Foto: Pixabay

Početak svetog Evanđelja po Ivanu

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Riječ Gospodnja. (Iv 1,1-18)

Ivan se jako zacrvenio kad je počeo ponavljati Isusov govor. »On je rekao: Evo, neograničene stranice na kojoj struje ispisuju riječ: Vjerujem. Promislite na ‘kaos Svemira’ prije ne­go je Stvoritelj htio srediti elemente i sačiniti od njih ‘divno društvo’ koje je dalo čovjeku ‘zemlju’ i sve što sadrži, a na svodu zvijezde i planete. Svega toga prije nije bilo. Ni kao neoblikovani kaos, ni kao uređena stvar. Bog je sve to stvorio. Najprije je, dakle, stvorio elemente. Jer, oni su potrebni, iako, ponekad izgledaju škodljivima.

nema ni najmanje kapljice rose, koja ne bi imala svoga dobrog razloga da postoji, nema kukca, ma, ka­ko malen bio, koji ne bi imao svog dobrog razloga da postoji

Ali, mislite na to uvijek: nema ni najmanje kapljice rose, koja ne bi imala svoga dobrog razloga da postoji, nema kukca, ma, ka­ko malen bio, koji ne bi imao svog dobrog razloga da postoji. Isto tako, nema čudovišne planine koja iz utrobe izbacuje va­tru i usijano kamenje, a da nema svog dobrog razloga opstan­ka.

Nema ciklona bez razloga. I nema, da prijeđemo od stvari na osobe i nema događaja, nema plača, nema veselja, nema rođenja, nema smrti, nema besplodnosti ili plodnog materinstva, ni dugog bračnog života ni brzog udovištva, ni nesreće bijede i bolesti, kao ni obilja sredstava i zdravlja, koji ne bi imao svog dobrog razloga da postoji, makar tako ne izgledalo ljudskoj kratkovidnosti i oholosti koja gleda i sudi sa svim mrenama i svim maglama koje su svojstvene nesavršenim stvarima. Ali, oko Božje, Božja bezgranična Misao, vidi i zna. Tajna da živimo slobodni od neplodnih sumnji koje uznemi­ruju, iscrpljuju, truju zemaljski život, leži u tomu da zna­mo vjerovati da Bog sve čini iz razumnog i dobrog razloga, da Bog što čini, čini s ljubavlju, ne u ludoj nakani da muči radi mučenja. Bog je već bio stvorio anđele. I neki od njih, jer nisu htjeli vjerovati da je dobar stupanj slave na koju ih je Bog postavio, pobunili su se i duhom spaljenim od nedostatka vjere u njihova Gospodina bijahu pokušali nasrnuti na nedostiživi Božji prijestol.

Neće pogriješiti barem ukoliko se tiče njihovog doma, koji će nastaviti vjerovati, nadati se, ljubiti nadasve Boga i bližnjega, ostajući zato u Bogu sve do u vijeke vijekova

Skladnim razlozima vjernih anđela suprotstavili su svoje neskladne, nepravedne i pesimistične misli i s pesimizmom, što je nedostatak vjere, učinio je da su od duhova svjetla postali duhovi tame.

Neka vječno žive oni, koji na Nebu, kao i na zemlji, znaju temeljiti svaku svoju misao na pretpostavci optimizma pu­nog svjetlosti! Nikada neće sasvim pogriješiti makar ih i či­njenice osporavale. Neće pogriješiti barem ukoliko se tiče njihovog doma, koji će nastaviti vjerovati, nadati se, ljubiti nadasve Boga i bližnjega, ostajući zato u Bogu sve do u vijeke vijekova.

pesimizam je upravo to ‘Nijekanje’ … on sam je ‘Nijeka­nje’

Raj je već bio oslobođen od ovih ‘oholih pesimista’ koji su vidjeli crno i u ‘najsvjetlijim djelima Božjim’ tako, kako i na zemlji pesimisti, vide crno i u najčišćim i sunčanim djelima čovječjim i htijući se odijeliti u jednom tornju bjelokosnom, držeći se jedini savršenima, sami sebe osuđuju na tamnu ro­biju, čiji put završava u tminama paklenog kraljevstva, kra­ljevstva Nijekanja. Jer, pesimizam je upravo to ‘Nijekanje’ … on sam je ‘Nijeka­nje’.

Bog je učinio, dakle, Stvoreno. I kao što, da se shvati slav­na tajna Našeg bića, Jednog i Trojstvenog, treba znati vjero­vati i vidjeti da već od početka bijaše Riječ i da je bila kod Boga, ujedinjeni od najsavršenije Ljubavi, (Duh Sveti) koju jedino mogu izliti dvojica (Otac i Sin) koji su Bogovi, a ipak (zajedno) bivajući Jedan; tako isto, da se vidi stvoreno za ono što jest, treba ga gledati očima vje­re, jer njegovo biće, poput sina koji nosi neizbrisivi odraz očev, tako stvoreno ima u sebi neizbrisivi odraz svoga Stvori­telja.

Vidjet ćemo tada da i ovdje u početku bi nebo i zemlja i bi, zatim, svjetlo koje se može usporediti s ljubavlju. Jer, svjetlost je veselje kao što je to i ljubav. A svjetlost je ozrač­je Raja. A netjelesno biće koje je Bog, Svjetlost je i Otac svake svjetlosti … razumne, čuvstvene, materijalne, duhov­ne, kako na Nebu tako i na zemlji.

…kako su na uzvišenom Nebu bili odijeljeni duhovi svjetla od duhova tame, tako i u stvorenome bijahu odijeljene tmine od svjetlosti i učinjeni bijahu Dan i Noć…

U početku bijaše nebo i zemlja i za njih bi dano svjetlo, a po svjetlu sve su stvari učinjene. I kako su na uzvišenom Nebu bili odijeljeni duhovi svjetla od duhova tame, tako i u stvorenome bijahu odijeljene tmine od svjetlosti i učinjeni bijahu Dan i Noć i bi prvi dan stvaranja, sa svojim jutrom i svojim večerom, sa svojim podnevom i svojom ponoću.

I kad se je smiješak Božji: svjetlost, povratila poslije noći, evo… ruka Božja, njegovo moćno htijenje pružilo se na neoblikovanu i praznu zemlju, proteglo se na nebo na kojem lebdijahu vode, jedan od slobodnih elemenata u kaosu i htje­de da svod nebeski odijeli nesređeno lutanje voda između ne­ba i zemlje, da bi to bila kao zavjesa koja zaklanja od raj­skih bljeskova, mjera gornjim vodama da se ne bi na uza­vrele metale i atome slili potopi, da isperu i rastave ono što je Bog ujedinio.

Red je bio utvrđen na nebu. I red posta na zemlji po od­redbi koju Bog dade vodama razlivenima po zemlji. I nasta more. Evo ga. Nad njim je kao i nad nebeskim svodom napi­sano: ‘Bog jest’.

Kakva god bila umna sposobnost čovjeka i njegova vjera, ili njegova nevjera, pred ovom stranicom, (more) na kojoj blista jedan dio neizmjernosti koja je Bog, u čemu je posvjedočena njegova moć, jer nijedna ljudska moć, niti kakvo naravno uređenje elemenata ne mogu ponoviti, pa ni u najmanjoj mjeri, jedno slično čudo, dužan je vjerovati. Vjerovati, ne samo u moć nego i u dobrotu Gospodnju, koji po tom moru daje hranu i putove čovjeku, daje mu spaso­nosne soli, ublažuje žar sunca i daje prostor vjetrovima, daje sjeme zemljama koje su daleko jedne od drugih, daje glas oluja da bi pozvali mrava koji se zove čovjek … k Neizmjer­nomu, k svome Ocu, daje mu načina da se uzdigne promatra­jući veće prizore u višim sferama. Tri su stvari koje više govore o Bogu u stvorenome, koje je čitavo jedno svjedočanstvo za Njega. Svjetlost, nebeski svod, more. Red zvjezdani i meteorološki, odraz božanskog Reda; svjetlost koju je samo Bog mogao učiniti; more, moć koju je jedino Bog, nakon što ju je stvorio, mogao staviti u čvrste granice, dajući mu gibanje i glas, da ne bi bez toga, kao neobuzdani element nereda, bilo na štetu zemlji koja ga podnosi na svojoj površini.

Ne razdvajanje, nego most među narodima koji su na dru­gim obalama, koje su nevidljive i nepoznate, ali za koje treba vjerovati da postoje samo zato jer postoji ovo more. Bog ne čini ništa uzaludno

Razumijte tajnu svjetlosti koja se nikada ne troši. Uzdi­gnite pogled prema nebeskom svodu gdje se smiješe zvijezde i planeti. Spustite pogled na more. Vidite ga za ono što jest. Ne razdvajanje, nego most među narodima koji su na dru­gim obalama, koje su nevidljive i nepoznate, ali za koje treba vjerovati da postoje samo zato jer postoji ovo more. Bog ne čini ništa uzaludno. Ne bi zato učinio ovu ‘neizmjernost’ kad ona ne bi imala granica, tamo, preko horizonta koji nam priječi da vidimo druge zemlje, napučene drugim ljudima, koji su proizišli svi od jednog jedinog Boga, odneseni tamo po Božjoj volji olujama i strujama, da napuče kontinente i krajeve.

I ovo more u svojem pomjeranju, u glasovima svojih valova i svojih plima i oseka, nosi daleke pozive. Ono spaja, a ne razdvaja. Ona žudnja koja daje slatku muku Ivanu to je poziv daleke braće. Što duh više postaje gospodar tijela, to je više sposoban osjetiti glasove duhova koji su sjedinjeni, iako rastavljeni, tako kao što su grane, koje izlaze iz istog korijena sjedinjene, ako i ne vide jedna drugu, jer se neka zapreka ispriječila među njima.

I znajte hodati putevima neizmjernosti. Bez straha i bez preziranja. U susret onima koji zovu i plaču. Prema onima koji će vam zadati i bol, jer osjećaju Boga, ali Mu se ne znaju klanjati kao Bogu, ali koji će vam, ipak, dati slavu, jer ćete biti veliki koliko više, posjedujući ljubav, budete je znali dati, vodeći k Istini narode koji čekaju«

Gledajte more očima svjetla. Vidjet ćete zemlje i zemlje raštrkane na njegovim obalama, na njegovim granicama i u unutrašnjosti još zemlje i zemlje i od svih dopire jedan krik: ‘Dođite ! Donesite nam ‘Svjetlost’ koju vi posjedujete. Donesite nam ‘Život’ koji je vama dan. Recite našem srcu riječ koju ne poznamo, ali za koju znamo da je temelj svemira: ljubav. Naučite nas čitati riječ koju vidimo napisanu na neizmjernim stranicama neba i mora: Bog. Prosvijetlite nas da bismo osjetili da postoji jedno još istinitije svjetlo od onoga koje rumeni nebesa i čini more poput bisera. Dajte našim tminama ‘Svjetlost’ koju vam je Bog dao nakon što vas je rodio svojom ljubavlju, a dao ju je vama, ali za sve, kako ju je dao zvijezdama, ali da bi je dale zemlji. Vi zvijezde, mi prah. Ali, oblikujte nas tako kako je Stvoritelj stvorio iz praha zemlju da bi je čovjek napučio klanjajući mu se sada i uvijek, dok ne dođe čas kada zemlje više neće biti, jer će doći Kraljevstvo.
Kraljevstvo svjetlosti, ljubavi, mira, tako kako je vama živi Bog rekao da će biti, jer i mi smo sinovi tog Boga i tražimo upoznati ‘Oca našega’.

I znajte hodati putevima neizmjernosti. Bez straha i bez preziranja. U susret onima koji zovu i plaču. Prema onima koji će vam zadati i bol, jer osjećaju Boga, ali Mu se ne znaju klanjati kao Bogu, ali koji će vam, ipak, dati slavu, jer ćete biti veliki koliko više, posjedujući ljubav, budete je znali dati, vodeći k Istini narode koji čekaju«.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor