Foto: Screenshot, The Choosen

Opet tržnica u Kafarnaumu. Ali je toplije doba dana, pa trgovine sada nema. Na trgu su samo neki besposličari. Oni razgovaraju. Ima i nešto djece, koja se igraju.
Isus u sredini svoje skupine dolazi od jezera prema trgu. Djeca mu trče u susret, i On ih miluje i zanima se za tajne, koje mu oni povjeravaju. Jedna djevojčica pokazuje veliku ogrebotinu na čelu, koja krvari. Mala optužuje bracu da ju je on ogrebao.
»Zašto si zadao bol sestri? To nije dobro.«
»Nisam to učinio namjerno. Htio sam ubrati one smokve, pa sam uzeo štap. Ali je bio vrlo težak i pao mi je na nju… Brao sam ih i za nju.«
»Je li istina, Ivana?«
»Istina je.«
»Onda vidiš, da ti tvoj brat nije htio učiniti zla. Dapače, htio te je razveseliti. Zato se odmah sada pomirite i poljubite se. Dobra braća, a i dobra djeca, nikada se ne smiju srditi jedan na drugoga. Hajde…«
Dvoje se djece ljube plačući. Oboje plaču: ona, jer je boli brazgotina, a on, jer mu je teško, što je sestri zadao bol.
Isus se smiješi, gledajući kako se djeca ljube i kako poljupce začinjaju suzama. »0, eto. Sada, kada vidim, da ste dobri, smokve ću vam ubrati Ja. I bez štapa.« Kako ne! Isus onako visok i tako dugačke ruke bere smokve bez poteškoće. Bere i dijeli.

Pritrči jedna žena: »Uzmi, uzmi, Učitelju. Sada ću ti donijeti kruha.«
»Ne. Nije za Mene. Ovo je za Ivanu i maloga Tobiju. Njih dvoje su ih željeli.«
»I za to ste smetali Učitelju? Ah, koja bezobzirna djeca! Oprosti, Gospodine.«
»Ženo trebalo je sklopiti mir… i to sam učinio pomoću stvari zbog koje je došlo do rata: pomoću smokava. Ali djeca nisu nikada bezobzirna. Njima se sviđaju slatke smokve, a Meni se… sviđaju njihove slatke nevine duše. Uklanjaju mi toliko gorčine…«
»Učitelju… gospoda su ta, koja Te ne ljube. Ali mi, narod, mi Te volimo. I njih je malo, a nas je toliko…«
»Znam, ženo. Hvala na tvojoj utjehi. Mir bio s tobom! Zbogom, Ivana! Zbogom, Tobijica! Budite dobri. Ne činite zla jedno drugome, i nemojte željeti zla jedno drugome. Zar ne?«
»Da, da, Isuse«, odgovaraju dječica.

Isus odlazi i kaže smiješeći se: »Sada, kad je pomoću smokava nastala vedrina gdje su bili oblaci, idemo k… Što kažete, kamo idemo?«
Apostoli ne znaju. Jedan kaže na jedno mjesto, drugi na drugo. Ali Isus maše glavom i smije se. Petar kaže: »Ja odustajem. Osim ako Ti ne kažeš… Danas imam crnih misli. Ti ga nisi vidio. Ali, kad smo izlazili iz lađe, ondje je bio farizej Eli. Zeleniji nego obično! I gledao nas je na čudan način!«
»Ostavi ga, neka gleda.«
»E, na silu. Ali ti jamčim, Učitelju, da nisu dovoljne dvije smokve, da se sklopi mir s onim tamo!« pomoću stvari, zbog koje je bilo došlo do rata”. I tako ću nastojati uspostaviti mir iskazujući poštovanje (uzevši, da sam ih, prema njihovu mišljenju, uvrijedio) kafarnaumskim odličnicima. Tako će biti zadovoljan i netko drugi.«
»Tko?«

kad bi u svim sporovima razboritiji znao popustiti, i kad bi se, umjesto da pošto-poto hoće biti u pravu, pomirio sa supamikom, ma i prepolovio ono, što je, dopuštam, njegovo pravo, bilo bi bolje i svetije

Isus ne odgovara na pitanje i nastavlja: »Po svoj prilici neću uspjeti, jer u njima nema volje, da bi se uspostavio mir. Ali čujte: kad bi u svim sporovima razboritiji znao popustiti, i kad bi se, umjesto da pošto-poto hoće biti u pravu, pomirio sa supamikom, ma i prepolovio ono, što je, dopuštam, njegovo pravo, bilo bi bolje i svetije.

Čovjek ne naškodi uvijek zato, što je odlučio škoditi. Kadšto čini zlo i ne hoteći. Uvijek na to mislite i opraštajte. On i ostali vjeruju, da služe Bogu u pravednosti radeći kako rade. Strpljivo i postojano, i s mnogo poniznosti i na lijep način Ja ću ih nastojati uvjeriti, da je došlo novo vrijeme, i da Bog sada hoće, da mu se služi prema onome, što Ja naučavam. Lukavstvo apostola jest: lijep način, oružje: postojanost, uspjeh: primjer i molitva za one, koje treba obratiti.«

Poziv Mateju

Stigli su na trg. Isus ide ravno prema carinskom stolu, gdje Matej zaključuje svoje račune i provjerava novac, koji dijeli prema vrstama, stavlja ih u vrećice raznih boja, a onda vrećice u željeznu blagajnu, na koju čekaju dvojica slugu da je prenesu na neko drugo mjesto. Kad je sjena Isusova visokog tijela pala na carinski stol. Matej je podigao glavu, da vidi, tko je taj okašnjeli platac. Istodobno Petar vuče Isusa za jedan rukav i govori mu: »Nemamo što platiti, Učitelju. Što radiš?«

Ali ovaj pogled nije pogled strogog suca kao prije nekoliko dana. Ovo je pogled poziva i ljubavi. Prožima ga, hrani ga ljubavlju

Ali se Isus ne obazire na Petra. Pažljivo gleda Mateja, koji je odmah ustao na noge s poštovanjem. Još jedan, prodoran, pogled. Ali ovaj pogled nije pogled strogog suca kao prije nekoliko dana. Ovo je pogled poziva i ljubavi. Prožima ga, hrani ga ljubavlju. Matej postaje crven. Ne zna što bi radio, što bi kazao.
»Mateju, sine Alfejev, kucnuo je čas. Dođi. Slijedi me!« Nalaže Isus, dostojanstveno.
»Ja? Učitelju, Gospodine! Ali, znaš li tko sam ja? Ovo kažem radi Tebe, ne radi mene…«
»Dođi, slijedi me, Mateju, sine Alfejev!« Isus ponavlja milije.
»Oh, kako je moguće da sam našao milost kod Boga? Ja… Ja…«
»Mateju, sine Alfejev, Ja sam ti pročitao srce. Dođi, slijedi me!« Treći poziv samo je milovanje.
»Oh, odmah, moj Gospodine!« I Matej plačući izlazi iza stola, ne brinući se ni za to, da pokupi novac razasut po stolu, da zatvori kovčeg. Ništa. »Kamo idemo, Gospodine?« pita, kad je došao do Isusa. »Kamo me vodiš?«
»U tvoju kuću. Hoćeš li ugostiti Sina Čovječjega?«
»Oh!… Ali… što će reći oni, koji Te mrze?«

Dođi. I mojim dolaskom, uz srce, neka ti se posveti i kuća

»Ja slušam ono, što se kaže u Nebu, a ondje se kaže: “Slava Bogu zbog jednoga grješnika, koji se spašava”, a Otac kaže: “Uvijeke će se Milosrđe dizati u Nebesima i slijetati na zemlju, a, budući da te ljubim vječnom, savršenom ljubavlju, evo i tebi iskazujem milosrđe”. Dođi. I mojim dolaskom, uz srce, neka ti se posveti i kuća.«
»Već sam je očistio zbog nade, koju sam imao u svojoj duši… ali o kojoj razum nije mogao vjerovati da bi mogla biti istinita… Oh, ja s tvojim svetima…« I Matej gleda učenike.
»Da. S mojim prijateljima. Dođite. Združujem vas. I budite braća.«

Ovo je moj preporod… Ovo je moje… moje pravo obrezanje. Ti si mi obrezao srce ljubavlju… Učitelju, ovo će biti posljednja svečanost… Sad više nema svečanosti za carinika Mateja

Učenici su tako preneraženi, da još nisu našli načina da kažu riječ. Išli su zajedno iza Isusa i Mateja trgom vrućim od sunca, a sada već na trgu nema baš nikoga, pa kratkom dionicom ulice, koja gori na suncu što zablješćuje oči. Nema živog stvora na ulicama. Samo sunce i prašina,
Ulaze u kuću. U lijepu kuću širokih ulaznih vrata, koja gledaju na ulicu. Lijepo sjenovito i svježe predvorje, iza kojega se vidi prostrano dvorište pretvoreno u perivoj. »Uđi, Učitelju moj! Donesite vode i napitaka.«
Sluge pritrčavaju i donose vode i napitaka.
Matej izlazi da izda naredbe, dok se Isus i njegovi osvježavaju. Onda se vraća.
»Sada dođi, Učitelju. Dvorana je svježija… Sad će doći prijatelji… Oh, hoću, da se priredi velika svečanost! Ovo je moj preporod… Ovo je moje… moje pravo obrezanje. Ti si mi obrezao srce ljubavlju… Učitelju, ovo će biti posljednja svečanost… Sad više nema svečanosti za carinika Mateja. Nema više svečanosti ovoga svijeta… Samo unutarnja svečanost zbog toga, što sam otkupljen i što mogu služiti Tebi… Zbog toga, što me Ti ljubiš… Koliko sam plakao… Koliko, ovih mjeseci… Uskoro će biti tri mjeseca, da plačem… Nisam znao kako postupiti… Htio sam doći… Ali, kako doći k Tebi, Svecu, s mojom blatnom dušom?…«
»Prao si je kajanjem i milostinjom. Za Mene i za bližnjega. Petre? Dođi ovamo.«

Nepravedno sam vas taksirao. Ali, evo, spuštam se na koljena pred svima vama i kažem vam: nemojte me izagnati. On me je primio. Nemojte biti veći od Njega u strogosti

Petar, koji još nije rekao ni riječi, toliko je zapanjen, dolazi naprijed. Dva čovjeka, istih godina, starija, oniska, plećata, sjede jedan prema drugome, a Isus između jednoga i drugoga, smiješeći se, krasan.
»Petre, toliko puta si me pitao, tko je onaj neznani vlasnik kese, koju je Jakov donosio. Evo ga, imaš ga ispred sebe.«
»Tko? Ovaj lup… O, oprosti, Mateju! Ama, tko je mogao misliti, da si to ti? I da si upravo ti, ti, koji si nas svojom lihvom tjerao u očaj, bio sposoban svakoga tjedna otrgnuti komad srca dajući onaj bogati milodar?«
»Znam. Nepravedno sam vas taksirao. Ali, evo, spuštam se na koljena pred svima vama i kažem vam: nemojte me izagnati. On me je primio. Nemojte biti veći od Njega u strogosti.«

Petar Mateja, koji se našao do njegovih nogu, diže munjevito, silovito, oporo i srdačno: »Hajde, hajde. Ni u mene, ni u drugih. U Njega pitaj oproštenje. Mi… hajde, bježi; svi smo otprilike lupeži kao i ti… Oh, rekao sam! Proklet jezik! Ali, tako sam stvoren: ono, što mislim, kažem; ono što mi je na srcu, to mi je na ustima. Dođi, sklopimo ugovor mira i ljubavi«, i Petar poljubi Mateja u obraze.

I ostali to čine, više ili manje, srdačno. Tako kažem, jer je Andrija suzdržljiv zbog svoje plahosti, a Juda Iškariot je leden. Čini se, da grli snop gmizavaca, toliko je njegov zagrljaj odbojan i kratak.
Matej izlazi, jer je čuo žamor.

Moj poziv je oslobođenje i treba ga slaviti bez ikakvih kvasaca

»Ipak, Učitelju«, kaže Juda Iškariot, »čini mi se, da ovo nije razborito. Već Te ovdašnji farizeji optužuju, a Ti… Jedan carinik među tvojima! Jedan carinik poslije jedne bludnice!… Zar si odlučio da se uništiš? Ako je tako, kaži, da…«
»Da mi odmaglimo, zar ne?« završava Petar s ironijom.
»A tko govori s tobom?«
»Znam, da ne govoriš sa mnom, ali ja govorim s tvojom gospođom dušom, s tvojom mudrom dušom. Znam, ti, član Hrama, osjećaš smrad grijeha u nama siromasima, u nama, koji nismo od Hrama. Znam, ti, potpuni Judejac, mješavina farizeja, saduceja i herodovca, polu-pismoznanac i mrva esena — želiš li drugih odličnih riječi? — loše se osjećaš među nama, kao sjajni škobalj, kada dospije u mrežu punu glavoča. Ali, što tu raditi? On nas je uzeo i mi… tu ostajemo. Ako se osjećaš loše… otiđi ti. Svi ćemo lakše disati. I On, koji je, vidiš li ga? — ogorčen zbog mene i zbog tebe. Zbog mene, jer griješim protiv strpljivosti, a i… da, i protiv ljubavi, ali više zbog tebe, koji ne razumiješ ništa, uza sva svoja odlična svojstva, i koji nemaš ljubavi, ni poniznosti, ni obzira. Ničega nemaš, momče. Imaš samo veliki dim… i dao Bog da bude neškodljiv dim.«
Isus je pustio, da Petar govori ostavši uspravan, strog, prekriženih ruku, čvrsto stisnutih usta i očiju… kakve ne bih željela nikome da ga gledaju. Na kraju kaže: »Petre, jesi li rekao sve? Jesi li i ti očistio srce od kvasca, koji je bio u njemu? Dobro si učinio. Danas je Vazam beskvasnih kruhova za jednog Abrahamova sina. Kristov poziv je kao janjeća krv na vašim dušama, i gdje je ona, neće više sići grijeh. Neće sići, ako joj je vjeran onaj, tko je prima. Moj poziv je oslobođenje i treba ga slaviti bez ikakvih kvasaca.«

Judi Isus nije rekao ni riječi. Petar, ponižen, šuti.

Evo, Matej, sin Alfejev, od danas više nije grješnik, sablazan Kafarnaum

»Domaćin se vraća«, kaže Isus. »I s prijateljima. Pokažimo im samo krepost. Tko ne uspijeva toliko, neka izađe. Ne budite jednaki farizejima, koji muče svojim zapovijedima, kojih oni prvi ne opslužuju.« Ulazi Matej s drugim ljudima. I slijedi gozba. Isus je u sredini, između Petra i Mateja. Govore o mnogim stvarima, a Isus strpljivo tumači svakome, tko što želi. Ima i tužbi na farizeje, koji ih preziru.
»Pa dobro, dođite Onome, koji vas ne prezire. A onda, postupajte tako, da vas barem dobri ne mogu prezirati«, odgovara Isus.
»Ti si dobar, ali si sam! «
»Ne. Ovi su kao i Ja, a onda… jest Otac Bog, koji ljubi onoga, koji se kaje i koji hoće da opet postane njegovim prijateljem. I kad čovjek ne bi imao ničega, ali bi imao Oca, zar ne bi čovjekova radost bila potpuna?«
Jedu se slatkiši. Uto jedan sluga dade mig domaćinu i nešto mu kaže.
»Učitelju, Eli, Šimun i Joakim mole da uđu i da govore s Tobom. Želiš li ih vidjeti?«
»Svakako.«
»Ali… moji prijatelji su carinici.«
»A oni dolaze vidjeti upravo to. Pustimo da to vide. Ne bi koristilo to skrivati. Ne bi koristilo za dobro, a zgoda bi zlo povećala dotle, da bi se reklo, kako su ovdje bile i bludnice. Neka uđu.«
Ulaze tri farizeja, gledaju naokolo sa zlobnim smijehom. Hoće da govore. Ali ih Isus, koji je ustao te im pošao u susret zajedno s Matejem, pretekne. Stavi jednu ruku na Matejevo rame i kaže: »O pravi sinovi Izraelovi, pozdravljam vas i javljam vam veliku vijest, koja će sigurno potaknuti na klicanje vaša srca savršenih Izraelaca, koja čeznu, da bi sva srca opsluživala Zakon, kako bi dali slavu Bogu. Evo, Matej, sin Alfejev, od danas više nije grješnik, sablazan Kafarnauma. Jedna šugava ovca Izraelova izliječila se. Kličite od radosti. Iza njega izliječit će se druge grješne ovce i vaš će grad, za čiju se svetost toliko zanimate, postati ugodan Gospodinu kao svet. On sve ostavlja, da može služiti Bogu. Dajte cjelov mira Izraelcu, koji je bio zalutao, a koji se vraća u krilo Abrahamovo.«
»I vraća se onamo s carinicima? Na veseloj gozbi? Oh, uistinu, to je zgodno obraćenje! Gledaj tamo, Eli! Ono je Jozija, dobavljač žena.«
»A onaj je Šimun Izakov, preljubnik.«
»A onaj? Eno Azarije, vlasnika igračnice, u čijoj igračnici igraju Rimljani i Židovi, svađaju se, opijaju se i idu k ženama.«
»Ali, Učitelju. Znaš li barem tko su oni? Jesi li znao?«
»Znao sam.«
»A onda, vi iz Kafarnauma, vi učenici, zašto ste to dopustili? Čudim se, Šimune Jonin!«
»I ti, Filipe, poznat i ovdje, i ti, Natanaele! Pa ja sam izvan sebe! Ti, pravi Izraelac! Kako si uopće mogao dopustiti, da tvoj Učitelj jede s carinicima i grješnicima?«
»Ama dakle, zar više nema obzira u Izraelu?« Trojica došljaka u najvećoj su mjeri sablažnjena.
Isus kaže: »Pustite u miru moje učenike. Ja sam to htio. Ja jedini.«
»Pa da, razumije se! Kad netko hoće praviti svece, a sam to nije, brzo padne u neoprostive zablude!«
»I kad se učenici odgajaju, da nemaju poštovanja — i još me peče neuljudan smijeh toga, Judejca i od Hrama, upravljen meni, farizeju Eliju — oni ne mogu imati poštovanja ni prema Zakonu. Naučava se ono, što se zna.«
»Varaš se, Eli. Varate se svi. Naučava se ono, što se zna. To je istina. I Ja, koji znam Zakon, učim Zakon one, koji ga ne znaju: grješnike. Vi… znam, vi ste već gospodari svoje duše. Grješnici to nisu. Ja tražim njihovu dušu, opet je dajem njima, da mi je oni opet donesu, takvu, kakva jest: bolesnu, ranjenu, blatnu, pa da je Ja njegujem i čistim. Za to sam došao. Grješnicima treba Spasitelj. I Ja dolazim da ih spasim. Shvatite me… i ne mrzite me bez razloga.«
Isus je krotak, uvjerljiv, ponizan… Ali su ona trojica bodljikavi badelji, puni žaoke… i izlaze s pokretima gađenja.
»Otišli su… Sad će nas kritizirati posvuda«, mrmlja Juda Iškariot.
»Pusti ih! Neka kritiziraju. Brini se samo za to, da te Otac ne mora kritizirati. Ne budi potišten, Mateju. Ni vi, njegovi prijatelji. Savjest nam svjedoči: “Ne činite nikakva zla”. To je dosta.«

Iz knjige „Marija Valtorta: Spjev o Bogočovjeku”

Book.hr