Foto: Screenshot

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«
Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.
Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«

Riječ Gospodnja. (Lk 24,35-48)

Sabrani su u Blagovalištu. Mora da je već prilično kasna večer, jer nikakva buka više ne dopire iz ulice u kuću. Mislim da su se i oni koji su prije bili došli svi povukli ili u svoje kuće ili na spavanje, umorni od tolikih uzbuđenja.

Još sjede za stolom. I vode isprekidane razgovore. Gotovo monologe, jer se čini da svatko razgovara sa samim sobom više nego s kolegom

Naprotiv, Desetorica, pošto su jeli ribe, koje još ima nešto na plitici položenoj na kredencu, razgovaraju pri svjetlu jednoga samog plamička svijećnjaka, onoga koji je najbliži stolu. Još sjede za stolom. I vode isprekidane razgovore. Gotovo monologe, jer se čini da svatko razgovara sa samim sobom više nego s kolegom. I ostali ga puštaju da govori, makar ovi, kad je na njima red, govore o sasvim drugoj stvari. Ipak osjeća se da ti nepovezani govori, koji mi daju dojam žbica nekoga rasutog kola, pripadaju jednom jedinom predmetu koji ih okuplja premda su tako raspršeni. A to je Isus.

»Ne bih htio da je Lazar slabo čuo, a da su žene bolje razumjele nego on…«, kaže Juda Alfejev.

»U koji sat kaže Rimljanka da ga je vidjela?« – pita Matej. Nitko mu ne odgovori.
»Sutra ja idem u Kafarnaum«, kaže Andrija.

»Kako čudno! Učiniti da upravo u onaj čas iziđe Klaudijina nosiljka!« – kaže Bartolomej.

»Loše smo učinili, Petre, što smo jutros odmah otišli odanle… Da smo ostali, bili bismo ga vidjeli kao i Magdalena«, uzdiše Ivan.

»Loše smo učinili, Petre, što smo jutros odmah otišli odanle… Da smo ostali, bili bismo ga vidjeli kao i Magdalena«, uzdiše Ivan.

»Ne razumijem kako je u isto vrijeme mogao biti u Emausu i u palači. I kako ujedno ovdje kod Majke i kod Magdalene i kod Ivane…«, kaže samome sebi Jakov Zebedejev.
»Neće doći. Nisam dovoljno plakao da bih to zaslužio… Ima pravo. Kažem da pušta neka čekam tri dana zbog tri moja nijekanja. Ama kako, kako sam mogao ono učiniti?«

»Kako je Lazar bio preobražen! Kažem vam: činilo se da je neko sunce. Mislim da mu se dogodilo kao Mojsiju nakon što je vidio Boga. I to odmah – zar ne, vi koji ste bili ondje? – odmah nakon što je prikazao svoj život!« – kaže Revnitelj.
Nitko ga ne sluša. Jakov Alfejev okrene se k Ivanu i kaže: »Kako je rekao onima iz Emausa? Čini mi se da nas je ispričao, zar ne? Zar nije rekao da se sve dogodilo zbog našega izraelskog krivoga shvaćanja njegova Kraljevstva?«

Ako promislite, vidjet ćete da je išao prema veličini ljubavi što smo je imali: Majci, Mariji Magdaleni, djeci, mojoj i tvojoj majci i zatim Lazaru i Marti…

Ivan se uopće ne osvrće na nj, nego se okrene i gledajući Filipa kaže, u zrak, jer ne govori Filipu: »Meni je dovoljno da znam da je uskrsnuo. A zatim… A zatim da moja
ljubav bude sve jača. Viđen, eh! Ako promislite, vidjet ćete da je išao prema veličini ljubavi što smo je imali: Majci, Mariji Magdaleni, djeci, mojoj i tvojoj majci i zatim Lazaru i Marti… Kada Marti? Ja kažem: kad je zapjevala davidovski psalam: “Gospodin je pastir moj, ni u čemu neću oskudijevati. Stavio me je na mjesto obilnih pašnjaka, doveo me na okrepljujuće vode. Pozvao je k Sebi dušu moju…” Sjećaš li se kako smo se trgnuli na onaj njezin neočekivani pjev? I one se riječi povezuju s onim što je kazala: “Pozvao je k Sebi dušu moju”. Doista, čini se da je Marta našla svoj put… Prije je bila smetena, ona, jaka! Možda joj je s pozivom označio mjesto gdje hoće da ona bude. Dapače, to je sigurno. Jer ako joj je prorekao sastanak, mora znati gdje će ona biti. Što je to htio kazati kad je rekao: “dovršenje svadbe”?«

Filip, koji ga je jedan čas gledao, a zatim prepustio njegovom monologu, jeca:
»Neću znati što mu reći ako dođe… Pobjegao sam… i osjećam da ću pobjeći. Onda od straha pred ljudima, a sada od straha pred Njim.« »Svi kažu da je prekrasan.
A može li uopće biti ljepši nego je bio?« – pita se Bartolomej.

»Reći ću mu: “Oprostio si mi bez riječi kad sam bio carinik; oprosti mi i sada svojom šutnjom, jer moj kukavičluk ne zaslužuje tvoju Rije蔫, kaže Matej.

»Longin kaže da je mislio: “Treba li od Njega iskati ozdravljenje ili vjeru?” Ali njegovo srce je reklo: “Vjeru” i tada je Glas rekao: “Dođi k meni” i on je osjetio zajedno volju da povjeruje i ozdravljenje. Baš tako mi je rekao«, tvrdi Juda Alfejev.

»Ja stalno mislim na Lazara koji je odmah nagrađen za svoje predanje… I ja sam rekao: “Moj život za tvoju slavu”, ali nije došao«, uzdiše Revnitelj.

»Što kažeš, Šimune? Ti, koji si naobražen, reci mi: što mu trebam reći da bih mu dao razumjeti da ga ljubim i da molim oproštenje? A ti, Ivane? Ti si mnogo razgovorao s Majkom. Pomozi mi. Nije samilost ostaviti siromašnog Petra sama!«

Ivan se gane na samilost prema poniženom kolegi pa kaže: »Ma… ma ja bih mu jednostavno rekao: “Ljubim Te”. U ljubavi je sadržana i želja za oproštenjem i kajanje.
Ipak… ne znam. Što ti kažeš, Šimune?«

Ivan se gane na samilost prema poniženom kolegi pa kaže: »Ma… ma ja bih mu jednostavno rekao: “Ljubim Te”. U ljubavi je sadržana i želja za oproštenjem i kajanje.
Ipak… ne znam. Što ti kažeš, Šimune?«

A Revnitelj: »Ja bih rekao ono što je bio vapaj za čudesa: “Isuse, smiluj mi se!” Rekao bih: “Isuse”. I dosta. Jer mnogo je veći od Sina Davidova!«

»Upravo to je ono na što mislim i zbog čega dršćem. O, ja ću sakriti glavu… i jutros me zahvatio strah da ću ga vidjeti a…« »… a onda si ušao prvi. Ama nemoj se tako bojati. Čini se da ga ne poznaješ«, hrabri ga Ivan.

Isus se pojavljuje

Soba se živo rasvijetli kao od zasljepljujućeg bljeska. Apostoli sakriju svoja lica pobojavši se da je munja. Ali ne čuju tutnja pa dignu glave.

Isus je usred sobe, pokraj stola. Raširi ruke govoreći: »Mir bio s vama.«

Nitko ne odgovori. Netko blijedi, netko crveniji, svi ga gledaju sa strahom i ustručavanjem; očarani i u isto vrijeme gotovo voljni pobjeći.

Nitko se ne usuđuje otvoriti usta. Petar već plače, a Ivan se već smiješi, dok dva bratića vlažnih očiju i pokretom riječi bez zvuka na usnama izgledaju dva kipa koji predstavljaju želju.

Isus korakne jedan korak naprijed pojačavajući svoj osmijeh. »Ma ne bojte se tako! Ja sam. Zašto ste tako smeteni? Zar me niste željeli? Zar vam nisam javio da ću doći? Zar vam to nisam rekao još u vazmenu večer?«

Nitko se ne usuđuje otvoriti usta. Petar već plače, a Ivan se već smiješi, dok dva bratića vlažnih očiju i pokretom riječi bez zvuka na usnama izgledaju dva kipa koji predstavljaju želju.

»Zašto imate u srcu tako oprečne misli, koje se bore između sumnje i vjere, između ljubavi i straha? Zašto i dalje hoćete biti tijelo, a ne duh i samo pomoću njega gledati, shvaćati, suditi i raditi? Zar u plamenu boli nije izgorio čitav stari Ja i zar se nije pojavio novi Ja, novoga života? Isus sam. Vaš Isus, uskrsnuo kako je rekao. Gledajte. Ti koji si vidio rane i vi koji ne znate za moje mučenje. Jer ono što znate vrlo je različito od točnoga znanja što ga o njemu ima Ivan. Dođite, ti prvi. Već si sav čist. Tako čist te me možeš dirati bez straha. Ljubav, poslušnost, vjernost već su te očistile. Moja Krv kojom si sav bio orošen kad si me skinuo s mučila dovršila je tvoje čišćenje. Gledaj. Prave su ruke i prave rane. Pogledaj moje noge. Vidiš li da je znak, znak od čavla? Da. Upravo sam Ja, a ne priviđenje. Dirajte me. Utvare nemaju tijela. Ja imam pravo meso na pravom kosturu.« Položi ruku na glavu Ivana koji se usudio približiti mu se: »Osjećaš li? Topla je i teška.« Dahne mu u lice:
»A ovo je dah.« »O, Gospodine moj!« Ivan šapne tiho, tako…

»Da. Vaš Gospodin. Ne plači, Ivane, od straha i želje. Dođi k Meni. Uvijek sam onaj koji te ljubi. Sjednimo za stol, kao i uvijek. Imate li još što za jelo? Hajde, dajte mi.«

Andrija i Matej, kretnjama mjesečara, uzimaju s kredenca kruh i ribu i pliticu s mednim saćem istom raskomadanim u jednom kutu.

Isus prikaže hranu i jede i daje svakome malo od onoga što jede. I gleda ih. Tako dobar. Ali tako veličanstven da su oni od toga paralizirani. Prvi se usudi govoriti Jakov, brat Ivanov: »Zašto nas tako gledaš?«

Kad biste me poznavali, znali biste Tko sam i kako vas ljubim i našli biste riječi da mi kažete svoju muku. Vi šutite, kao pred nekim moćnim strancem koga se bojite

»Jer hoću da vas upoznam.« »Zar nas još ne poznaš?« »Kao što vi ne poznate Mene. Kad biste me poznavali, znali biste Tko sam i kako vas ljubim i našli biste riječi da mi kažete svoju muku. Vi šutite, kao pred nekim moćnim strancem koga se bojite. Maloprije ste govorili… Već su gotovo četiri dana da govorite sami sa sobom: »Reći ću mu ovo …” Govoreći mome Duhu: “Vrati se, Gospodine, da ti mogu reći ovo”. Sada sam došao, a vi šutite. Zar sam tako izmijenjen te vam se čini da više nisam Ja? Ili ste se tako izmijenili da me više ne ljubite?«

Ivan, sjedeći uza svog Isusa, nasloni po običaju glavu na njegove grudi dok šapuće: »Ljubim te, Bože moj«. Ali se ukruti zabranjujući sebi to prepuštanje, iz poštovanja prema presjajnome Sinu Božjemu. Jer čini se da Isus ižaruje neko svjetlo iako je od tijela sličnoga našemu. Ali ga Isus privuče na svoje Srce, a Ivan tada otvori branu svome blaženom plaču. A to je znak svima da učine isto.

»Dođi ovamo, Šimune Jonin.« »Bojim se.« »Dođi ovamo. Ne budi još i kukavica.« »Ne zaslužujem doći ti blizu.« »Dođi ovamo. Što ti je rekla Majka?«

Petar, dva mjesta iza Ivana, klizne na koljena između stola i sjedala i plače vičući: »Oproštenje, oproštenje! Digni me iz ovog pakla u kome sam toliko sati. Reci mi da si moj grijeh vidio onakvim kakav je bio. Ne djelo duha, nego tijela koje mi je nadvladalo srce. Reci mi da si vidio moje kajanje… Ono će trajati do smrti. Ali… ali reci mi da te se kao Isusa ne trebam bojati… A ja, a ja ću… nastojati vladati se tako dobro da postignem oproštenje i od Boga… i da umrem… imajući jedino proći veliko čistilište.« »Dođi ovamo, Šimune Jonin.« »Bojim se.« »Dođi ovamo. Ne budi još i kukavica.« »Ne zaslužujem doći ti blizu.« »Dođi ovamo. Što ti je rekla Majka? “Ako ga ne budeš gledao na ovom Ubrusu, nećeš imati srca da ga ikada više gledaš”. O ludi čovječe! Zar ti ono Lice nije kazalo svojim bolnim pogledom da te razumijem i da ti opraštam? A ipak dao sam ono platno za utjehu, za vodiča, za odrješenje, za blagoslov… Ama što vam je Sotona učinio da vas je tako zaslijepio? Ali kažem ti: ako me ne budeš gledao sada kad još držim zastor prostrt nad svojom slavom kako bih se prilagodio vašoj slabosti, nikad više nećeš moći doći bez straha svome Gospodinu. A što će ti se onda dogoditi? Sagriješio si zbog preuzetnosti. Hoćeš li da sada opet sagriješiš zbog tvrdoglavosti? Dođi, kažem ti.«

Petar se vuče na koljenima između stola i sjedala, s rukama na zaplakanom licu. Isus ga zaustavi kad je stigao do njegovih nogu stavivši mu ruku na glavu. Petar s još jačim plačem uzme onu ruku i poljubi je stvarno jecajući bez obuzdavanja. Ne zna do jedino reći: »Oproštenje! Oproštenje!« Isus se oslobodi Petrove ruke i stavi svoju ruku ispod apostolove brade, prisili ga da digne glavu i gleda ga u oči zacrvenjele, opaljene, izmučene od plača sa svojim sjajnim mirnim očima. Čini se kao da hoće probosti mu dušu. Potom kaže: »Hajdemo. Ukloni sramotu što mi ju je nanio Juda. Poljubi me gdje me je on poljubio. Svojim poljupcem izbriši znak izdaje.«

Dok se Isus još više sagne, Petar digne glavu i dotakne mu obraz… Zatim prigne glavu na Isusova koljena i stoji tako… kao staro dijete koje je učinilo nekakvo zlo, ali kome je oprošteno. Ostali, sada kad vide dobrotu svoga Isusa, opet nađu malo odvažnosti i približe se kako mogu. Najprije dođu bratići… Toliko bi htjeli reći, ali ne uspiju reći ništa. Isus ih miluje i hrabri svojim osmijehom.

Dođe Matej s Andrijom. Matej kaže: »Kao u Kafarnaumu…« A Andrija: »Ja, ja… te ljubim, ja«. Dođe Bartolomej jecajući: »Nisam bio mudar, nego lud. Ovaj je mudar«, i pokazuje na Revnitelja, kome se Isus već smiješi. Dođe Jakov Zebedejev i šapne Ivanu: »Reci mu to ti«, a Isus se okrene i kaže: »Još pred četiri večeri si to rekao i pred toliko vremena sam te ispričao. Posljednji dođe Filip sasvim pognut. Ali Isus ga prisili da digne glavu i kaže mu: »Potrebna je veća hrabrost za propovijedati Krista.«

Sad su svi oko Isusa. Malo pomalo se ohrabre. Nađu što su bili izgubili ili su se bojali da su zauvijek izgubili. Opet se pojavi povjerenje, spokojstvo, i premda je Isus tako veličanstven da svoje apostole drži u nekom novom poštovanju, oni napokon nađu hrabrosti da govore. Bratić Jakov uzdiše: »Zašto si nam ovo učinio, Gospodine? Ti si znao da mi nismo ništa i da sve dolazi od Boga. Zašto nam nisi dao snage da budemo uza te?« Isus ga gleda i smiješi se. »Sad se je sve zbilo. I ništa više ne moraš trpjeti. Ali ne traži više od mene ovaj posluh. Ostario sam svaki sat pet godina (jedan lustar). Tvoje patnje, koje su ljubav i Sotona podjednako uvećavali u mojoj mašti, pet puta više nego što su bile, upravo su istrošile svu moju snagu. Nije mi od nje ostalo nego toliko da nastavim slušati, držeći, kao netko koji se davi slomljenim rukama, svoju snagu voljom kao da bi bili zubi koji hvataju dasku, da ne poginem… Ah, ne traži to više od svoga gubavca!« Isus gleda Šimuna Revnitelja i smiješi se.

»Gospodine, ti si znao što je htjelo moje srce. Ali onda više nisam imao srca… kao da su mi ga iščupali nitkovi koji su te uhvatili… i ostala mi je rupa iz koje je bježala svaka moja prijašnja misao. Zašto si to dopustio, Gospodine?« pita Andrija.

»Ja… ti kažeš srce. Ja kažem da sam bio čovjek koji više nema razuma. Kao onaj koji dobije udarac toljagom po zatiljku. Kad sam se, kad se spustila noć, našao u Jerihonu… Ah, Bože! Bože… Ma može li čovjek tako propasti? Mislim da je takvo posjednuće. Sad razumijem što je ta strahovita stvar!…« Filip još jedanput raskolači oči sjećajući se svoga trpljenja. »Filip ima pravo. Ja sam gledao natrag. Star sam i nisam siromašan znanjem. Ali nisam više znao ništa od onoga što sam znao do onoga časa. Gledao sam Lazara, u takvim mukama, ali tako sigurna i govorio sam sebi: “Ma kako može biti da on zna još naći razbora, a ja ništa više”«, kaže Bartolomej. »I ja sam gledao Lazara. I budući da jedva znam ono što si nam Ti objasnio, nisam mislio na znanje. Nego sam govorio: “Da sam mu barem srcem jednak!” Naprotiv, ja nisam imao do bol, bol, bol. Lazar je imao bol i mir… Zašto njemu tolik mir?«

Isus gleda naizmjence najprije Filipa, potom Bartolomeja, onda Jakova Zebedejeva. Smiješi se i šuti. Juda kaže: »Ja sam se nadao da ću doprijeti dotle da vidim ono što je sigurno Lazar vidio. Radi toga sam neprestano bio uza nj… Njegovo lice!… Zrcalo. Maloprije potresa u petak bio je kao čovjek koji umire smrvljen. A onda je odjednom postao dostojanstven u svojoj boli. Sjećate li se kad je rekao: “Izvršena dužnost daje mir”? Svi smo mislili da je ono rekao za Tebe. Lazar je bio svjetionik u našim tminama. Koliko li si mu dao, Gospodine!« Isus se smiješi i šuti.

»I Magdalena i Marta bile su svjetionici. Bit će da je to rod. Vi ih niste vidjeli. Jedna je bila samilost i šutnja. A druga! O, ako smo bili čvrsto povezani oko Blagoslovljene, to je stoga jer nas je Marija iz Magdale zbila plamenom svoje hrabre ljubavi.

»Da. Život. I možda si mu s njim dao drugačiju dušu. Jer, napokon, što je on drugačiji od nas? Ipak nije više neki čovjek. Već je nešto više od čovjeka. Po onome što je bio u prošlosti bio bi morao biti još manje savršen duhom od nas. Ali on se je izgradio. A mi … Gospodine, moja ljubav bila je prazna kao stanovito klasje. Dao sam samo pljevu«, kaže Andrija. A Matej: »Ja ne mogu ništa iskati. Jer već sam toliko dobio sa svojim obraćenjem. Ali da! Želio bih dobiti ono što je dobio Lazar: dušu danu od Tebe. Jer i ja mislim kao i Andrija…« »I Magdalena i Marta bile su svjetionici. Bit će da je to rod. Vi ih niste vidjeli. Jedna je bila samilost i šutnja. A druga! O, ako smo bili čvrsto povezani oko Blagoslovljene, to je stoga jer nas je Marija iz Magdale zbila plamenom svoje hrabre ljubavi. Da. Rekao sam: rod. Ali moram reći: ljubav. Nadvisili su nas u ljubavi. Zbog toga su bili ono što su bili«, kaže Ivan.

Isus se smiješi i dalje šuti.

Zašto njima, Gospodine, ako nas i dalje ljubiš i ne odbacuješ nas?

»Ali primili su veliku nagradu…« »Njima si se ukazao.« »Svima troma.«
»Mariji odmah poslije tvoje Majke…« U apostola je jasno žaljenje zbog tih privilegiranih viđenja. »Marija već tolike sate zna da si uskrsnuo. A mi te istom sada možemo vidjeti…« »Oni više ne sumnjaju. Naprotiv, mi, eto… istom sada osjećamo da ništa nije završilo. Zašto njima, Gospodine, ako nas i dalje ljubiš i ne odbacuješ nas?« pita Juda Alfejev. »Da. Zašto ženama, a osobito Mariji? I dodirnuo si je na čelu i ona kaže da joj se čini da nosi vječni vijenac. A nama, tvojim apostolima, ništa…«

Isus se više ne smiješi. Njegovo lice nije smrknuto, ali njegov smiješak iščeznu. Ozbiljno gleda Petra koji je posljednji govorio, odvažujući se malo pomalo kako ga prolazi strah i kaže: »Imao sam dvanaest apostola. I ljubio sam ih svim svojim Srcem. Ja sam ih izabrao i brinuo sam se poput majke za njihov rast u mome Životu. Nisam imao tajni za njih. Sve sam im govorio, sve tumačio, sve opraštao: i ljudske slabosti i lakoumnosti i tvrdoglavosti… sve. Imao sam i učenika. Bogatih i siromašnih učenika. Imao sam žene mračne prošlosti ili slabašnog ustrojstva. Ali ljubimci bijahu apostoli.

Jedan me se odrekao bojeći se iako je imao primjer drugoga, mladoga i vjernoga. I kao da nije bilo dosta, među dvanaestoricom imao sam jednoga očajnika samoubojicu i jednoga koji je toliko sumnjao u moje oproštenje da nije vjerovao Božjemu milosrđu nego s mukom i zbog majčinske riječi

Došao je moj čas. Jedan me je izdao i predao krvnicima. Trojica su spavala dok sam se Ja krvlju znojio. Svi, osim dvojice, pobjegli su zbog kukavštine. Jedan me se odrekao bojeći se iako je imao primjer drugoga, mladoga i vjernoga. I kao da nije bilo dosta, među dvanaestoricom imao sam jednoga očajnika samoubojicu i jednoga koji je toliko sumnjao u moje oproštenje da nije vjerovao Božjemu milosrđu nego s mukom i zbog majčinske riječi. Tako da kad bih imao gledati na svoju četu i kad bih je gledao ljudskim očima, morao bih reći: “Osim Ivana, vjernoga iz ljubavi i Šimuna, vjernoga iz poslušnosti, Ja više nemam apostola”. To bih, eto, morao reći dok sam trpio u prostoru Hrama, u zgradi rimskog upravitelja, po ulicama i na križu.

… I jedna, najgrešnija u prošlosti, bila je, kako je rekao Ivan, plamen koji je sastavio pokidane niti srdaca. Ta žena je Marija iz Magdale. Ti si me zatajio i pobjegao. Ona je prkosila smrti da bi bila uza me

Imao sam žena… I jedna, najgrešnija u prošlosti, bila je, kako je rekao Ivan, plamen koji je sastavio pokidane niti srdaca. Ta žena je Marija iz Magdale. Ti si me zatajio i pobjegao. Ona je prkosila smrti da bi bila uza me. Vrijeđana otkrila je svoje lice, spremna da primi pljuvotine i ćuske misleći da će tako biti sličnija svome raspetome Kralju. Izrugivana, u dubini srca, zbog svoje žilave vjere u moje uskrsnuće, znala je i dalje vjerovati. Premda je veoma trpjela, nije mirovala. Neutješna, jutros je kazala: “Lišit ću se svega, ali mi dajte mog Učitelja”. Možeš li se još usuditi pitati: “Zašto njoj?”? Imao sam siromašnih učenika: pastira. Malo sam bio s njima, a kako su me ipak znali ispovijedati svojom vjernošću! Imao sam bojažljivih učenica, kao što su sve židovske žene. A ipak su znale ostaviti kuću i doći među mnoštvo naroda koji me je psovao da bi mi dale onu pomoć što su mi je moji apostoli uskratili.

Imao sam poganki koje su se divile “filozofu”. To sam bio za njih. Ali su znale, moćne Rimljanke, poslužiti se židovskim običajima da mi u času kad me napustio svijet nezahvalnika mogu reći: “Mi prijateljski osjećamo s tobom”.

Ti si skrivao svoje lice od straha pred prezirom svijeta dok je tvog Učitelja pokrivao prezir čitavoga svijeta, Njega koji je bio nevin

Lice mi je bilo pokriveno pljuvotinom i krvlju. Suze i znoj kapali su po ranama. Prljavština i prašina pravile su koru po mom licu. Čija je ruka koja mi ga je obrisala? Tvoja? Ili tvoja? Ili tvoja? Ni jedna od vaših ruku. Ovaj je bio uz Majku. Ovaj je skupljao raspršene ovce. Vas. A ako su moje ovce bile raspršene, kako su mi mogle pružiti pomoć? Ti si skrivao svoje lice od straha pred prezirom svijeta dok je tvog Učitelja pokrivao prezir čitavoga svijeta, Njega koji je bio nevin. Bio sam žedan. Da. Znaj i to. Umirao sam od žeđe. Imao sam jedino groznicu i bol. Krv je već tekla u Getsemaniju. Izvukla ju je bol što sam izdan, napušten, zanijekan, udaran, preplavljen nebrojenim grijesima i strogošću Božjom. Tekla je i u sudnici rimskog upravitelja… Tko mi je htio dati kap za suho grlo? Jedna Izraelova ruka? Ne. Samilost jednoga poganina. Ista ruka koja mi je, po vječnoj odredbi, otvorila prsi da pokaže da je Srce već imalo smrtonosnu ranu, a bila je ona što su je neljubav, podlost, izdaja zadale. Jedan poganin. Podsjećam vas: “Bio sam žedan i dao si mi piti”. Ni jednoga u čitavom Izraelu koji bi mi pružio neku okrepu. Ili zato što je nije mogao pružiti, kao Majka i vjerne žene, ili zbog zle volje da je pruži. A jedan poganin našao je za neznanca samilost koju mi je moj narod uskratio. Naći će u Nebu gutljaj što ga je Meni dao.

Uistinu kažem vam da premda sam odbio svaku olakšicu, jer kad je netko žrtva, ne treba ublažavati sudbinu, nisam htio odbiti onoga poganina, u čijoj sam ponudi osjetio med sve ljubavi što će mi je pogani dati u naknadu za gorčinu što mi ju je dao Izrael. Nije mi ugasio žeđ. Ali tugu da. Zato sam uzeo onaj nepoznati gutljaj. Da privučem k Sebi onoga koji je već naginjao k Dobru. Bio blagoslovljen od Oca zbog svoje samilosti! Više ne govorite? Zašto ne pitate još za razlog zašto sam onako postupao?

Tko ste vi? Nastavljači moga djela. Da. To jeste unatoč svoga zastranjenja.
Što morate činiti? Svijet obraćati Kristu. Obraćati? To je najodgovornija i najteža stvar, prijatelji moji

Ne usuđujete se pitati za nj? Ja ću vam ga reći. Sve ću vam reći o razlozima ovoga trenutka. Tko ste vi? Nastavljači moga djela. Da. To jeste unatoč svoga zastranjenja. Što morate činiti? Svijet obraćati Kristu. Obraćati? To je najodgovornija i najteža stvar, prijatelji moji.

Preziranje, izrugivanje, oholost, pretjerana revnost, sve to sprečava uspjeh. A budući da vas ništa i nitko ne bi bio naveo na dobrotu, na milostivost, na ljubav prema onima koji su u tami, bilo je potrebno – shvaćate li? – potrebno je bilo da jednom zauvijek razbijete svoju židovsku, svoju muškaračku, svoju apostolsku bahatost kako biste se predali jedino pravoj mudrosti svoje službe: blagosti, strpljivosti, samilosti, ljubavi, bez nadutosti i zgražanja. Vidite da su vas nadvisili u vjerovanju i djelovanju svi između onih koje ste vi gledali s prezirom i ponositim sažaljenjem. Svi. I nekadašnja grješnica. I Lazar, prožet poganskom kulturom, prvi koji je u moje ime oprostio i vodio. I poganske žene. I nejaka Kuzina žena. Nejaka? Uistinu sve vas nadvisuje! Prva mučenica moje vjere. I rimski vojnici. I pastiri. I herodovac Manahen. Pa čak i Gamalijel, rabin. Ne trzaj se, Ivane. Misliš li da je moj duh bio u tami? Svi. I to radi toga da sutra, sjećajući se svojega grijeha, ne zatvorite srce onome koji dolazi ka Križu.

Ti, Petre, namjesto da plačeš i budeš utučen, ti koji moraš biti Stijena moje Crkve, ureži ove gorke istine u srce

To vam kažem, a već znam da premda vam to kažem, nećete toga izvršiti nego istom kad vas Sila Gospodnja kao slamke prikloni mojoj Volji, a ta je da hoću imati kršćana iz čitave Zemlje. Pobijedio sam smrt. Ali je manje tvrda od starog židovstva. Ali ću vas savinuti. Ti, Petre, namjesto da plačeš i budeš utučen, ti koji moraš biti Stijena moje Crkve, ureži ove gorke istine u srce. Mirta se upotrebljava zato da čuva od kvarenja. Namaži se mirtom dakle. Pa kad budeš htio zatvoriti srce i Crkvu nekome koji je druge vjere, sjeti se da me je branio i htio imati samilosti ne Izrael, ne Izrael, ne Izrael, nego Rim. Sjeti se da je jedna grješnica, a ne ti, znala stajati na podnožju križa i zaslužila da me prva vidi. I da ne bi bio dostojan prijekora, budi nasljedovatelj svoga Boga. Otvori srce i Crkvu govoreći: “Ja, siromašni Petar, ne mogu prezreti, jer ako prezrem, bit ću prezren od Boga i moj će grijeh opet oživjeti u njegovim očima”. Jao, da te nisam ovako slomio! Bio bi postao ne pastir, nego vuk.«

Isus ustane. Preveličanstven.

»Sinovi moji. Još ću vam govoriti u vrijeme kroz koje ću ostati među vama. A zasada vas odrješujem i opraštam vam. Nakon kušnje koja, ako je bila ponizujuća i bolna bila je također spasonosna i nužna, nek uđe u vas mir oproštenja. A s njim u srcu postanite opet moji prijatelji vjerni i jaki. Otac me je poslao u svijet. Ja šaljem vas u svijet da nastavite moje evangeliziranje. Bijede svake vrste doći će k vama da traže olakšanje. Budite dobri, misleći na svoju bijedu kad ste ostali bez svog Isusa. Budite rasvijetljeni. U tmini nije dopušteno vidjeti. Budite čisti da mognete dati čistoću. Budite ljubav da biste mogli ljubiti. Potom će doći On koji je Svjetlost, Očišćenje i Ljubav. A međutim, da vas pripravim na tu službu, dajem vam Duha Svetoga. Kome oprostite grijehe, bit će oprošteni. Kome ih zadržite, bit će zadržani. Vaše iskustvo neka vas učini pravednima, za suđenje. Duh Sveti vas učinio svetima, za posvećivanje. Iskrena volja da ćete svladati svoj nedostatak učinila vas junačkima za život koji vas čeka. Ono što još treba reći kazat ću vam kad bude došao onaj koji je odsutan. Molite za njega. Ostanite s mojim mirom i bez tjeskobne sumnje glede moje ljubavi.«

I Isus iščezne onako kako je bio ušao, ostavivši jedno prazno mjesto između Ivana i Petra. Iščezne u sjaju koji sili da se zatvore oči, tako je jak. A kada se zabliještene oči opet otvore, nađu samo da je mir Isusov ostao, kao plamen koji pali i koji liječi i koji uništava gorčine prošlosti u jednoj jedinoj želji: služiti.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”.

Izvor