Foto: www.info-catolica.com

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

Riječ Gospodnja. (Iv 6, 1-15)

Foto: https://app.mariavaltorta.com/

Prvo Isusovo umnoženje kruha i ribe

Mjesto je uvijek isto. Samo što sunce svijetli, ne već s istoka, upadajući kao kroz sito kroz šumarke uzduž Jordana na ovom divljem mjestu gdje jezerske vode ulaze u korito rijeke, nego dolazi jednako nagnuto sa zapada dok se spušta u slavlju crvenila parajući nebo svojim posljednjim zrakama. A pod ovim gustim lišćem svjetlost je već umjerena, te se približava mirnijim bojama večeri. Ptice, čitavog dana opojene suncem i obilnom hranom sabranom po poljima, odaju se živoj igri treptavih glasova po vrhovima stabala. Večer se spušta sa završnim prizorima dana. Apostoli to napominju Isusu koji još uvijek poučava već prema pitanjima koja mu se postavljaju.

»Ne treba da idu odavde. Dajte im vi jesti. Spavati mogu ovdje, kako su spavali dok su me čekali. »Ostalo nam je pet hljebova i dvije ribe, znaš, Učitelju! Donesite mi ih.«

»Učitelju, večer je tu… Mjesto je pusto, daleko od kuća i naselja, sjenovito i vlažno. Domalo se ovdje više neće vidjeti, niti će se moći kretati. Mjesec kasno ističe. Otpusti narod da pođe u Tarikeju ili obližnja Jordanska sela da kupi hrane i potraži konak.«

»Ne treba da idu odavde. Dajte im vi jesti. Spavati mogu ovdje, kako su spavali dok su me čekali.«

»Ostalo nam je pet hljebova i dvije ribe, znaš, Učitelju!«

»Donesite mi ih.«

Andrija pođe da potraži dječaka. Malo prije je bio s pismoznančevim sinčićem i dvojicom drugih, zauzet izrađivanjem malih kruna od cvijeća za igru kraljeva. Andrija ide žurno, a Ivan i Filip dali su se u potragu za Marcijamom u mnoštvu koje se stalno premješta. Istovremeno ga nađu s torbom živežnih namirnica obješenom o vrat i velikom rozgom trtine omotanom oko glave i pojasom od trtine na kojoj visi nešto što bi trebalo biti mač: balčak mu je neki plod poput oraha, a oštrica mu je od trstike nataknute na njegovu šupljinu. S njim je drugih sedam jednako naoružanih da prave pratnju pismoznančevu sinu, koji je vrlo mršav dječak kao onaj koji je mnogo pretrpio, a nakićen je više od drugih jer predstavlja kralja. Marcijam ostavlja svoje prijatelje i ide brzo ne skidajući svojih cvjetnih oznaka. Ali ga i ostali slijede, te je Isus začas opkoljen lijepom skupinom dječaka okićenih cvijećem. On ih blagoslivlja, dok Filip vadi iz torbe jedan zavežljaj s kruhom u koji su umetnute dvije velike ribe, dva kilograma ribe, malo više. To nije dosta za sedamnaestoricu, pače, osamnaestoricu s Manahenom, od Isusove pratnje. Ovu hranu donesu Isusu.

»Ali… zar misliš nasititi pet tisuća ljudi, osim žena i djece s te dvije ribe i pet hljebova?«
»Bez sumnje. Ne budi nevjeran. Tko vjeruje vidjet će gdje se čudo događa.«
»Oh, onda upravo želim i ja dijeliti kruh!«

»Dobro. Sad mi donesite košare. Sedamnaest, koliko ima vas. Marcijam će dijeliti hranu djeci…«

Isus gleda ravno u oči pismoznanca koji mu je uvijek bio blizu i pita: »Želiš li i ti davati kruh gladnima?«

»Bilo bi mi drago, ali nemam ga ni ja.«

»Dat ćeš od mojega. Dopuštam ti.«

»Ali… zar misliš nasititi pet tisuća ljudi, osim žena i djece s te dvije ribe i pet hljebova?«

»Bez sumnje. Ne budi nevjeran. Tko vjeruje vidjet će gdje se čudo događa.«

»Oh, onda upravo želim i ja dijeliti kruh!«

»Neka, onda, dadu i tebi jednu košaru.«

Apostoli se vraćaju s košarama i košaricama širokim i plitkim ili pak dubokim i uskim. Vraća se i pismoznanac s krušnom košarom koja je u odnosu na druge malena. Razumije se da mu je njegova vjera ili njegova nevjera učinila da ju je shvatio kao veoma veliku.

»Dobro. Postavite sve to ovdje sprijeda. I učinite da mnoštvo posjeda u red po ravnim linijama koliko je moguće.«

I dok se to događa, Isus podiže kruh s ribama odozgo, prikazuje, moli i blagoslivlja. Pismoznanac ga nijednog časa ne pušta s oka. Zatim, Isus razlomi pet hljebova na osamnaest dijelova i na osamnaest dijelova razdijeli dvije ribe i stavi komad ribe: vrlo malen komadić u svaku košaru i…

I dok se to događa, Isus podiže kruh s ribama odozgo, prikazuje, moli i blagoslivlja. Pismoznanac ga nijednog časa ne pušta s oka. Zatim, Isus razlomi pet hljebova na osamnaest dijelova i na osamnaest dijelova razdijeli dvije ribe i stavi komad ribe: vrlo malen komadić u svaku košaru i razlomi na mnogo komada osamnaest dijelova kruha: svaki dio na mnogo komada, relativno mnogo, na dvadesetak komada, ne više. Svaki razlomljeni dio, u jednoj košari, s ribom.

»Sada uzmite i dajte do sitosti. Idite. Idi, Marcijame, podijeli svojim prijateljima.«

»Uh, kako je teško«, veli Marcijam podižući svoju košaru i idući k svojim prijateljima, hodeći kao onaj koji nosi teret. Apostoli, učenici, Manahen i pismoznanac nesigurno ga gledaju kako hodi… Zatim, prihvativši košare klimajući glavom kažu jedan drugome: »Dječak se šali. Nisu teže nego što su bile prije.«

A pismoznanac gleda i pruža unutra ruku da istraži dno, jer već nema mnogo svjetla u guštiku gdje je Isus, a tamo gdje su rjeđa stabla još ima dosta svjetla. Ali, ipak, bez obzira na utvrđeno, odlaze k narodu i počinju dijeliti. I daju, daju, daju. I svako toliko se okreću začuđeni i uvijek sve udaljeniji prema Isusu koji se, prekriženih ruku i nagnut na jedno stablo, lagano smiješi njihovom čuđenju.

»Ali, da je bilo izmjeriti težinu svega što sam dao, trebalo bi par mazgi da to nosi, ne jedna košara nego puna kola, naslagana kruhom…«

Dijeljenje je dugo i obilato… A čuđenja ne pokazuje jedino Marcijam koji se smije sretan što napunja kruhom i ribom krilo tolike siromašne djece i govori: ‘Dao sam toliko, toliko, toliko… jer ja znam što je glad… i podiže lice koje postaje suhonjavo od samog sjećanja i probljeđuje obarajući oči. Ali, Isus ga pomiluje i osmijeh postaje sjajan na dječakovu licu koje se povjerljivo naslanja na Isusa, svoga Učitelja i Zaštitnika. Malo-pomalo vraćaju se apostoli i učenici nijemi od čuđenja. Zadnji je pismoznanac koji ništa ne govori. Ali, uradi nešto što je više od govora. Padne na koljena i ljubi skute Isusovih haljina.

»Uzmite svoj dio i dajte Meni malo. Jedimo hranu Božju.«

I stvarno jedu kruh i ribu, svaki koliko mu treba. Međutim, nasićeni narod izmjenjuje svoje dojmove. Pa, i oni oko Isusa, usuđuju se govoriti promatrajući Marcijama koji se, dovršujući jesti svoju ribu, šali s drugim dječacima.

»Učitelju«, pita pismoznanac, »zašto je dječak odmah osjetio težinu, a mi nismo odmah? Ja sam još strugao unutra. Bilo je uvijek ono malo komadića kruha i onaj jedini komad ribe. Težinu sam počeo osjećati idući putem k mnoštvu. Ali, da je bilo izmjeriti težinu svega što sam dao, trebalo bi par mazgi da to nosi, ne jedna košara nego puna kola, naslagana kruhom… U početku sam davao škrto, a zatim sam nastavio davati, davati i da ne budem nepravedan povratio sam se prvima dajući ponovno, jer sam prvima bio dao vrlo malo, no, ipak je na kraju svima doteklo.«

»Pogledao sam unutra. Uvijek ih je bilo toliko. Išao sam naprijed i dao sam ih na stotine. Ali, ih nikad nije bivalo manje«

»Ja sam isto tako osjetio da je košara postala teška kad sam se uputio i odmah sam počeo davao mnogo, jer sam razumio da si učinio čudo«, veli Ivan.

»Ja sam se, međutim, zaustavio da izvrnem težinu u krilo da vidim… I vidio sam hljebove i hljebove. Onda sam išao«, veli Manahen.

»Ja sam ih čak brojio, jer se nisam htio osramotiti. Bilo je pedeset hljepčića. Rekao sam: ‘Dat ću ih pedesetorim osobama i zatim ću se vratiti natrag. Brojio sam. Ali, kad sam došao do pedeset, težina je bila uvijek ista. Pogledao sam unutra. Uvijek ih je bilo toliko. Išao sam naprijed i dao sam ih na stotine. Ali, ih nikad nije bivalo manje«, kaže Bartolomej (Natanael).

»Ja, priznajem, nisam vjerovao, pa sam uzeo u ruku one komade kruha i one mrvice ribe, gledao sam ih i govorio: ‘Komu to služi? Isus je se htio našaliti!…’ pa sam ih gledao i gledao sakriven za jednim stablom, nadajući se i gubeći nadu da ću ih vidjeti gdje se množe. Ali su uvijek ostajali jednaki. Upravo sam se htio vratiti natrag kad prođe Matej govoreći: ‘Jesi li vidio kako su lijepi?’ ‘Koji?’ rekoh. ‘Ma, hljebovi i ribe’. ‘Jesi li lud? Ja uvijek vidim kruh u komadima’. ‘Idi dijeli ih s vjerom pa ćeš vidjeti’. Bacio sam unutar u košaru ono malo komada i pošao sam sumnjajući… Zatim… Oprosti mi, Isuse, jer sam grešnik!« kaže Toma.

»Ne, Ti imaš duh svijeta. Misliš po svjetsku.«

»Ja sam isto tako osjetio da je košara postala teška kad sam se uputio i odmah sam počeo davao mnogo, jer sam razumio da si učinio čudo«, veli Ivan

»Onda i ja, Gospodine. U tolikoj mjeri da sam htio uza svaki komad kruha dati novčanicu misleći: ‘Jest će drugdje’«, veli Iškarijot. »Nadao sam se da ću ti pomoći da učiniš bolji dojam. Što sam, dakle, ja? Kao Toma ili još gore?«

»Mnogo gore od Tome, ti si ‘svijet’.«

»Ali sam, ipak, mislio da podijelim milostinju da budem Nebo! Ono je bio moj privatni novac…«

»Milostinja tebi samom, tvojoj oholosti. I milostinja Bogu. A Bog ne treba takve milostinje i milostinja oholosti je grijeh, a ne zasluga.« Juda prigiba glavu i šuti.

»Ja sam, naprotiv, mislio da ću onaj komad ribe i one komadiće kruha morati da mrvim da budu dostatni. Ali, nisam sumnjao da će biti dovoljni, ni po broju ni po hranjivosti. Jedna kap vode koju Ti daješ mogla bi više nahraniti nego cijela gozba«, veli Šimun Revnitelj.

»A što ste vi mislili?« pita Petar Isusove rođake.

»Mi smo se sjetili Kane i nismo sumnjali«, veli ozbiljno Juda.

»A ti, brate Jakove, jesi li samo to mislio?«

»Ne. Mislio sam da bi to bio jedan Sakrament, kako si Ti meni govorio. Je li tako ili nije?«

Isus se smiješi: »Jest i nije. Istini o snazi jedne kapi vode, koju je izrekao Šimun, pridružuje se tvoja misao na jednu daleku sliku. Ah, još nije sakrament.«

Pismoznanac zadrža jednu koricu kruha među prstima.
»Što ćeš s tim?«
»Za… uspomenu!«

Pismoznanac zadrža jednu koricu kruha među prstima.

»Što ćeš s tim?«

»Za… uspomenu!«

»Držim je i ja. Stavit ću je oko vrata Marcijamu u maloj vrećici«, kaže Petar.

»Ja ću je ponijeti našoj majci«, reče Ivan.

»A mi? Sve smo pojeli…« kažu ostali, utučeni.

»Ustanite. Pođite ponovno naokolo s košarama, saberite ulomke, odijelite u narodu siromašnije i dovedite ih ovamo zajedno s košarama, a zatim, pođite svi vi, učenici moji, na lađe i zaveslajte na pučinu u pravcu Genezaretske doline. Ja ću otpustiti narod, nakon što obdarim najsiromašnije i zatim ću vas stići.«

Apostoli slušaju… i vraćaju se s dvanaest košara punih ulomaka i za njima ide tridesetak prosjaka ili veoma bijednih osoba.

»Dobro. Samo idite.«

Kad su svi otišli ili pozaspali, Isus ustaje, blagoslivlja sve koji spavaju i laganim se korakom uputi prema jezeru, prema poluotoku Tarikeji… I stigavši do podnožja brda, ne ulazeći u grad, nego ga obilazeći popne se na brdašce, postavi se na rub jedne provalije, u molitvi pred plavetnilom i sjajem vedre mjesečne noći

Apostoli i oni od Ivana pozdravljaju Manahena i odlaze s nekom sumnjom što ostavljaju Isusa. Ali, slušaju. Manahen čeka da ostavi Isusa kad se narod, pri zadnjem svjetlu dana, ili uputi prema selima ili potraži sebi mjesto za spavanje među visokim grmljem. Zatim se oprašta. Prije njega je otišao pismoznanac, pače, jedan od prvih, jer se je zajedno sa sinčićem uputio za apostolima. Kad su svi otišli ili pozaspali, Isus ustaje, blagoslivlja sve koji spavaju i laganim se korakom uputi prema jezeru, prema poluotoku Tarikeji koji je za koji metar povišen nad jezerom kao da bi bio odsječen od brda i porinut u jezero. I stigavši do podnožja brda, ne ulazeći u grad, nego ga obilazeći popne se na brdašce, postavi se na rub jedne provalije, u molitvi pred plavetnilom i sjajem vedre mjesečne noći.

Isus kaže: »Ovdje postavite viđenje od 4. ožujka 1944: Isus hoda po vodi.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus