Razmišljamo o evanđelju

MARIA VALTORTA

VIĐENJE POZNATE MISTIČARKE ‘Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj’ Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta!

VIĐENJE POZNATE MISTIČARKE 'Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj'

Foto: Screenshot

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu:
»Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.«
Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im:
»Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

Riječ Gospodnja.  (Mk 10, 35-45)

Kad je Isus napustio Doko, koji je još spavao, zora je tek mal­o osvijetlila nebo, pa je još uvijek teško hodati. Tupkanje koraka sigurno nitko nije čuo, jer je kretanje bilo oprezno, a i zato što na­rod još spava u zatvorenim kućama. Nitko ne govori, dok nisu izišli iz grada u polje koje se polako budi u malom, sasvim svježem svjetlu poslije kupanja u rosi.

Tada Iškariot reče: «Beskoristan put, odmor isključen. Bilo je bolje ovamo ne doći.»

«Nisu loše s nama postupali ono malo njih što smo ih zatekli! Izgubili su noć, da nas slušaju i da pođu po bolesnike po poljima. Naprotiv baš je bilo dobro što smo došli. Jer oni, koji zbog bolesti ili nekog drugog razloga, ne bi se mogli nadati vidjeti Gospodina u Jeruzalemu, vidjeli su ga ovdje i utješeni su ozdravljenjima i drugim milostima. Drugi su, to se znade, već otišli u grad… Običaj je, samo ako se može, da svi idemo tamo, nekoliko dana prije blagdana», – reče Jakov Alfejev blagim tonom, jer on je uvi­jek blag, sasvim suprotno od Jude Iškariota koji je i u povoljnim časovima uvijek naprasit i svojevoljan.

«Baš zato što i mi idemo u Jeruzalem, bilo je beskorisno ova­mo dolaziti. Čuli bi nas i vidjeli onamo…»

«Ali ne bi žene i bolesnici» – odvrati Bartolomej prekidajući ga da potpomogne Jakova Alfejeva. Juda se pravi kao da ne čuje i veli kao da nastavlja razgovor: «Mislim barem da idemo u Jeruzalem, premda nisam više siguran poslije onog razgovora s pastirom…» «A kamo onda hoćeš da idemo, ako ne u Jeruzalem?» – upita Petar.

«Ma! Ne znam. Sve je tako nestvarno ono što već mjesecima radimo, sve tako suprotno onome što bi se moglo predvidjeti, su­protno zdravom shvaćanju, pa i pravednosti, da…»

«Ohooo! Vidio sam te da si u Doku pio mlijeko, a ipak zboriš kao da si pijan. U čemu to vidiš stvari protivne pravednosti?» – upita Ja­kov Zebedejev s očima koje ne nagoviještahu dobro. I počne oštrije: «Dosta tih prijekora Pravedniku! Jesi li razumio, dosta je? Ti, nemaš pravo Njega prekoravati. Nitko nema pravo, jer On je savršen, a mi… Nitko od nas nije savršen, a ti najmanje od svih.»

«Pa da! Ako si bolestan, liječi se, ali nas nemoj mučiti s tim tvojim tužbama. Ako si mjesečar, tu je Učitelj. Moli Ga da te izli­ječi i prestani!» – reče Toma gubeći strpljenje.

I zaista Isus je pozadi s Judom Alfejevim i Ivanom, jer pomažu ženama, koje slabo navikle na hodanje u polumraku teško napre­duju po lošoj stazi koja je još tamnija od polja, jer je to staza pro­vedena kroz gusti maslinik. Isus neposredno u blizini žena odjel­jen od onoga što se događa naprijed, a što su ipak čuli oni koji su s Njime, jer iako riječi slabo dopiru do njih, njihov ton pokazuje da to nisu tihe riječi, nego da već liče na prepirku.

Dva apostola: Tadej i Ivan se pogledaju… ali ne govore. Gledaju Isusa i Mariju. Ali Marija je toliko zastrta svojim ogrtačem da joj se lice gotovo ne vidi, a Isus izgleda kao da nije čuo. Ipak kad je završio svoj razgovor – govorili su o Benjaminu, o njegovoj budućnosti, govorili su o udovici Sari iz Afeka koja se je nastanila u Kafarnaumu te je ljubezna majka ne samo djeteta iz Giskale nego i ma­lene djece žene iz Kafarnauma koja, kad je stupila u drugi brak, nije ljubila djece iz prvog braka pa je kasnije umrla «tako lošom smrću da je, zaista, u tome bila vidljiva ruka Božja» – reče Saloma.

Isus ide naprijed s Judom Tadejem i pridružuje se aposto­lima govoreći im pri odlasku: «Ipak ti, Ivane, ostani, ako hoćeš. Ja idem odgovoriti nemirnome i uspostaviti mir.»

Ali Ivan, pošto je učinio još nekoliko koraka sa ženama, vid­jevši da staza sada već biva otvorenija i svjetlija, trkom dostigne Isusa baš dok je govorio:

«Uvjeravam te dakle, Juda. Nećemo učiniti ništa nestvarno, kao što i nismo nikada učinili. Pa ni sada ne činimo ništa protiv onoga što je nepredvidivo. Ovo je vrijeme u koje je predvidivo da svaki pravi Izraelac, ako nije zapriječen bolešću ili veoma teškim razlozima, uziđe u Hram. I mi ulazimo u Hram.»

«Ipak ne svi. Čuo sam da Marcijam neće biti tamo. Je li možda bolestan? Zbog kojeg razloga neće doći? Zar ti se čini da ga možeš nadomjestiti Samarijancem?» Judin ton postaje nepod­nošljiv…

Petar mrmlja: «O Razboritosti, zaveži jezik meni, koji sam čovjek!» i snažno stiska usne da ne reče nešto više. Njegove oči ponešto orlovske, imaju isti pogled koji uzbuđuje, toliko se jasno u njima vidi napor što ga čovjek čini da obuzda u sebi negodovan­je i tjeskobu, dok sluša Judu koji govori na taj način.

…vi mo­rate nastaviti moje djelo i morate znati koliko ste slabi da biste ubuduće bili milosrdni prema slabima. Zato vi ne možete biti isključeni iz ove strašne kušnje koja će vam pokazati kakvi ste, koliko ste ostali isti i poslije tri godine što ste sa Mnom i pokazat će koliko ste se promijenili poslije tri godine što ste sa Mnom

Prisutnost Isusova zaustavlja svačiji jezik. Jedini On nam go­vori zaista božanskim mirom: «Pristupite malo naprijed. Da žene ne čuju. Već od nekoliko dana imam vam nešto reći. Obećao sam vam to na poljima Terze. Ali sam htio da svi čujete. Svi vi. Žene ne. Ostavimo ih u njihovu skromnom miru… U tome što ću reći bit će i razlog, zašto Marcijam neće biti s nama, a ni tvoja majka Judo iz Keriota, ni tvoje kćeri Filipe, ni učenice iz Betlehema Ga­lilejskoga s djevojčicom. Ima stvari koje svi ne mogu podnositi. Ja, Učitelj znam što je dobro za moje učenike i koliko oni mogu ili ne mogu podnijeti. Pa ni vi niste jaki da podnesete iskušenje. I za vas bi bila milost kad biste bili od njih oslobođeni. Ali vi mo­rate nastaviti moje djelo i morate znati koliko ste slabi da biste ubuduće bili milosrdni prema slabima. Zato vi ne možete biti isključeni iz ove strašne kušnje koja će vam pokazati kakvi ste, koliko ste ostali isti i poslije tri godine što ste sa Mnom i pokazat će koliko ste se promijenili poslije tri godine što ste sa Mnom.

Dvanaestorica ste. Pristupili ste k Meni gotovo u isto vrijeme. Nije malo dana od Moga susreta s Ivanom, Jakovom i Andrijom pa do dana kad si i ti, Judo Iškariote, primljen među nas, ni do onoga dana, u koji ste se, ti Jakove i brate moj i ti Mateju pri­družili Meni; ti dani mogu opravdati različiti stupanj oblikovanja u vama. Svi ste bili, pa i ti učeni Bartolomeju i vi moja braćo, neoblikovani, potpuno neoblikovani što se tiče moje nauke. Pa i vaš odgoj, koji je bolji nego u drugih, u nauku staroga Izraela bio vam je zaprekom da se oblikujete po Meni. Ipak nitko od vas nije prešao toliki put koji bi bio dovoljan da vas sve dovede do jedne jedine točke.

Jedan je tu točku dostigao, drugi su joj blizu, neki su dalje, neki veoma zaostali, a neki… da, moram i to reći, mjesto da su napredovali, oni su zaostali. Nemojte gledati jedan na drugoga. Ne istražujte među sobom, tko je prvi, a tko je po­sljednji. Onaj tko misli daje prvi i kojega drugi drže prvim, treba da još ispita samoga sebe. Onaj koji sebe smatra zadnjim na putu je da u svom oblikovanju zasja kao zvijezda na nebu. Zato vam još jednom kažem: nemojte suditi. Činjenice će svojom očevidnošću donijeti sud. Za sada ne možete shvatiti. Ali brzo, sasvim brzo, sjećat ćete se ovih mojih riječi i shvatit ćete ih.»

«Kada? Obećao si nam da ćeš nam reći i da ćeš nam, također objasniti, zašto će ove godine vazmeno čišćenje biti drukčije, pa nam ipak ne kažeš», – potuži se Andrija.

«O tome sam vam upravo htio govoriti. Jer one riječi koliko i ove jedno su te isto, jer im je korijen jedna te ista stvar. Mi, eto uzlazimo u Jeruzalem za Vazam. I tamo će se ispuniti sve stvari koje su proroci rekli u pogledu Sina čovječjega.

Proricanje Muke

Uistinu, tako kako su proroci vidjeli, kako je već bilo rečeno u nalogu danom Židovima u Egiptu, kako je bilo naređeno Mojsiju u pustinji, Ja­ganjac Božji, evo sada će biti žrtvovan i njegova će krv natopiti dovratnike srdaca i anđeo će Božji proći i neće udariti one koji, s ljubavlju, budu imali na sebi Krv žrtvovanog Jaganjca, koji će biti uzdignut kao zmija od dragocjene kovine na motki poprečnici da bude znakom onima koje je paklena zmija ujela, da bude spa­senje onima koji će ga s ljubavlju gledati.

Sin čovječji, vaš Učitelj Isus bit će predan u ruke poglavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina koji će ga osuditi na smrt i predati poganima da bude izrugan. I bit će išćuškan, izudaran, popljuvan, vučen po ulicama kao nečisti dronjak i potom će ga pogani, nakon što Ga izbičuju i ovjenčaju trnovim vijencem, osuditi na smrt križa

Sin čovječji, vaš Učitelj Isus bit će predan u ruke poglavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina koji će ga osuditi na smrt i predati poganima da bude izrugan. I bit će išćuškan, izudaran, popljuvan, vučen po ulicama kao nečisti dronjak i potom će ga pogani, nakon što Ga izbičuju i ovjenčaju trnovim vijencem, osuditi na smrt križa, kako je namjenjeno zločincima, jer židovski narod sakupljen u Je­ruzalemu hoće njegovu smrt mjesto smrti jednog razbojnika i tako će On biti ubijen. Ali kako je rečeno (u pismima) u znakovima proročkim, nakon tri dana će uskrsnuti. Ova vas kušnja čeka. Ta će pokazati vašu izgradnju. Uistinu, kažem svima, vama koji se smatrate toliko savršenima da prezirete one koji ne pripadaju Izraelu, koji prezirete mnoge od istog našeg naroda, uistinu vam kažem, da ćete vi, izabrani dio stada, kad pastir bude uhvaćen biti udareni strahom i raspršit ćete se bježeći kao da bi vukovi, koji će me razdirati sa svih strana, bili nahuškani protiv vas. Ali vam kažem: ne bojte se. Neće vam biti oduzeta ni jedna vlas. Ja ću biti dovoljan da zado­voljim proždrljive vukove…»

Idem da budem predan mojim neprijateljima i da se žrtvujem za spas sviju

Apostoli, dok Isus govori postepeno izgledaju kao djeca pod tučom kamenja. Čak su se, dok je Isus govorio, jedan za drugim sagibali… I kad je završio riječima: «I ovo što vam govorim nepo­sredno predstoji. A nije kako drugih puta, kad je bilo još vremena do tog časa. Sada je čas došao. Idem da budem predan mojim neprijateljima i da se žrtvujem za spas sviju. I ovaj cvjetni pupol­jak neće izgubiti svoje latice, nakon što procvate, a Ja ću već biti mrtav».

Netko trlja lice rukama, a netko jeca kao da je ranjen. Iškariot je blijed, doslovce blijed. Prvi je došao k sebi Toma te izjavi: «To se Tebi ne smije dogoditi, jer ćemo Te mi braniti i umri­jeti ćemo s Tobom. Tako ćemo pokazati da smo postigli Tvoje savršenstvo i da smo bili savršeni u Tvojoj ljubavi.»

Isus ga gleda i ne kaže ništa. Bartolomej poslije dulje meditativne šutnje reče: «Rekao si da ćeš biti predan… Ali tko, tko Te može predati u ruke Tvojih neprijatelja? To nije rečeno u proroštvima. Ne. Nije rečeno. Bilo bi odviše grozno, kad bi Te jedan Tvoj prijatelj, jedan Tvoj učenik, jedan Tvoj sljedbenik, pa bio i posljednji od svih, predao Tvojim mrziteljima. Ne! Onaj koji te je s ljubavlju slušao, pa i samo jedanput, ne može počiniti taj zločin. Oni su ljudi, a ne živine ni sotone… Ne, Gospodine moj. Pa ni oni, koji Te mrze, neće moći… Boje se naroda, a narod će sav biti oko Tebe!»

Isus gleda i Natanaela i ne govori ništa.

Petar i Zelota govore neprestance među sobom. Jakov Zebedejev riječima muči brata, jer vidi da stoji mirno i Ivan odgovori: «Zato sam miran, jer ja to znadem već tri mjeseca», i dvije suze kliznu mu niz obraze. Sinovi Alfejevi razgovaraju s Matejem, koji bezutješan spusti glavu. Andrija se obrati Iškariotu: «Ti koji imaš toliko prijatelja u Hramu…»

«Ivan pozna i samog Anu» – odvrati Juda i završi: «Ma što hoćeš da učinim? Što misliš da može ljudska riječ, ako je tako određeno?»

«Ti zaista vjeruješ?» – odjednom zapitaju Toma i Andrija.

«Ne. Ja ne vjerujem ništa. To su beskorisne uzbune. Dobro veli Bartolomej. Sav će narod biti okolo Isusa. To se već vidi po svima koje susrećemo. To će biti trijumf. Vidjet ćete da će tako biti» – reče Juda Iškariot.

«Ali onda zašto On…» – reče Andrija pokazujući na Isusa koji se zaustavio i čekao žene.

«Zašto to kaže? Jer je potresen… i jer nas želi iskušati. Ali neće se dogoditi ništa. Uostalom ja ću poći…» «O! Da. Čut će!» – zaklinje ih Andrija.

Razgovor između Marije i Marije Alfejeve

Ušute, jer ih Isus slijedi stojeći ponovno između Majke i Ma­rije Alfejeve. Marija ima blijedi osmijeh, jer joj zaova pokazuje sjemenje što ga je neznam gdje uzela, te joj veli, da će ga posijati u Nazaretu poslije Vazma, upravo kod špiljice koja je Mariji toliko dra­ga:

«Kad si bila mala djevojčica, uvijek te se sjećam s tim cvi­jećem u ručicama. Zvala si ih cvjetovima tvoga dolaska. I zaista, kad si se rodila, tvoj je vrt bio pun toga cvijeća. One večeri kad se cijeli Nazaret sjatio da vidi Joakimovu kćerkicu, perjanice ovih zvjezdica bile su sve kao jedan biser, pošto je pala kiša s neba i sunce ih sa zapada obasjalo zadnjim zrakama. I kad se znade da ti je ime ‘Zvijezda’ svi su gledajući te mnogobrojne male blistave zvijezde govorili: ‘Cvjetovi su se uresili da prave veselje Joakimovu cvijetu i zvijezde su napustile nebeski svod, da dođu k Zvi­jezdi’. I svi su se smiješili sretni zbog proročanstva i zbog sreće Tvoga oca. A Josip, brat moga muža reče: ‘Zvijezde i biserne kapljice – to je zaista Marija!’

Tko bi onda rekao, da si ti imala postati njegova zvijezda? Kad se vratio iz Jeruzalema kao tvoj izabrani zaručnik, cijeli Nazaret mu je htio praviti slavlje, jer mu je od neba došla velika čast, a i od zaruka s tobom, kćeri Joakima i Ane, i svi su se pozivali na svečanu gozbu. Ali on svojom bla­gom, ali odlučnom voljom odbio je svako slavlje na svačije čuđenje. Ta, kakav je to čovjek kojemu je dosuđena časna svadba i s takvom odlukom Svevišnjega, da neće da slavi sreću duše i tijela i krvi? Ali on je govorio: ‘Za veliko odabranje treba velika priprava’. Pa je suzdržljivošću i u riječima i hrani, a i svaka je druga uzdržljivost uvijek bila u njemu, proživio ono vrijeme radeći i moleći, jer mislim da je svaki udarac čekića i svaki urez dlijetom postao molitva, ako se može moliti radeći. Njegovo je lice bilo zaneseno.

Ja sam išla da uredim kuću, da operem plahte i sve dru­go što je tvoja majka ostavila, što je s vremenom požutjelo, pa sam ga motrila, kako radi u vrtu i u kući da ih obnovi i ponovno učini lijepima, kao da nisu nikada bili zapušteni, pa sam mu također govorila… ali on je bio duboko zaokupljen. Smiješio se. Ali ne meni ni drugima, nego nekoj svojoj misli, koja nije bila pomisao sva­kog drugog čovjeka koji je pred vjenčanjem, tj. pomisli na ispraz­nu i tjelesnu nasladu… On… izgledao je da se smiješka nevidlji­vim anđelima Božjim i kao da se s njima razgovara i pita ih za savjet… Oh! Ja sam sigurna da su ga oni poučavali kako će postu­pati s tobom! Jer kasnije, na ponovno čuđenje čitavoga Nazareta i gotovo na negodovanje moga Alfeja, odgodio je vjenčanje što je mogao dulje i nikada se nije razumjelo kako se neočekivano odlučio prijeodređenog vremena. I kada se znalo da si majka kako se čudio Nazaret nad njegovom dubokom radosti!… Ali i moj Jakov je ponešto takav. I uvijek sve više postaje takav.

Sada kad ga dobro promatram – ne znam zašto, ali otkada smo došli u Efrajim, izgleda mi potpuno novi čovjek – takvim ga vidim… baš kao Josipa. Gledaj ga i sada, Marijo, kad se okreće da nas gleda. Zar nema duboki zamišljeni izgled kakvog je obično imao tvoj zaručnik, Josip? Smješka se smiješkom za koji ne bih znala reći, da li je tužan ili dalek. Gleda, a njegov je pogled dalek, preko nas, kakav je Josip imao toliko puta. Da li se sjećaš kako ga je bockao Alfej? Govorio bi: ‘Brate: da li još vidiš piramide?’ A on bi krenuo glavom ne rekavši ništa, strpljiv i tajanstven u svojim mislima. Uvijek je malo govorio. Ali od kada si se vratila iz Hebrona! Više nije sam dolazio niti na česmu kako je prije činio i kako svi čine. Ili s tobom ili na svoj posao. Osim subotom u si­nagogu ili kad bi zbog posla nekamo drugdje pošao, nitko ne može reći da je Josipa vidio tih mjeseci da luta. A onda ste otišli… Koja žalost ne znati više ništa o vama poslije pokolja! Alfej je pošao do Betlehema… ‘Otputovali su’, – rekoše. Ali kako vjerovati kad su vas na smrt mrzili u gradu u kojem se još crvenila nevina krv i još su se dimile ruševine i još su se čula optuživanja da je zbog vas prolivena ona krv?

Pođe u Hebron, a zatim u Hram, jer je Zaharija imao po redu službu. Elizabeta mu je dala samo svoje suze, a Zaharija utješljive riječi. Jedan i drugi u tjeskobi za Ivana, bojali su se novih okrutnosti, sakrili ga i drhtali nad njime. O vama nisu znali ništa, te Zaharija reče Alfeju: ‘Ako su mrtvi, za njihovu krv sam ja kriv, jer sam ih ja sklonio da ostanu u Betlehe­mu.’ Moja Marija! Moj Isus, koga sam vidjela tako krasnog na Vazam poslije njegova rođenja! I ništa o njima ne znati. Tako dugo! Zašto nikada, nijedne vijesti?…»

«Jer je bilo bolje šutjeti. Tamo gdje smo bili, bilo je mnogo Josipa i Marija i bilo je dobro izgledati kao obični bračni par», – od­govori mirno Marija i uzdahne:

«A bili su, u njihovoj žalosti, to još sretni dani. Zlo je još bilo tako daleko! Ako je toliko toga ne­dostajalo našim ljudskim osobama, naša se duša sitila radošću Tvoje prisutnosti, Sine moj!»

«I sada, Marijo, imaš svoga Sina. Nema Josipa, istina je! Ali Isus je tu sa svojom punom ljubavi odrasle osobe» – primijeti Ma­rija Alfejeva.

Što želiš, ženo? Govori!

Marija podigne glavu da gleda svog Isusa. U njezinu pogledu je razdiruća žalost, iako joj je na usnama blagi osmijeh. Ali ne go­vori ništa. Apostoli su se zaustavili da ih pričekaju, pa se svi ujedine i Ja­kov i Ivan koji su bili pozadi sviju sa svojom majkom. I dok se odmaraju od prevaljenog puta i dok neki jedu kruh, majka Jakova i Ivana približi se Isusu i baci se na zemlju pred Njega koji nije ni sjedio, pripravan da nastavi put.

Isus je upita, jer je očito da ona želi nešto pitati: «Što želiš, ženo? Govori!»

«Udijeli mi jednu milost, prije nego odeš kamo kažeš.» «A koju?»

«Da narediš, da ova moja dva sina koji su zbog Tebe sve osta­vili, sjede jedan Tebi s desne, a drugi slijeve, kad budeš sjedio u Tvojoj slavi, u Tvome Kraljevstvu.»

Isus gleda ženu, a onda gleda dva apostola i kaže: «Vi ste ovu misao sugerirali vašoj majci tumačeći vrlo loše moja jučerašnja obećanja. Nećete dobiti stostruko u nekom zemaljskom kraljev­stvu u naknadu za ono što ste ostavili. Dakle i vi postajete pohlep­ni i ludi? Ali ne vi. Već napreduje kužni sumrak tmina i zagađeni zrak Jeruzalema, koji se približuje, te vas kvari i zaslje­pljuje… Ja vam kažem da ne znate što tražite! Da li možete piti čašu koju ću Ja piti?»

To neće biti samo gorčina koju sam vam jučer opisao, moja gorčina Čovjeka svih boli. Tu će biti mučenja koja i da sam vam ih opisao, vi niste u stanju shvatiti ih… Ipak, da, jer premda ste još uvijek kao dva dječačića, koji ne poznaju vrijednost onoga što ištu, budući da ste vi dva pravedna duha i koji me ljubite, vi ćete sigurno piti iz moga kaleža

«Možemo, Gospodine.» «Kako to možete reći, ako još niste shvatili kojom će gorčinom biti ispunjen moj kalež? To neće biti samo gorčina koju sam vam jučer opisao, moja gorčina Čovjeka svih boli. Tu će biti mučenja koja i da sam vam ih opisao, vi niste u stanju shvatiti ih… Ipak, da, jer premda ste još uvijek kao dva dječačića, koji ne poznaju vrijednost onoga što ištu, budući da ste vi dva pravedna duha i koji me ljubite, vi ćete sigurno piti iz moga kaleža. Ali sjediti Meni zdesna ili slijeva – to nije u mojoj vlasti da vam dadnem. To se podijeljuje onima kojima je pripravio moj Otac.»

Još dok Isus govori, ostali apostoli ogorčeno kritiziraju zahti­jev sinova Zebedejevih i njihove majke. Petar reče Ivanu: «Ali ti! Više te ne
priznajem za onoga koji si bio!»

A Iškariot sa svojim demonskim podsmijehom: «Zaista prvi su posljednji! Ovo je vrijeme iznenađenja i saznanja…» i groho­tom se smije.

«Zar smo možda radi časti pošli za našim Učiteljem?» – prekorava Filip.

Toma, međutim, umjesto ovoj dvojici, obraća se Salomi i kaže: «Zašto mučiti svoje sinove? Ako nisu oni mislili, ti si mora­la misliti i spriječiti ovo.»

«To je istina. Naša majka to ne bi bila učinila» – reče Juda Tadej (Alfejev).

Vi koji ozlovoljeni prekoravate, zar ne opažate da i sami griješite ? Ostavite na miru ovu svoju braću. Moj ukor je dovoljan. Njihovo poniženje je očito, a i njihovo ponizno i iskreno kajanje

Bartolomej ne govori, ali izraz njegova lica pokazuje odlučno neodobravanje. Šimun Zelota, da smiri gnjev, reče: «Svatko može pogri­ješiti…« Matej, Andrija i Jakov Alfejev ne govore, dapače očito trpe zbog neugodnog događaja koji je okrnjio lijepu Ivanovu savršenost. Isus učini znak da se ušuti i reče: «Što? Da iz jedne griješke proiziđu mnoge? Vi koji ozlovoljeni prekoravate, zar ne opažate da i sami griješite ? Ostavite na miru ovu svoju braću. Moj ukor je dovoljan. Njihovo poniženje je očito, a i njihovo ponizno i iskreno kajanje. Treba da se ljubite međusobno, da se međusobno pomažete. Jer zaista nitko od vas još nije savršen. Vi ne smijete slijediti svijet ni svjetovne ljude. Na svijetu, znate, poglavari na­roda gospodare njima i velikaši naroda vladaju nad njima u ime prvenstva. Ali među vama ne smije biti tako. U vama ne smije biti požude za vladanjem nad ljudima, ni nad svojim kolegama. Dapače, tko od vas bude htio biti veći, neka bude vaš poslužitelj, a koji hoće da bude prvi neka bude sluga sviju. Tako kako je po­stupao i vaš Učitelj. Zar sam ja možda došao da ugnjetavam ili da gospodarim ? Da mi služe? Ne, zaista ne. Došao sam da služim. I tako, kao što Sin čovječji nije došao, da bude služen nego da služi i da dade svoj život za otkupljenje mnogih, tako i vi morate znati činiti, ako želite biti kakav sam Ja i gdje sam Ja. I budite međusobno u miru, kao što sam Ja u miru s vama.»

—————————————

Isus mi reče:

Dobro pocrtaj izraz: «…vi ćete zacijelo piti iz moga kaleža.» U prijevodima se čita „moj kalež”. Ja sam rekao: „iz moga”, a ne „moj”. Nijedan čovjek ne bi mogao piti moj kalež. Jedini Ja, Otkupitelj, morao sam ispiti sav svoj kalež. Mo­jim učenicima, mojim sljedbenicima i ljubiteljima zacijelo je dano da piju iz tog kaleža, iz kojega sam Ja pio, onu kapljicu, onaj gutljaj ili one gutljaje što im lju­bav Božja dozvoljava da piju. Ali nikada nitko neće ispiti kalež koji sam Ja pio. Dakle točno je reći „iz mojega kaleža”, a ne „moj kalež”.»

—————————————–

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”.

Izvor

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh