Razmišljamo o evanđelju

SUTRAŠNJE EVANĐELJE PREMA VIĐENJIMA MARIJE VALTORTA

VIĐENJE POZNATE MISTIČARKE Isusovo krštenje na Jordanu

Foto: Iz filma Jesus is Baptized by John (eng. Ivan krsti Isusa)


 

Mt 3, 13-17

Odmah nakon krštenja ugleda Isus Duha Božjega gdje se spušta na nj.

 

Vidim jednu ravnicu, koja nema naselja ni raslinja. Nema obrađenih polja, i zaista je malo biljaka i rijetke su, skupljene ovdje-ondje u busenima, kao biljne obitelji, tamo gdje je tlo u dubinama manje sprženo nego što je u prosjeku. Imajte na umu da je ovo suho i neobrađeno zemljište s desne strane meni, jer mi je sjever za leđima, i da se pruža prema onome južno od mene. Slijeva, međutim, vidim jednu rijeku vrlo niskih obala, koja sama lagano teče od sjevera k jugu. Po vrlo laganu toku vode shvaćam da ne smije biti razlike nivoa u njezinu koritu i da ova rijeka teče u jednoj ravnici koja je toliko ravna da čini depresiju. Kretanje je jedva dostatno da se voda ne pretvori u močvaru. Voda je malo duboka, toliko da se vidi dno. Prosuđujem ne više od metra, najviše metar i po. Široka je kao i Arno prema S. Miniato-Empoliju: rekla bih kojih dvadeset metara. Ali moje oko nije točno u računanju. Ipak je plave boje, s malo zelene prema obalama, na kojima je, zbog vlažnosti tla, pruga gustog zelenila, što godi oku, koje se zamori od kamenite i pjeskovite pustoši svega, što se pred njim pruža.

Ipak, kod obale Jordana velik je mir, poseban mir, veći od uobičajenog, kao što je onaj koji se opaža na…

Onaj unutarnji glas, o kojem sam Vam rekla da ga čujem i koji me upućuje na ono, što moram zabilježiti i znati, upozorava me, da vidim dolinu Jordana. Nazivam je dolinom jer se tako kaže da se označi mjesto gdje teče rijeka, ali je ovdje neprikladno tako ga nazvati jer jedna dolina pretpostavlja i planine, a ja ovdje u blizini planina ne vidim. No, na koncu, blizu sam Jordana i pusti prostor, koji promatram zdesna, Judejska je pustinja. Ako kažem pustinja, da bih tako označila mjesto gdje nema kuća ni čovjekova rada, pravo je, ali to nije prema zamisli koju mi imamo o pustinji. Ovdje nema valovitih pješčanih humaka pustinje kakvu mi zamišljamo, nego samo gola zemlja na kojoj je porazbacano kamenje i zrnasti materijal, kao što je to na zemljištu riječnih dolina nakon bujice.

U daljini, brežuljci. Ipak, kod obale Jordana velik je mir, poseban mir, veći od uobičajenog, kao što je onaj koji se opaža na obalama Trasimena. Mjesto je koje podsjeća na anđeoske letove i nebeske glasove. Ne umijem dobro izreći ono čemu sam svjedokinja. Ali osjećam da sam na mjestu koje govori duhu.

Ivan Krstitelj, preteča nema laganu Isusovu ruku, kada se radi o ranama srdaca. Liječnik je koji ogoljuje i pretražuje i reže bez milosti

Dok promatram ove stvari, vidim da se scena napučuje ljudima duž desne obale Jordana (prema mojem položaju). Tu je mnogo ljudi različito obučenih. Jedni mi izgledaju kao pučani, drugi kao bogataši, a ima i nekih koji izgledaju kao farizeji, po odjeći ukrašenoj čipkama i resama. Posred njih stoji na jednoj stijeni jedan čovjek kojega, iako ga prvi put vidim, odmah prepoznajem kao Krstitelja. Isus je nazvao Jakova i Ivana »sinovima groma«. Ali, kako onda nazvati ovog gorljivog govornika?

Ivan Krstitelj zaslužuje ime munje, lavine, potresa – toliko je silovit i strog u svom govoru i kretnjama. Govori naviještajući Mesiju i nukajući ljude da priprave srca njegovu dolasku čupajući iz njih zapreke i ispravljajući misli. Ali, to je govor vrtložan i grub. Preteča nema laganu Isusovu ruku, kada se radi o ranama srdaca. Liječnik je koji ogoljuje i pretražuje i reže bez milosti.

Dok ga slušam – a ne ponavljam riječi jer su to one koje su zapisali evanđelisti, ali žestoko pojačane – vidim kako napreduje duž jedne cestice, koja se pruža uz rub travnate i sjenovite pruge koja opasuje Jordan, moj Isus.

Ništa ne ističe Isusa od drugih. Odjećom naliči pučaninu, a kretnjama i ljepotom gospodinu, ali Ga nijedan božanski znak ne ističe u mnoštvu. Ali reklo bi se da Ivan osjeća…

Ovaj poljski put, više kolski put nego cesta, čini se zacrtan od karavana i ljudi, koji su ga godinama i stoljećima prelazili da stignu do mjesta, gdje je korito rijeke najpliće, da se tako lako pregazi rijeku. Put se nastavlja na drugoj obali rijeke, te se gubi u njezinu zelenilu. Isus je sam. Hoda polagano, ide naprijed, za leđa Ivanu. Približava se bešumno i sluša gromovni glas Pokornika iz pustinje, kao da je i Isus jedan od tolikih, koji dolaze Ivanu da ih krsti i da se priprave da budu čisti za Mesijin dolazak. Ništa ne ističe Isusa od drugih. Odjećom naliči pučaninu, a kretnjama i ljepotom gospodinu, ali Ga nijedan božanski znak ne ističe u mnoštvu. Ali reklo bi se da Ivan osjeća ižaravanje posebne duhovnosti. Okreće se i odmah određuje izvor onog ižaravanja. Naglo siđe sa stijene, koja mu je služila kao propovjedaonica i ide hitro Isusu koji se zaustavio nekoliko metara daleko od grupe oslanjajući se na deblo jednog stabla.

Isus i Ivan jedan se čas promatraju. Isus svojim pogledom plavim i tako slatkim. Ivan svojim okom strogim, sasvim crnim, punim munje. Njih dvojica, jedan blizu drugog, suprotnost su jedan drugome. Obojica visoki – to je jedina sličnost – sasvim su različiti u svemu drugom. Isus plav i duge sređene kose, lica bijela kao od slonokosti, plavih očiju, odijela jednostavna, ali veličanstvena.

Ivan: »Ja Tebi moram doći, da budem posvećen, a Ti dolaziš meni?« A Isus, stavivši mu ruku na glavu, jer se Ivan sagnuo pred Isusom, odgovara…

Ivan oštre, crne kose, koja glatko pada na ramena, glatka i nejednaka u duljini, crne i rijetke brade, koja mu pokriva gotovo cijelo lice i koja priječi da se primijete obrazi upali od posta, crnih strastvenih očiju, tamne kože, pocrnjele od sunca ili nevremena, i zbog gustih dlaka koje ga pokrivaju, polugol u svojem odijelu od devine dlake, pričvršćenom uz struk kožnim pasom, a odijelo mu pokriva trup jedva silazeći ispod mršavih bokova i ostavljajući nepokrita rebra na desnom boku, rebra na kojima je jedini sloj tkanja koža štavljena zrakom. Kao da gledaš divljaka i anđela jednog uz drugog.

Ivan, nakon što Ga je temeljito ispitao svojim prodornim okom, uzvikne: »Evo Jaganjca Božjega. Kako to da meni dolazi moj Gospodin?«

Isus, miran, odgovara: »Da izvrši obred pokore.«

»Nikada, moj Gospodine. Ja Tebi moram doći, da budem posvećen, a Ti dolaziš meni?«

A Isus, stavivši mu ruku na glavu, jer se Ivan sagnuo pred Isusom, odgovara: »Pusti da bude kako hoću, da se ispuni sva pravednost i da tvoj obred postane uvod za jedno više otajstvo, i da se navijesti ljudima da je Žrtva na svijetu.«

Ivan Ga pokazuje prstom mnoštvu, svjedočeći da Ga je prepoznao po znaku, koji mu je Duh Sveti pokazao…

Ivan Ga promatra okom, koje jedna suza čini slatkim, a onda ide pred Njim prema obali, gdje Isus svlači ogrtač i tuniku ostajući s neke vrste kratkim hlačama da bi zatim sišao u vodu gdje se već nalazi Ivan, koji Ga krsti lijevajući Mu na glavu vodu rijeke, zahvaćenu nekom vrstom posude, koju Krstitelj drži ovješenu o struku i koja mi sliči školjci ili polovici osušene i ispražnjene tikve. Isus je pravi Jaganjac. Jaganjac u sjajnoj bjelini tijela, umjerenosti kretnji i blagosti pogleda. Dok Isus uzlazi na obalu i kada se obukao, dok se sabire u molitvi, Ivan Ga pokazuje prstom mnoštvu, svjedočeći da Ga je prepoznao po znaku, koji mu je Duh Sveti pokazao kao nepogrješivi pokazatelj Otkupitelja.

Ali ja sam usmjerena na gledanje Isusa,
koji moli i prisutan mi ostaje samo ovaj
svijetli lik nasuprot zelenilu obale.

Ivan nije trebao nikakva znaka. Ali tuposti drugih znak je bio potreban. Na čemu bi Ivan utemeljio svoju tvrdnju, ako ne na neporecivom dokazu koji su oči sporih i uši otupjelih zamijetile?

Govori Isus:

»Ivan nije trebao nikakva znaka za sebe samog. Njegov duh već posvećen od utrobe njegove majke, posjedovao je onaj pogled nadnaravnog razumijevanja kojeg bi svi ljudi imali da Adam nije sagriješio. Da je čovjek ostao u milosti, nevinosti, vjernosti prema svome Stvoritelju, vidio bi Boga kroz vanjske pojave. U Knjizi postanka je rečeno da je Gospodin Bog prisno govorio s nevinim čovjekom i da čovjek, na onaj glas, nije gubio svijesti, niti se varao u njegovu raspoznavanju. Takva je bila sudbina čovjeka: gledati i razumjeti Boga baš kao što sin gleda i razumije roditelja. Zatim je došao grijeh i čovjek se više nije usudio gledati Boga, nije više znao vidjeti i razumjeti Boga. A to sve manje znade. Ali Ivan, moj rođak Ivan, bio je očišćen od krivnje, kad se Puna Milosti prignula da s puno ljubavi zagrli nekoć neplodnu, a tada plodnu Elizabetu. Dječačić u njezinu krilu poskočio je od radosti, osjećajući kako je pala ljuštura krivnje s njegove duše kao što ljuska padne s rane koja ozdravlja. Duh Sveti, koji je Mariju učinio Majkom Spasitelja, započeo je svoje djelo spasenja, kroz Mariju, Živi Ciborij Utjelovljenog Spasa, nad ovim koji se rađao i bio određen da se sa Mnom sjedini ne toliko po krvi, koliko po poslanju; koje je od nas učinilo kao usne koje oblikuju riječ. Ivan usne, Ja Riječ. On Preteča u Evanđelju i u sudbini mučeništva. Ja, Onaj koji usavršava svojom božanskom savršenošću Evanđelje, koje je Ivan započeo i mučeništvo za obranu Božjeg Zakona. Ivan nije trebao nikakva znaka. Ali tuposti drugih znak je bio potreban. Na čemu bi Ivan utemeljio svoju tvrdnju ako ne na neporecivom dokazu koji su oči sporih i uši otupjelih zamijetile?

Nisam trebao krštenja. Ali mudrost je Gospodnja prosudila da to bude trenutak i način susreta…

Ni Ja nisam trebao krštenja. Ali mudrost je Gospodnja prosudila da to bude trenutak i način susreta. I izvukavši Ivana iz njegove pećine u pustinji i Mene iz moje kuće, ujedinila nas je onog časa da otvori nada Mnom Nebesa i da siđe Ona Sama, Božanska Golubica, na Onoga koji će ljude krštavati tom Golubicom, i da siđe navještaj, još moćniji od onog anđeoskog, jer je od mog Oca: »Ovo je Sin moj Ljubljeni, u Njemu mi sva milina«.Da ljudi ne bi imali isprika ili sumnji da Me slijede ili ne slijede. Krist se mnogo puta objavljivao. Prvi put poslije Rođenja, kad su Ga pohodili Mudraci, drugi put u Hramu, treći put na obalama Jordana. Zatim dolaze nebrojena druga očitovanja, s kojima ću te upoznati jer su moja čudesa očitovanja moje božanske naravi, do posljednjih očitovanja kao što su Uskrsnuće i Uzašašće na Nebo. Moja je domovina bila puna mojih očitovanja. Kao sjeme bačeno na sve četiri strane, ona su se zbivala pred svim slojevima i sredinama života: pred pastirima, moćnima, učenima, nevjernima, grešnicima, svećenicima, vladarima, djecom, vojnicima, Hebrejima, poganima. I sada se ona ponavljaju. Ali, kao i onda, svijet ih ne prima. Dapače, ne prima sadašnje, a zaboravlja i prošle. Pa dobro, Ja ne odustajem. Ja se ponavljam da vas spasim, da vas dovedem do vjere u Mene.

Znaš li, Marijo, ono što činiš? Ili bolje, ono što Ja činim, dok ti pokazujem Evanđelje? Jedan snažniji pokušaj da dovedem ljude k Sebi…

Znaš li, Marijo, ono što činiš? Ili bolje, ono što Ja činim, dok ti pokazujem Evanđelje? Jedan snažniji pokušaj da dovedem ljude k Sebi. Ti si to, žarkim molitvama željela. Ne ograničavam se više na riječ. To ljude umara i još ih više udaljuje. Krivnja je to, ali tako je. Pribjegavam viziji, i to o mom Evanđelju, i tu viziju objašnjavam da je učinim jasnijom i privlačnijom. Tebi dajem utjehu da gledaš. Svima dajem priliku da me požele i da me upoznaju. A ako i to ne bude koristilo, te kao okrutna djeca odbace dar ne shvativši mu vrijednost, tebi će ostati moj dar, a njima moj prezir. Moći ću još jednom ponoviti stari prijekor: „Svirali smo i niste plesali; pjevali tužaljke i niste plakali“. Ali nije važno. Pustimo neka oni, koji se ne daju obratiti, gomilaju na svoje glave užareno ugljevlje, i okrenimo se k ovčicama, koje traže da upoznaju Pastira. Ja sam Pastir, a ti si palica koja ih dovodi k Meni.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh