Duhovnost

VIĐENJE POZNATE MISTIČARKE

Isusova kušnja u pustinji prema viđenju Marije Valtorta Isus nam je pokazao što činiti, kako se postaviti kad nas đavao kuša: post, molitva, šutnja, Božja riječ naša su istinska snaga! Od njih đavao bježi glavom bez obzira...

Kako je izgledala Isusova kušnja u pustinji prema viđenju Marije Valtorte

Foto: Shutterstock


 

Vidim kamenitu pustinju koju sam već vidjela sebi slijeva u viđenju o krštenju Isusovu na Jordanu. Ipak mora da se nalazim duboko u njoj, jer doista ne vidim lijepe, spore i plave rijeke, niti zelenog pojasa uz njezine dvije obale koji se hrani od ove vodene arterije. Ovdje je samo pustinja, kamenje, zemlja toliko spržena da je svedena na žućkastu prašinu, koju vjetar uzdiže s malim vijavicama, koje naliče dahu upaljenih usta, toliko su suhe i vruće. I zadaju muku zbog prašine koja s njima prodire u nosnice i u ždrijelo. Tu i tamo, ali vrlo rijetko, nalazi se pokoji bodljikavi grm, a ne znaš kako može uopće opstojati u ovoj pustoši. Nalik je čupercima preostale kose na glavi ćelavca. Iznad, nebo nesmiljeno plavo; ispod, suho tlo; unaokolo, litice i šutnja. Evo što vidim s obzirom na prirodu.

Isus je vrlo mršav i blijed. Sjedi laktovima naslonjen na koljena i podlaktica ispruženih naprijed, s rukama sjedinjenim i isprepletenim prstima

Naslonjen na golemu stijenu, koja izgleda više manje ovako kako se naprežem opisati ju: sačinjava začetak špilje, i na jednom kamenu dovučenom u dubinu, sjedi Isus. Zaštićuje se tako od sunca koje prži. I nutarnji opominjač me upozorava da je ovaj kamen, na kojemu sada sjedi, također i njegovo klecalo i njegov jastuk, kad si priušti kratke časove odmora. Tu se, na svjetlu zvijezda i na hladnom noćnom zraku, uvijen u svoj ogrtač, odmara. Tu je zaista kod njega i vreća, ona koju sam vidjela da ju je uzeo prije polaska iz Nazareta. Sav njegov imutak. I kako se labavo uvija, shvaćam da je prazna od ono malo hrane koju mu je unutra bila stavila Marija.

Isus je vrlo mršav i blijed. Sjedi laktovima naslonjen na koljena i podlaktica ispruženih naprijed, s rukama sjedinjenim i isprepletenim prstima. Razmišlja. Svako malo uzdiže pogled i kruži njime unaokolo i gleda sunce visoko, skoro okomito, na plavetnom nebu. Često, a naročito nakon što je kružio pogledom unaokolo i uzdizao ga prema sunčanoj svjetlosti, zatvara oči i naslanja se na liticu koja mu je zaklonom, kao zahvaćen od vrtoglavice.

Vidim kako se pokazuje Sotona… mrka pogleda. Ne prikazuje se na način kako ga mi obično crtamo, s rogovima, repom itd., itd. Naliči beduinu, uvijenom u svoju haljinu i u svoj plašt sličan domino-ogrtaču za maskiranje. Na glavi mu turban čije bijele trake silaze da zaštite ramena i oba obraza. Tako da se zbog toga vidi kratki trokut (lica) veoma smeđ, od tananih i vijugavih usana, od vrlo crnih i udubljenih očiju punih magnetskih bljeskova. Dvije zjenice koje te čitaju u dubini srca, ali u kojima ne čitaš ništa ili samo jednu riječ: misterij. Suprotno od oka Isusova koje je također toliko magnetsko i očaravajuće, koje ti čita u srcu, ali u kojem čitaš također da mu je u srcu ljubav i dobrota prema tebi. Oko Isusovo… to je milina za dušu. Ovo pak je kao dvostruki bodež koji te probada i pali.

„Ne odgovaraš? Znaš li da ćeš umrijeti ako ovdje ostaneš?… Već se diže vjetar… Oluja je blizu… Dođi.“ Isus stisne ruke i šuteći moli

Približi se Isusu: „Sam si?“
Isus ga gleda i ne odgovara.
„Kako si dospio ovamo? Jesi li se izgubio?“
Isus ga ponovno pogleda i šuti.
„Da imam vode u čuturici, dao bih ti. Ali i ja sam ostao bez nje. Uginuo mi je konj i zaputih se… evo… pješice prema plićaku. Ondje ću se napiti i naći već nekoga koji će mi dati kruha. Znadem put. Dođi sa mnom… Vodit ću te.“
Isus ne podiže više ni očiju.
„Ne odgovaraš? Znaš li da ćeš umrijeti ako ovdje ostaneš?… Već se diže vjetar… Oluja je blizu… Dođi.“
Isus stisne ruke i šuteći moli.
„Ah! Pa to si upravo Ti, dakle? E, toliko te tražim! Koliko te već dugo motrim. Od časa kad si bio kršten. Zoveš Vječnoga?… Daleko je… Sad si na zemlji i među ljudima. A nad ljudima vladam ja. Ipak mi pobuđuješ samilost i želim ti pomoći jer si dobar i došao si da se žrtvuješ ni za što. Ljudi će te mrziti zbog tvoje dobrote. Ne shvaćaju drugo doli zlato, hranu, sjetila… Žrtva, bol, poslušnost – to su za njih mrtve riječi; daleko više od ove mrtve zemlje koja je ovdje unaokolo… Suši su daleko više od ove prašine, u kojoj se može samo zmija sakriti očekujući da ugrize i šakal da razdere. Hajdemo odavde! Ne zaslužuju trpjeti za njih. Poznajem ih bolje od Tebe.“

Sotona je sjeo sučelice Isusu i ispituje ga svojim strašnim pogledom i smijulji se svojim zmijskim ustima. Isus stalno šuti i u sebi moli.

Ali Ti me poslušaj i okoristi se mojim iskustvom… Nađi si družicu. Gdje ne budeš uspio Ti, uspjet će ona. Novi si Adam: moraš…

„Ne pouzdaješ se u me. Zlo činiš. Ja sam mudrost zemlje. Mogu ti biti učiteljem, da te poučim kako ćeš trijumfirati. Vidi: važno je trijumfirati. Zatim, kad si se već nametnuo i zadivio svijet, tada ga vodiš kamo sam hoćeš. Ali najprije moraš biti kako se njima sviđa… kao oni… Zavesti ih čineći tako da oni uzvjeruju da im se divimo i da ih slijedimo u njihovu mišljenju.

Mlad si i lijep. Počni od žene. Uvijek od nje treba početi!… Ja sam pogriješio navevši ženu na neposlušnost. Trebao sam ju savjetovati na drugi način. Bio bih ju tako učinio boljim sredstvom i bio bih pobijedio Boga. Žurio sam se. Ali Ti!… Ja te poučavam, jer sam te jednog dana gledao s anđeoskim ushitom… i ostatak one ljubavi je ostao…, ali Ti me poslušaj i okoristi se mojim iskustvom… Nađi si družicu. Gdje ne budeš uspio Ti, uspjet će ona. Novi si Adam: moraš imati svoju Evu.

A zatim, kako možeš razumjeti i liječiti bolesti osjetila, a ne znaš što su?… Zar ne znaš da se tu nalazi jezgra iz koje se rađa stablo požude i prevlasti?… Zašto čovjek hoće vladati? Zašto hoće biti bogat, moćan?… Da bi posjedovao ženu. Ova je kao ševa. Njoj je potrebno svjetlucanje da bi bila privučena. Zlato i moć dva su lica ogledala koji privlače žene i uzrok su zla svijeta. Gledaj: iza tisuću različitih zločina, barem ih je devetsto koji vuku korijen iz gladi za posjedovanjem žene… ili iz volje jedne žene, koja gori od žudnje koju čovjek još ne zadovoljava ili joj više ne može pružiti zadovoljenje… Idi k ženi ako hoćeš znati što je život… I samo nakon toga znat ćeš ozdravljati i liječiti bolesti čovječanstva.

A lijepa je, znaš, žena! Nema ništa ljepšega na svijetu. Čovjek posjeduje misao i snagu… Ali žena! Njezina misao je parfem, njezin dodir milovanje je cvijeća, njezina dražest kao vino što klizi, njezina slabost kao namotaj svile ili kao uvojak kose djeteta u rukama čovjeka, njezino milovanje je snaga koja se izlijeva na našu snagu i užiže ju. Nestaje boli, truda, muke, kad si pored žene, i ona je na našim rukama kao buket cvijeća.“

„…reci da ovo kamenje postane kruhom“ (Mt 4,3)

„Ali kako sam lud!… Ti si gladan, a ja ti govorim o ženi! Tvoja snaga je iscrpljena. Zbog toga taj ugodni miris zemlje, taj cvijet stvorenoga, taj plod koji daje i uzbuđuje ljubav, tebi izgleda bez vrijednosti… Ali gledaj ovo kamenje!… Kako je oblo i glatko, pozlaćeno od sunca koje zalazi.

Ne naliči ti na kruh?… Ti, Sin Božji, dovoljno je da rekneš: ‘Hoću’, da ono postane mirisavim kruhom, poput onoga koji sada domaćice vade iz peći za večeru svojim ukućanima. I ove akacije tako ogoljene, zar se ne mogu, samo ako Ti hoćeš, ispuniti jabukama, medenim datulama?… Zadovolji se, o Sine Božji… Ti si Gospodar zemlje… Ona se prigiba da stavi pred tvoje noge samu sebe i da zatomi tvoju glad.

Vidiš li kako blijediš i teturaš samo što si čuo imenovati kruh? Siromašni Isuse! Toliko si već oslabio da ne možeš više ni zapovijedati čudo? Hoćeš li da to učinim ja za Tebe? Nisam ti ravan. Ali nešto ipak mogu. Lišit ću se za jednu godinu svoje snage, sabrat ću je svu, ali ti hoću služiti jer si dobar, a ja se uvijek spominjem da si moj Bog, makar sada ne zaslužujem da te kao takvog nazivam. Pomozi mi svojom molitvom da bih mogao…“

„Umukni. Ne živi čovjek od samog kruha, već od svake riječi koja dolazi od Boga.“

„baci se dolje!“ (Mt 4,6)

Đavao se lecnuo od bijesa. Zaškripi zubima i stisne šake… Ali se suzdržao i okrenuo kešenje u smiješak.

„Shvaćam. Ti si iznad potreba zemlje i groza te hvata pri pomisli da bih ti ja služio. To sam i zaslužio. Ali dođi i vidi što sve ima u Kući Božjoj… Vidi kako također i svećenici ne odbijaju nagodbe između duha i tijela. Jer su na kraju ljudi, a ne anđeli… Učini jedno duhovno čudo.

Ponijet ću te na vrh Hrama, a Ti se preobrazi tamo gore u ljepotu i zatim pozovi čete anđela i reci nek’ od svojih ukrštenih krila načine podnožje tvojim nogama i neka te tako spuste u glavno dvorište. Neka te vide i neka se sjete da ima Boga… Češće je nužno očitovati se, jer čovjek ima tako slabo pamćenje, naročito u duhovnim stvarima. Znaš kako će anđeli biti blaženi da budu zaštita tvojoj nozi i stuba Tebi koji silaziš!“

„Rečeno je: ‘Nemoj iskušavati Gospodina Boga svojega’.“

„Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš“ (Mt 4,9)

„Shvaćaš da ni tvoje ukazivanje ne bi promijenilo stanja i Hram bi nastavio biti tržnicom i nemoralom. Tvoja božanska mudrost zna da su srca hramskih službenika zmijska legla, da se međusobno razdiru i da druge mrcvare samo radi prevlasti. Jedino ih ljudska sila može ukrotiti.

E, onda dođi! Pokloni mi se! Ja ću ti dati zemlju. Aleksandar, Cir, Cezar, svi najveći prošli i sadašnji vladari bit će slični gazdama kukavnih karavana u odnosu na Tebe koji ćeš imati sva kraljevstva zemlje pod svojim žezlom. I s kraljevstvima sva bogatstva, sve ljepote zemlje, i žene, i konje, i vojske i hramove. Moći ćeš svugdje uzdignuti svoj Znak kad budeš Kralj kraljeva i Gospodar svijeta. Tada će te slušati i poštivati i narod i svećenstvo. Svi će te staleži častiti i tebi služiti, jer ćeš biti Moćan, Jedini, Gospodar!

Pokloni mi se samo jedan trenutak! Oduzmi mi ovu žeđ koju imam: da mi se iskaže poklonstvo! Ta me je žeđ upropastila, ali ostala je u meni i pali me. Plamenovi pakla su svježi jutarnji zrak u odnosu na ovaj žar koji mi pali nutrinu… Ova žeđ – to je moj pakao! Jedan trenutak, samo jedan trenutak, o Kriste, Ti koji si tako dobar!… Samo jedan trenutak radosti za onoga koji je u vječnoj muci!… Daj mi da osjetim što to hoće reći ‘biti bog’ i bit ću ti odan, poslušan kao rob kroz čitav život, za sve tvoje pothvate. Jedan trenutak! Samo jedan trenutak i neću te više mučiti!“

I Sotona se baci na koljena, moleći…

Isus, međutim, ustane… Postao je mršaviji kroz ove dane posta, izgleda još višim. Njegovo lice je strašno od strogosti i moći… Njegove su oči dva safira što pale. Njegov glas je grom koji se odbija od udubine masiva i razliježe se kamenjarom i pustom ravnicom kad reče:

„Odlazi, Sotono. Pisano je: ‘Gospodinu Bogu svome klanjat ćeš se i njemu ćeš jedinome služiti’.“

Sotona, s urlikom muke osuđenika i neopisivom mržnjom, skoči na noge, strašan kad ga gledaš u njegovom bijesnom i kipućem obličju. I zatim iščeznu s novim urlikom proklinjanja.

Isus sjede umoran, naslonivši otraga glavu na masiv. Izgleda iscrpljen. Znoji se. Ali anđeoska bića dođoše i zamahnu krilima u omari špilje pročišćujući i osvježujući je. Isus otvori oči i smiješi se. Ne vidim ga da jede. Rekla bih da se On hrani mirodijom Raja i da ga to krijepi.

Sunce iščeznu na zapadu. On uzme praznu torbu i u pratnji anđela koji ispuštaju blago svjetlo lebdeći nad njegovom glavom, dok se noć brzo spušta, zaputi se prema istoku, bolje prema sjeveroistoku. Poprimio je svoje obično držanje, siguran korak. Samo, kao uspomena na dugi post, osta nešto asketskiji izgled na mršavom i blijedom licu i u očima iz kojih zrači radost…, ali, ne od ove zemlje.

Biblijske reference: Mt 4,1-11; Mk 1,12-13; Lk 4,1-13, Pnz 6,13.16; 8,3

Maria Valtorta, Evanđelje kako mi je bilo objavljeno, don Božidar Medvid, Jelsa (o. Hvar)

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh