Preporučamo

MARIA VALTORTA

VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Isus hoda po vodi, Petar tone… Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta. Gledamo kako Isus hoda po vodi, kako i zašto Petar tone… Isus nam otkriva tajnu spasenja…

Foto: Shutterstock


 

Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!

»Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: „Utvara!“ I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ A on mu reče: „Dođi!“ I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!“ Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!“

Riječ Gospodnja.

Isus hoda po vodi

Kasna je večer, skoro noć, jer se jedva vidi na puteljku koji se penje na brežuljak po kojem je rasprostrto raslinje koje mi se čini maslinama. Ali, zbog svjetla ne mogu to sa sigurnošću reći. Svakako je raslinje ne odveć visoko, s lišćem i granama kako to obično imaju masline. Isus je sam. Obučen u bijelo sa svojim tamno plavim plaštem. Uspinje se i zalazi među raslinje. Hoda dugim i sigurnim korakom. Ne hoda brzo, ali zbog dugih koraka čini velik put i ne hodeći žurno. Hoda dok ne stigne do neke vrsti prirodne vidilice iz koje se pokazuje jezero posve mirno pod svjetlom zvijezda koje već napunjaju nebo svojim svijetlim očima. Šutnja obavija Isusa svojim odmarajućim zagrljajem i odvaja ga od mnoštva i od zemlje tako da na njih zaboravlja, a pridružuje ga nebu koje se čini da se spušta na niže da se pokloni Riječi Božjoj i da ga miluje svjetlošću svojih zvijezda.

Isus moli u običajnom svome stavu: stojeći i ukriž raširenim rukama. Iza leđa mu je jedna maslina i izgleda mi već razapet na to tamno deblo. Kako je visok, lišće je malo iznad njega i jednom riječju koja odgovara Kristu zamjenjuje natpis s križa. Ondje: „Kralj židovski“, ovdje: „Knez mira“

Isus moli u običajnom svome stavu: stojeći i ukriž raširenim rukama. Iza leđa mu je jedna maslina i izgleda mi već razapet na to tamno deblo. Kako je visok, lišće je malo iznad njega i jednom riječju koja odgovara Kristu zamjenjuje natpis s križa. Ondje: „Kralj židovski“, ovdje: „Knez mira“. Mironosna maslina ‘kazuje istinu onomu koji je zna shvatiti. Dugo moli. Zatim, sjede na hrid koji čini osnovicu masline, na žilu koja viri van i uzima običajan stav prekriženih ruku, lakata poduprtih na koljena. Razmišlja.

Tko zna kakav božanski razgovor zapodijeva s Ocem i Duhom Svetim u ovaj čas kad je sam i kad može sav pripasti Bogu. Bog s Bogom.

Tko zna kakav božanski razgovor zapodijeva s Ocem i Duhom Svetim u ovaj čas kad je sam i kad može sav pripasti Bogu. Bog s Bogom.

Čini mi se da prolazi mnogo sati, jer vidim da zvijezde mijenjaju svoj položaj, a mnoge su već zapale. Upravo kad se jedan dah svjetla, pače nekog sjaja, jer se još ne može zvati svjetlošću, pokazao na krajnjem obzorju istoka, jedan drhtaj vjetra potrese maslinom. Zatim se stiša. Zatim prihvati jače. Na uzastopne sve jače mahove. Svjetlo zore jedva jedvice pokušava prokrčiti sebi put kroz nagomilane tmaste oblake koji zahvaćaju nebo potiskivani zamasima vjetra. Ni jezero već nije mirno. Pače mi se čini da se sprema nevrijeme poput onoga iz viđenja oluje. Šum lišća i žubor voda ispunjavaju sada prostor koji je prije bio miran.

Došavši na obalu zapljuskivanu od vode, prosljeđuje svoj brzi hod kao da ne hodi po tekućem elementu, koji je sav u pokretu, nego po glatkom i krutom tlu zemlje. Sada On postaje svjetlo…

Isus se prene iz svog razmišljanja. Ustaje. Gleda na jezero. Pretražuje po njemu u svjetlu preostalih zvijezda i slabe zore, te vidi Petrovu lađu gdje naporno brzo vozi prema protivnoj obali, ali ne uspijeva. Ovije se plaštem pridižući rub koji visi i koji bi mu smetao kod silaženja, na glavi mu je nešto poput kukuljice i on trčeći silazi, ne po putu koji je već izgrađen nego po nekoj strmoj stazici koja vodi ravno na jezero. Ide tako brzo da se čini kao da leti. Došavši na obalu zapljuskivanu od vode, koja na pjeskovitoj obali čini čitav jedan rub šumne i pahuljaste pjene, prosljeđuje svoj brzi hod kao da ne hodi po tekućem elementu, koji je sav u pokretu, nego po glatkom i krutom tlu zemlje.

Foto: Shutterstock, Kris L

Sada On postaje svjetlo. Čini se kao da se sve ono malo svjetla što još dolazi od rijetkih zvijezda i od olujne zore sabire u njemu i postaje usredotočeno kao fosforescentnost oko njegova vitkoga tijela. Leti nad valovima, nad pjenastim grebenima valovlja, kroz tamne prijevoje između vala i vala, rukama ispruženim naprijed, plaštem koji se nadimlje oko njegova lica i koji kao lepetom krila leprša, koliko može, onako usko priljubljen uz tijelo.

Apostoli ga ugledaju i kriknu krikom straha, a vjetar ga nosi k Isusu.

Isus se smiješi: »Dođi«, kaže, jednostavno, kao da je hoditi po vodi najnaravnija stvar na svijetu

»Ne bojte se. Ja sam.« Glas se Isusov, koliko god vjetar bio protivan, razliježe jezerom bez zapreke.

»Jesi li upravo Ti, Učitelju?« pita Petar. »Ako jesi, dopusti mi da Ti pođem u susret hodeći po vodi kao Ti.«

Isus se smiješi: »Dođi«, kaže, jednostavno, kao da je hoditi po vodi najnaravnija stvar na svijetu. A Petar, onako napola gol, u kratkoj košulji bez rukava, skoči preko palube i ide prema Isusu.

Sada ga ljudskost obara i on dršće za svoju kožu. I, kao čovjek na skliskom tlu ili bolje na pomičnom pijesku, počinje ševrdati, motati se i tonuti. Što se više mota, to više tone. Isus se zaustavlja, pa ga gleda. Ozbiljan. Čeka…

Ali, na udaljenosti oko pedeset metara od lađe, a isto toliko od Isusa spopade ga strah. Do ondje ga je podržavao na površini njegov polet ljubavi. Sada ga ljudskost obara i on dršće za svoju kožu. I, kao čovjek na skliskom tlu ili bolje na pomičnom pijesku, počinje ševrdati, motati se i tonuti. Što se više mota, to više tone. Isus se zaustavlja, pa ga gleda. Ozbiljan. Čeka. Ali, ne pruža nijedne ruke, pače ih drži prekrštene na prsima, te ne učini ni koraka niti prozbori riječi.

Petar tone. Tonu gležnjevi, goljeni i koljena. Vode su mu skoro do listova, već ih nadilaze, penju se do pojasa… Zabezeknut je od straha. Napokon se odluči da pogleda Isusa. I dosta je da Ga gleda i njegova pamet počinje misliti i shvaćati u čemu je spas..

Petar tone. Tonu gležnjevi, goljeni i koljena. Vode su mu skoro do listova, već ih nadilaze, penju se do pojasa. Strah mu je na licu.

Foto: https://ldsmissionaries.com/

Strah ga sapinje i u mišljenju. On, već, nije drugo nego tijelo u strahu od gušenja. Ne misli ni na to da počne plivati. Ništa. Zabezeknut je od straha. Napokon se odluči da pogleda Isusa. I dosta je da Ga gleda i njegova pamet počinje misliti i shvaćati u čemu je spas: »Učitelju, Gospodine, spasi me!«

Isus raširi ruke i kao ponesen vjetrom ili valom baca se prema apostolu, pruža mu ruku govoreći: »Oh, malovjerni, zašto si posumnjao u Mene? Zašto si htio raditi sam od sebe?«

Isus raširi ruke i kao ponesen vjetrom ili valom baca se prema apostolu, pruža mu ruku govoreći: »Oh, malovjerni, zašto si posumnjao u Mene? Zašto si htio raditi sam od sebe?«

Petar, koji se grčevito prihvatio ruke Isusove, ništa ne odgovara. Samo Ga gleda da vidi je li srdit, a gleda ga s nekom mješavinom straha koji je preostao i kajanja koje se rađa. Ali, Isus se smiješi i drži ga čvrsto za ruku dok ne dođe lađa i oni preskoče palubu i uđu u lađu. A Isus naređuje: »Idite na obalu. Ovaj je sav mokar«.

I smiješi se gledajući poniženog učenika. Valovi se poravnaju da lađi olakšaju pristanak na obalu, a grad što ga je prije gledao izdaleka pokazuje se sada tu preko obale.

»Ako imate vjere doći ću i staviti ću vas izvan opasnosti«

Isus govori o tajni spasenja…

»Mnogo puta ne čekam da budem pozvan kad vidim svoju djecu u opasnosti. I mnogo puta pritječem i onomu koji mi je nezahvalan sin.

»Ali, barem da mi ne dajete do znanja: „Odlazi“, te da ste samo rastreseni od života, Ja bih bio ‘Vječno Bdijući’, te bih bio pripravan doći prije negoli me pozovete«

Dok vi spavate ili ste zaokupljeni životnim brigama i skrbima, Ja bdijem i molim za vas. Ja se nadvijam nad vas i ništa mi nije teže nego kad ne mogu posredovati jer vi odbijate moje posredovanje kad radije odabirete da radite sami ili, što je još gore, tražite pomoć Zloga. Kao otac komu sin daje na znanje: „Ne volim te. Neću te. Izlazi iz moje kuće!“ Ja ostajem ponižen i rastužen više negoli sam bio ponižen i rastužen ranama. Ali, barem da mi ne dajete do znanja: „Odlazi“, te da ste samo rastreseni od života, Ja bih bio ‘Vječno Bdijući’, te bih bio pripravan doći prije negoli me pozovete. A ako koji put čekam da mi kažete koju riječ, to je zato da se osjetim pozvanim. O koja milina i koja slatkoća osjetiti da me ljudi zovu. Čuti da se sjećaju da sam im Spasitelj.

»Ne mogu ti reći kakva me radost obuzima i uzdiže kad se nađe netko koji me ljubi i zove ne čekajući na potrebu. Zove Me jer ljubi Mene više negoli ikoga na svijetu te se osjeća ispunjen radošću sličnom mojoj radosti samo kad zaziva: „Isuse, Isuse“ kao što…«

Ne mogu ti reći kakva me radost obuzima i uzdiže kad se nađe netko koji me ljubi i zove ne čekajući na potrebu. Zove Me jer ljubi Mene više negoli ikoga na svijetu te se osjeća ispunjen radošću sličnom mojoj radosti samo kad zaziva: „Isuse, Isuse“ kao što čine mala djeca kad zazivaju: „Mama, mama“, te im se čini da med silazi na njihove usne, jer sama riječ „mama“ nosi sobom okus majčinih poljubaca. Apostoli su veslali pokoravajući se mome nalogu da pođu u Kafarnaum i da me tamo čekaju. A Ja sam se, nakon čudesnog umnoženja kruha, od mnoštva odvojio, ne gnjevan na mnoštvo ili zbog umornosti. Nikad nisam bio gnjevan na mnoštvo, pa ni onda kad su prema meni bili zli. Samo kad bih vidio da se gazi ‘Zakon’ i da se profanira ‘Dom Božji’, razgnjevio bih se. Ali, tada nisam bio u pitanju ‘Ja’ nego ‘Očevi interesi’. A Ja sam bio prvi sluga Božji na zemlji da služim Nebeskom Ocu. Nikad mi nije bilo teško baviti se mnoštvom, pa i kad sam vidio da je tako tupo, zaostalo, na ljudsku krojeno, tako da i najsrčanijima srce klone kad imaju izvršiti svoju misiju. Pače, upravo stoga, što su bili tako manjkavi, moje su se pouke množile do neizmjernosti, prihvaćao sam ih kao zaostale učenike i vodio sam njihov duh kao što strpljivi učitelj vodi neiskusne djetinje ruke učenika da povlači prve znakove da ih sve više osposobi za shvaćanje i djelovanje.

»Dok Sotona hvata za tijelo, da ih povede u Pakao, Ja sam ih hvatao, također, za tijelo da ih povedem u Nebo«

Koliko li sam ljubavi dao mnoštvu! Hvatao sam ih od tijela da ih povedem prema Duhu. Dok Sotona hvata za tijelo, da ih povede u Pakao, Ja sam ih hvatao, također, za tijelo da ih povedem u Nebo. Pošao sam u osamu da zahvalim Ocu za čudo umnoženja kruha. Blagovalo je mnogo tisuća osoba. I preporučio sam da kažu „Hvala“ Gospodinu. Ali, primivši milost čovjek ne zna reći „hvala“. Ja sam rekao mjesto njih. A zatim… Zatim, sam se stopio s Ocem za kojim sam osjećao neizmjerno ljubavno čeznuće. Stajao sam na zemlji kao lešina bez života. Moj je duh uzletio prema Ocu kojega sam osjetio da je prignut nad svojom Riječi, a ona mu govori: „Ljubim te, Oče Sveti!“ Meni je bila radost govoriti mu: „Ljubim te“.

»Blagovalo je mnogo tisuća osoba. I preporučio sam da kažu „Hvala“ Gospodinu. Ali, primivši milost čovjek ne zna reći „hvala“. Ja sam rekao mjesto njih. A zatim…«

Govoriti mu kao čovjek, a ne samo kao Bog. Podastrijeti mu svoj osjećaj kao čovjek onako kako sam mu podavao svoje božanske kucaje. Činilo mi se da sam gromobran koji upija sve ljudske ljubavi, ljubavi čovjeka koji je ponešto sposoban da ljubi Boga, da ih sakupljam i prikazujem ih u dubini svoga Srca. Činilo mi se da sam Ja sam: Čovjek ili ljudski rod koji se vraća, kao u one nevine dane, da razgovara s Bogom u večernjoj svježini.

»Koliko Me puta, bijedna djeco, uzimate za utvaru, strašilo! Kad biste uvijek mislili na Mene, prepoznali biste me odmah. Ali, vi imate u srcu tolike druge sablasti, pa vam to uzrokuje vrtoglavicu. Ali, Ja se dajem prepoznati…«

Ali, koliko god blaženstvo bilo savršeno, jer je to blaženstvo ljubav, nije me odvojilo od ljudskih potreba. I primijetio sam opasnost mojih sinova na jezeru. I ostavio sam Ljubav radi ljubavi. Božja ljubav mora biti brižna. Činilo im se da sam utvara. Oh! Koliko Me puta, bijedna djeco, uzimate za utvaru, strašilo! Kad biste uvijek mislili na Mene, prepoznali biste me odmah. Ali, vi imate u srcu tolike druge sablasti, pa vam to uzrokuje vrtoglavicu. Ali, Ja se dajem prepoznati. Oh, kad biste Me samo znali osjetiti! Zašto Petar tone nakon što je mnogo metara hodio po vodi?

»Nikad kao u časovima kad biste se morali u Mene pouzdati i zazivati me, vi se udaljujete, zatvarate mi srce i još me proklinjete. Petar me ne proklinje. Ali, zaboravlja na me i Ja moram osloboditi moć njegove volje da bih dozvao k Sebi njegov duh: neka učini da podigne oči k svojemu Učitelju i Spasitelju«

Rekao sam mu: Jer mu ljudskost ispunja duh. Petar je bio odveć ljudski. Da je to bio Ivan, ne bi se ni prekomjerno osmjelio niti bi nestalan posumnjao. Čistoća daje razboritost i stalnost. Ali, Petar je bio „čovjek“ u svoj širini te riječi. Imao je želju da bude prvi, da pokaže kako „nitko“ kao on ne ljubi Učitelja, htio se je nametnuti i samo što je bio jedan od mojih mislio je da je nadvisio sve slabosti tijela. Međutim je, jadni Šimun, u kušnjama davao neuzvišene protudokaze. Ali, je to bilo potrebno, da kasnije bude onaj koji će ovjekovječiti Učiteljevo milosrđe u nastajućoj crkvi. Petar, ne samo da se je dao prevladati strahom za svoj život koji je u opasnosti nego je, kako si ti rekla, postao „tijelo u strahu“. Ne misli ništa, ne gleda me više. I vi činite tako. Što vam je opasnost neposrednija, to više hoćete da radite sami. Kao da vi možete nešto učiniti! Nikad kao u časovima kad biste se morali u Mene pouzdati i zazivati me, vi se udaljujete, zatvarate mi srce i još me proklinjete. Petar me ne proklinje. Ali, zaboravlja na me i Ja moram osloboditi moć njegove volje da bih dozvao k Sebi njegov duh: neka učini da podigne oči k svojemu Učitelju i Spasitelju. Prethodno ga odrješujem od njegova grijeha sumnje, jer ga ljubim, ljubim ovog impulzivnog čovjeka koji će, kad bude utvrđen u milosti, znati napredovati bez smetnje i oronulosti sve do mučeništva, bacajući neumorno sve do smrti svoje mistične mreže da bi dovodio duše svome Učitelju.

»A kad me zazove, ne hodim: letim mu u pomoć i čvrsto ga držim da ga povedem na sigurno. Moj je prijekor blag, jer shvaćam sve Petrove olakšavajuće okolnosti. Ja sam najblaži branitelj i sudac koji postoji i koji je ikad postojao. Za sve«

A kad me zazove, ne hodim: letim mu u pomoć i čvrsto ga držim da ga povedem na sigurno. Moj je prijekor blag, jer shvaćam sve Petrove olakšavajuće okolnosti. Ja sam najblaži branitelj i sudac koji postoji i koji je ikad postojao. Za sve. Razumijem vas, siromašni moji sinovi! Pa, ako vam i kažem koju riječ prijekora, moj je osmijeh ublažuje. Ja vas ljubim. Tu je sve rečeno. Hoću da imate vjere. Ako je imate, dolazim i stavljam vas izvan opasnosti. Oh, kad bi Zemlja znala reći: „Učitelju, Gospodine, spasi me!“ Bio bi dosta jedan krik, ali od cijele Zemlje, da Sotona i svi njegovi sljedbenici u tili čas padnu pobijeđeni. Ali, vi ne znate vjerovati. Ja stupnjevito umnažam sredstva da vas dovedem do vjere. Ali, ona padaju u vaše blato kao kamen u mulj močvare i ondje ostaju zakopana.

»Oh, kad bi Zemlja znala reći: „Učitelju, Gospodine, spasi me!“ Bio bi dosta jedan krik, ali od cijele Zemlje, da Sotona i svi njegovi sljedbenici u tili čas padnu pobijeđeni. Ali, vi ne znate vjerovati. Ja stupnjevito umnažam sredstva da vas dovedem do vjere. Ali, ona padaju u vaše blato kao…«

Vi nećete da čistite vodu vašega duha, hoćete da budete blato. Ne smeta. Ja vršim svoju dužnost Spasitelja, Vječnog Spasavatelja. A ako ne mogu spasiti svijet, jer svijet neće da bude spašen, spasit ću iz svijeta one koji, zato da bi me ljubili kako treba da budem ljubljen, već nisu od ovoga svijeta.« P. S. (Samo one koji traže i ljube Isusa)

Viđenje mi ovdje završava.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh