan koji, pošto mu je dosadilo toliko navaljivanje, uze kraljeva slugu i ubije ga da ga ušutka, jer je taj uporno nastojao: ‘Ne uskrati kralju toga jer bi te moglo zlo snaći zbog toga’.

Sluge se vratiše kralju i izvijestiše ga o svemu, a kralj planu srdžbom i pošalje svoju vojsku da kazni ubojice svojih slugu i da kazni one koji su prezreli njegov poziv, pridržavši sebi da nagradi one koji su obećali da će doći. Ali na dan svečanosti uvečer, u određeno vrijeme, ne dođe nitko.

Kralj ljutit dozove sluge i reče: ‘Neka se nikako ne dogodi da moj sin ostane bez onih koji će ga počastiti ove večeri njegove svadbe. Gozba je pripravna, ali je uzvanici nisu dostojni. Ipak pir mojega sina mora biti. Pođite, dakle, na trgove i na putove, stavite se na raskršća, zaustavite one koji prolaze, saberite one koji se zaustave i dovedite ih ovamo. Neka dvorana bude puna radosnih ljudi’.

Gozba je pripravna, ali je uzvanici nisu dostojni. Ipak pir mojega sina mora biti. Pođite, dakle, na trgove i na putove, stavite se na raskršća, zaustavite one koji prolaze, saberite one koji se zaustave i dovedite ih ovamo. Neka dvorana bude puna radosnih ljudi’.

Sluge pođoše. Izašavši po putovima, raspršivši se po trgovima, stavši po raskršćima, sabraše sve koje nađoše, zle ili dobre, bogate ili siromašne, i dovedoše ih u kraljevsko prebivalište, davši im sredstva kako bi se mogli predstaviti dostojnima da uđu u svečanu dvoranu. Potom ih povedoše u nju, i ona bi puna radosnoga naroda kako je kralj želio. Ali kad je kralj ušao, da vidi može li svečanost započeti, opazi jednoga koji nije bio u svečanoj haljini premda su mu sluge dale pomoć. Upita ga: ‘Kako si samo ušao ovamo bez svečane haljine?’ A onaj nije znao što da odgovori, jer se doista nije imao čime ispričati.

Kad je kralj ušao, da vidi može li svečanost započeti, opazi jednoga koji nije bio u svečanoj haljini premda su mu sluge dale pomoć. Upita ga: ‘Kako si samo ušao ovamo bez svečane haljine?’ A onaj nije znao što da odgovori jer…

Tada kralj pozove sluge i reče im: ‘Uzmite toga, svežite mu ruke i noge i bacite ga van iz mog prebivališta, u mrak i ledeno blato. Ondje će stati plačući i škripajući zubima kako je zaslužio sa svojom nezahvalnošću i za uvredu koju mi je nanio, a mome sinu i više negoli meni, ušavši u odijelu siromašnom i nečistom u svečanu dvoranu, kamo ne smije ući nego samo ono što je dostojno nje i moga sina’.

Kako vidite, svjetovne brige, pohlepa, putenost, okrutnost izazivaju kraljevu srdžbu, uzrok su da ti sinovi briga nikada više ne uđu u kraljevu kuću. Vidite i kako ima kažnjenih i među onima koje je pozvao, iz ljubavi prema svome sinu. Koliko ih ima dan-danas u ovoj zemlji kojoj je Bog poslao svoju Riječ! Bog je doista pozvao saveznike, prijatelje, velikaše svoga naroda po svojim slugama i sve više će ih pozivati, upornim pozivanjem stupnjevito kako se bude približavao čas moje svadbe. Ali neće prihvatiti poziv jer su lažni saveznici, lažni prijatelji i nisu veliki osim po imenu jer je u njima niskost. (Isus sve više podiže glas, a njegove oči, pri svjetlu vatre koja je upaljena između njega i slušatelja da rasvijetli večer u kojoj još nema mjeseca, zato što je u fazi smanjivanja pa istječe kasnije, bacaju zrake svjetlosti kao da su dva draga kamena.) Da, niskost je u njima. Zbog svega toga ne shvaćaju da je za njih dužnost i čast prihvatiti Kraljev poziv.

U ovom narodu treba izdvojiti one koji su dvolični s Bogom; Oni koji kažu: ‘Da, doći ćemo’, a u sebi misle: ‘Ni govora!’ Sve je to u Izraelu.

Oholost, tvrdoća, pohota stvaraju bedem u njihovu srcu. I, kojih li bijednika, mrze me i zbog toga neće da dođu na moju svadbu. Neće da dođu. Vole spregu s prljavom politikom i s još prljavijim novcem i s najprljavijom putenošću nego moju svadbu. Vole lukav račun, zavjeru, podmuklu zavjeru, zamku, zločin. Sve to Ja osuđujem u ime Božje. Zato se mrzi glas koji govori i svečanosti na koje poziva. U ovom narodu treba tražiti one koji ubijaju sluge Božje: proroke, koji su sluge do danas; moje učenike, koji su sluge od danas unaprijed. U ovom narodu treba izdvojiti one koji su dvolični s Bogom; Oni koji kažu: ‘Da, doći ćemo’, a u sebi misle: ‘Ni govora!’ Sve je to u Izraelu.

Ali naći će se, o naći će se na njegovu nesreću jedan koji će i od Božje velikodušnosti, koji mu daje kraljevske mirise i haljine da mu omogući te se pojavi kakav nije: bogat i častan; naći će se jedan koji će svu tu dobrotu nedostojno iskoristiti… i utajit će mirise i haljine da od njih stekne nedopušten dobitak, uporabivši ih ne za svadbu Sina, nego za svoju svadbu sa Sotonom.

A nebeski će Kralj, da bi Sin imao svadbu sjajnu kako mu dolikuje, poslati da se saberu po raskršćima oni koji su neprijatelji, ne veliki, ne saveznici, nego koji su jednostavno narod što prolazi. Sabiranje je već počelo, mojom rukom, mojom rukom Sina i sluge Božjega. Kakvi god bili, doći će… I već su došli. A Ja im pomažem da postanu čisti i lijepi za svadbenu svečanost. Ali naći će se, o naći će se na njegovu nesreću jedan koji će i od Božje velikodušnosti, koji mu daje kraljevske mirise i haljine da mu omogući te se pojavi kakav nije: bogat i častan; naći će se jedan koji će svu tu dobrotu nedostojno iskoristiti za to da zavede, da ušićari… čeljade kukavne duše, u zagrljaju odurnoga polipa svih poroka… i utajit će mirise i haljine da od njih stekne nedopušten dobitak, uporabivši ih ne za svadbu Sina, nego za svoju svadbu sa Sotonom. Da, to će se dogoditi.

Mnogo je pozvanih, ali je malo onih koji, zato što znaju ustrajati u pozivu, stignu dotle da budu izabrani…

Jer mnogo je pozvanih, ali je malo onih koji, zato što znaju ustrajati u pozivu, stignu dotle da budu izabrani. Ali će se dogoditi i to da će te hijene, koje vole strvinu nego živu hranu, biti kažnjeni tako da budu izbačeni iz gozbene dvorane, u mrak i u blato vječne baruštine, u kojoj Sotona kriješti svoj jezoviti smijeh za svaku pobjedu nad nekom dušom i gdje vječno odzvanja očajan plač luđaka koji su išli za Zločinom, namjesto da su išli za Dobrotom koja ih je pozvala.

Ustanite i idimo na počinak. Blagoslivljam vas, stanovnici Betanije. Sve. Blagoslivljam vas i dajem vam svoj mir. I blagoslivljam posebno tebe, Lazare, prijatelju moj i tebe, Marta. Blagoslivljam svoje učenike stare i nove, koje šaljem po svijetu da pozivaju, da pozivaju na Kraljevsku svadbu. Kleknite da vas blagoslovim sve. Petre, reci molitvu koju sam vas naučio i reci je stojeći ovdje uza Me, na nogama, jer tako je moraju govoriti oni koji su od Boga određeni za to.«

Marcijam, koji kleči upravo ispred Marije, koja mu drži ručice sklopljenima, gleda anđeoskim osmjehom Isusa i kaže tiho: »Gledaj, Majko, kako je lijep!…«

Čitav skup klekne na sijeno; na nogama ostanu samo Isus u svojem lanenom odijelu, visok i prekrasan i Petar u svojoj tamno-kestenjastoj haljini, rumen od ganuća, gotovo drhteći, koji moli svojim glasom ne lijepim, ali muževnim, polagano, od straha da ne pogriješi: »Oče naš…«

Čuje se pokoji jecaj… muškarca, žene… Marcijam, koji kleči upravo ispred Marije, koja mu drži ručice sklopljenima, gleda anđeoskim osmjehom Isusa i kaže tiho: »Gledaj, Majko, kako je lijep! I kako je lijep i moj otac! Čini se kao da je u nebu… Je li možda ovdje moja mama da vidi?«

Marija, šapatom koji završi s poljupcem, odgovori: »Da, dragi. Ona je ovdje. I uči molitvu.« »A ja? Hoću li je naučiti?« »Ona će je šaptati tvojoj duši dok budeš spavao, a ja ću ti je ponavljati po danu.«

Dječak nagne natrag svoju crnomanjastu glavicu, na Marijine grudi i stoji tako dok Isus blagoslivlja s uvijek svečanim mojsijevskim blagoslovom. Zatim svi ustanu i ide svatko svojoj kući. Samo Lazar još ide za Isusom i uđe s Njim u Šimunovu kuću da još bude s Njim. Uđu i svi ostali. Iškariot se smjesti, postiđen, u jedan polutamni kut. Ne usuđuje se stisnuti uz Isusa kao što to čine ostali. Lazar se raduje Isusu. Kaže: »O teško mi je videći da odlaziš. Ali sam zadovoljniji nego da sam te vidio otići prekjučer!«

Narod otrovan u svojim glavarima, koji se usuđuju zabraniti Riječi Božjoj govoriti u njegovu domu! Bilo mi je zabranjeno. Šutio sam iz ljubavi prema najmanjima. Još nije čas da Me ubiju. Mnogima sam potreban i moji apostoli još nisu jaki da prime na svoje ruke moj porod: svijet.

»Zašto, Lazare?« »Jer mi se činilo da si tako žalostan i umoran… Nisi govorio.., malo si se smiješio… Jučer i danas opet si moj sveti i mili Učitelj i to me tako veseli…« »To sam bio iako sam šutio…« »Bio si. Ali ti si vedrina i riječ. Mi to želimo od Tebe. Na tim izvorima pijemo svoju snagu. Međutim, činilo se da su ti izvori presušili. Naša žeđ je bila mučna… Vidiš da su se i pogani čudili i došli su ih tražiti…«

Iškariot, kome se primaknuo Ivan Zebedejev, usuđuje se govoriti: »Da. I mene su pitali… Jer sam se nalazio vrlo blizu Antonije, nadajući se da ću Te vidjeti.« »Znao si gdje sam«, odgovori Isus kratko. »Znao sam. Ali sam se nadao da nećeš razočarati one koji su Te čekali. I Rimljani su bili razočarani. Ne znam zašto si tako postupao…« »I ti si taj koji me to pitaš? Nisi li ti obaviješten o raspoloženju Sinedrija, farizeja i drugih još prema Meni?« »Što? Zar si se možda bojao?« »Ne. Bilo mi je odvratno. Prošle godine, kad bijah sam jedan jedini protiv čitavoga jednoga svijeta, koji čak nije znao jesam li prorok, pokazao sam da se ne bojim. I ti si jedna stečevina one moje smjelosti. Podigao sam svoj glas protiv jednoga čitavoga svijeta galamdžija; učinio sam da čuje glas Božji jedan narod koji ga je bio zaboravio; očistio sam dom Božji od materijalne prljavštine koja je bila u njemu. To sam učinio ne nadajući se da ću ga očistiti od mnogo, mnogo teže moralne nečistoće koja ima gnijezdo u njemu, jer mi nije nepoznata budućnost ljudi, nego zato da izvršim svoju dužnost, iz revnosti za dom Gospodina Vječnoga koji je pretvoren u tržnicu što buči od trgovaca na zamjenu, lihvara i lopova i zato da prodrmam iz tromosti one koje su stoljeća svećeničkoga nemara bacila u duhovno mrtvilo. Ono je bio znak mome narodu da se sabere da ga povedem k Bogu… Ove godine sam se vratio… I vidio sam da je hram uvijek isti… Da je još gori. Ne više špilja razbojnička, nego mjesto zavjere, a zatim će postati sijelo Zločina, a zatim javna kuća, napokon, bit će razoren od jedne snage koja je moćnija od Samsonove i zgnječit će jednu kastu koja nije dostojna da se zove svetom. Uzaludno je govoriti na onome mjestu, na kojemu mi je, podsjećam te na to, bilo zabranjeno govoriti. Vjeroloman narod! Narod otrovan u svojim glavarima, koji se usuđuju zabraniti Riječi Božjoj govoriti u njegovu domu! Bilo mi je zabranjeno. Šutio sam iz ljubavi prema najmanjima. Još nije čas da Me ubiju. Mnogima sam potreban i moji apostoli još nisu jaki da prime na svoje ruke moj porod: svijet. Ne plači Majko; oprosti, ti dobra, potrebi svoga Sina da onima koji se hoće i mogu zavaravati kaže istinu što je Ja znam… Šutim… Ali jao onima zbog kojih Bog šuti!… Majko, Marcijame, ne plačite!… Molim vas. Nitko neka ne plače.«

Ali u stvari plaču svi, više ili manje bolno.

Juda, blijed kao mrtvac u svojoj prugastoj žutoj i crvenoj haljini, usuđuje se ponovno govoriti, glasom plačljivim i smiješnim: »Vjeruj, Učitelju, da sam začuđen i ožalošćen… Ne znam što hoćeš reći… Ja ne znam ništa… Istina je da ja nisam vidio nikoga od Hrama. Prekinuo sam veze sa svima… Ali ako Ti kažeš, valjda je istina…« »Juda!.. Zar ni Sadoka nisi vidio?« Juda prigne glavu mrmljajući: »On mi je prijatelj… Kao takva sam ga vidio. Ne kao čovjeka koji pripada Hramu…«

Isus mu ne odgovori. Obrati se Izaku i Ivanu iz Endora, kojima ponovno dade preporuke u vezi s njihovim poslom. Dotle žene tješe Mariju koja plače i dječaka, koji plače videći da Marija plače. I Lazar i apostoli su rastuženi. Ali Isus dođe k njima. Opet se milo smiješi i grleći Majku i milujući dječaka kaže: »A sada vas pozdravljam, vas koji ostajete. Jer mi ćemo sutra u zoru otputovati. Zbogom, Lazare. Zbogom, Maksimine. Josipe, zahvaljujem ti za svaku uslugu što si je iskazao mojoj Majci i učenicima dok ste čekali na Mene. Hvala na svemu. Ti, Lazare, ponovno blagoslovi Martu u moje ime. Brzo ću se vratiti. Dođi, Majko, na počinak. I ti, Marijo Salomo, ako baš i vi želite poći s nama.«

»Svakako da ćemo poći«, kažu dvije Marije.

»Onda u krevet. Mir svima. Bog bio s vama.«

Napravi gestu blagoslova i izađe držeći dječaka za ruku, a Majku u zagrljaju…

Boravak u Betaniji je završen.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh