Foto: Shutterstock
Nakon tri tjedna u samostanu Faustini se činilo da Družba sestara Majke Božjeg Milosrđa nije pravo mjesto za nju, već da joj je potreban samostan strožih pravila, gdje se više vremena provodi u molitvi. Jednog je dana, moleći se u ćeliji o desetoj uri – što je bilo zabranjeno – na zavjesi ugledala lice Gospodina Isusa.
„Otvorene rane na cijelom licu i velike suze koje su padale na moj pokrivač. (…) ‘Isuse, tko ti nanosi takvu bol?’ Isus odgovori: ‘Ti mi stvaraš takvu bol ako odeš iz ovog reda. Ovdje sam te pozvao, ne negdje drugdje, i za tebe sam pripravio mnoge milosti.’ Molila sam Gospodina za oproštenje i odmah promijenila svoju odluku.“ (Dnevnik, 19)
Kad je izašla iz toga ‘trpećeg zatvora’, u sebi je čula glas…
Nedugo nakon tog događaja Faustina je imala drugo viđenje. Anđeo čuvar odveo ju je do maglovita mjesta, ispunjena ognjem i mnoštvom trpećih duša. Vidjela je kako te duše gorljivo mole, ali uzalud, jer samo su im ljudi na zemlji mogli pomoći. Od njih je čula da je najveće trpljenje čežnja za Bogom. A kad je izašla iz toga „trpećeg zatvora“, u sebi je čula glas: „Moje milosrđe to ne želi, ali pravednost zapovijeda.“ Te riječi, tako različite od kasnijih Isusovih objava o gorućim zrakama milosrđa, bile su poput provokacije za Faustinu. Od tog se trenutka mnogo čvršće povezala s trpećim dušama u čistilištu. (Dnevnik, 20)
Ulomak iz knjige „Svaka je duša poseban svijet“ autora Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
