Foto: Screenshot

Isus stavlja svoju ruku na rame svoje Majke, koja je ustala kada su Ivan i Jakov Alfejev stigli do nje da joj kažu: »Tvoj Sin dolazi«, a onda su se vratili natrag da se priključe svojim kolegama koji polako idu naprijed, razgovarajući, dok su Toma i Andrija otrčali u Betfage da potraže magaricu i magare i dovedu ih k Isusu.

Kroz to vrijeme Isus govori ženama. »Evo nas blizu grada. Ja vam savjetujem da otiđete. I da idete sigurne. Uđite prije Mene u grad. Blizu ‘En Rogela’ su svi pastiri i najpouzdaniji učenici. Naređeno im je da vas prate i štite.«

»I što… Razgovarale smo s Aserom iz Nazareta i Abelom iz Galilejskog Betlehema, pa i sa Salomonom. Došli su sve dovde da prate tvoj dolazak. Narod priprema veliku svečanost. I nama se prohtjelo vidjeti… Vidiš kako se tresu vrhovi maslina? Nije to vjetar što ih tako ljulja. Nego je to narod koji lomi grane da ih prostru po putu i da te njima zaštite od sunca. A tamo?! Gledaj, tamo ogoljuju palme od njihovih lepeza. Nalik su na grozdove, a to su ljudi što su se popeli na stabla da beru i beru…
A na obroncima vidi pogurenu djecu kako beru cvijeće. I žene sigurno po vrtovima i cvjetnjacima beru cvjetne vjenčiće i mirisne trave da te pospu cvijećem. Mi smo
htjeli vidjeti… i oponašati Mariju Lazarovu, koja je pokupila sve cvijeće izgaženo tvojom nogom, kada si ulazio u Lazarov vrt« – moli Marija Kleofina u ime svih.

Isus miluje lice svoje stare rođakinje koja naliči na djevojčicu što bi željela vidjeti jednu predstavu i kaže joj: »U velikom mnoštvu ne bi vidjela ništa. Idite naprijed. U kuću Lazarovu, onu što je čuva Matija. Proći ću onuda i vidjet ćete me odozgo.«

Sine moj… i… ideš sam? Zar ne mogu biti uz tebe?

»Sine moj… i… ideš sam? Zar ne mogu biti uz tebe?« – kaže Marija podižući vrlo žalosno lice i upirući svoje nebeske oči u svog milog Sina.

»Želio bih te zamoliti da budeš skrivena. Kao golubica u pukotini pećine. Tvoja molitva mi je potrebnija od tvoje prisutnosti, draga Mama!« »Ako je tako, Sine moj, mi ćemo moliti. Sve. Za Tebe.« »Da. Nakon što ga budemo vidjeli gdje prolazi, doći ćete s nama u moju sionsku palaču. A ja ću poslati sluge u Hram, da budu uvijek iza Učitelja, i da bi nam donosili njegove naredbe i vijesti o Njemu« – odluči Marija Lazarova, uvijek hitra da shvati ono što je najbolje da se uradi i da se to uradi bez otezanja. »Imaš pravo, sestro. Premda mi je žao što ga neću pratiti, shvaćam opravdanost naredbe.
Uostalom, Lazar nam je rekao da se ne protivimo Učitelju, ni u kojoj stvari, nego da ga slušamo i u najmanjim sitnicama. I to ćemo činiti.« »E pa, onda pođite. Vidite?
Putevi postaju življi. Apostoli me upravo sustižu. Idite. Mir bio s vama. Pozvat ću vas kad budem smatrao da je pravi čas. Mama, zbogom. Budi mirna. Bog je s nama«. Poljubi je i otpusti. I poslušne učenice odlaze hitro.

Već je blizu kada se vraćaju ona dvojica koja su bila poslana uzeti magaricu i magare. Viču: »Našli smo kao što si Ti rekao i dovedosmo ti životinje. Ali, gospodar je htio da ih počešlja i ukrasi najboljom ormom, da bi te počastio

Deset apostola sustižu Isusa. »Poslao si ih naprijed?« »Da. Gledat će moj ulazak s jedne kuće.« »S koje kuće?« – pita Juda iz Keriota. »Eh, sada ima već toliko prijateljskih kuća!« – kaže Filip. »Ne iz Analijine?« – uporno ispituje Juda. Isus odgovori niječno i uputi se prema ‘Betfagi’ koja je malo dalje. Već je blizu kada se vraćaju ona dvojica koja su bila poslana uzeti magaricu i magare. Viču: »Našli smo kao što si Ti rekao i dovedosmo ti životinje. Ali, gospodar je htio da ih počešlja i ukrasi najboljom ormom, da bi te počastio. A učenici, koji su se pridružili onima što su proveli noć na putovima Betanije, da bi te počastili, hoće da imaju čast da te vode i mi smo pristali. Činilo nam se da je njihova ljubav zaslužila nagradu.« »Dobro ste učinili.

Pođimo, dakle, naprijed.« »Ima li mnogo učenika?« – pita Bartolomej. »Oh! Mnoštvo! Ne može se uopće probiti kroz puteve ‘Betfage’. Zbog toga sam rekao Izaku da povede magarca do Kleonta Sirara.« – odgovara Toma. »Dobro si učinio. Hajdemo sve do one strmine brežuljka i počekajmo malo u sjeni onog drveća.« Idu kamo Isus pokazuje. »Ali mi se udaljujemo! Ti prelaziš ‘Betfage’ obilazeći ga s leđa!« – uzviknu Iškariot. »I ako hoću da to učinim, tko mi to može zabraniti? Zar sam možda već uznik, da mi nije slobodno ići kuda hoću? Ili se možda nekome žuri da to postanem, pa se boji da bih mogao pobjeći hvatanju? I ako bih smatrao ispravnim da se udaljim na sigurnija mjesta, ima li nekoga tko bi me mogao spriječiti?“

Isus strijelja svojim očima Izdajicu, koji ne otvara više usta i sleže ramenima kao da bi rekao: »Čini kako ti se sviđa.« Kruže stvarno iza leđa mjestanca, rekla bih pregrađe samog grada, jer sa zapadne strane baš je sasvim malo udaljeno od grada, jer već je dio padina Maslinika koji okružuje Jeruzalem s istočne strane. Dolje između padina i grada, Cedron blista na travanjskom suncu. Isus sjeda u onoj zelenoj tišini i sabire se u svojim mislima. Zatim ustaje i ide pravo na rub stijene.

S jedne uzvisine iznad Jeruzalema, Isus gleda grad koji se stere pred njegovim nogama. Nije to visok brežuljak. Najviše kao što može biti visok trg sv.Minijata na brdu u Firenzi; ali to je dovoljno da bi oko vladalo nad prostranom površinom kuća i puteva koji uzlaze i silaze gore i dolje po malim uzdignućima tla na kojemu je sagraden Jeruzalem.
Ovo je brdo zasigurno mnogo više, ako se uzme najniža razina grada i od Kalvarije, ali je bliže gradskim zidinama od nje. Započinje baš od gradskih zidina i diže se strmo sa strane istih, dok s druge strane blago silazi prema posve zelenom polju koje se prostire prema istoku. Barem mi izgleda istok, ako dobro prosuđujem sunčano svjetlo.

Nakon što je dugo promatrao grad, svaku njegovu četvrt, svaki njegov brežuljak, svaku njegovu pojedinost, ponekad s dugim pogledom na ovu ili onu točku, ponekad s manjom upornošću, Isus zaplaka. Bez drhtaja ili šuma. Suze bujaju u očnim šupljinama

Isus i njegovi su pod krošnjom stabala, u sjeni. Sjede i odmaraju se od pređenog puta. Zatim, Isus ustaje, ostavlja prostor s drvećem, gdje su sjedili i ide upravo na sam rub strmine. Njegov visoki lik ističe se nad prazninom koja ga okružuje. Izgleda još viši, onako uspravan i sam. Drži ruke prekrižene na grudima, na plavom plaštu i gleda ozbiljan i ozbiljan. Apostoli ga promatraju. Ali, puštaju ga na miru ne mičući se niti govoreći. Po svoj prilici misle da se odvojio za molitvu. Ali, Isus ne moli. Nakon što je dugo promatrao grad, svaku njegovu četvrt, svaki njegov brežuljak, svaku njegovu pojedinost, ponekad s dugim pogledom na ovu ili onu točku, ponekad s manjom upornošću, Isus zaplaka. Bez drhtaja ili šuma. Suze bujaju u očnim šupljinama, zatim izbijaju i kotrljaju se niz obraze i padaju … Krupne suze tako šutljive i tako tužne.
Kao suze onoga koji zna da mora plakati, sam, bez nade da će ga itko utješiti i shvatiti. Zbog boli koja ne može biti poništena i koja, apsolutno, mora biti podnesena.

Ivanov brat, poradi svog položaja, prvi je zapazio taj plač i priopćuje to ostalima koji, zapanjeni, pogledavaju jedan drugoga. »Nitko mu od nas nije učinio zlo« – reče jedan, a drugi:»Pa, ni od naroda nitko ga nije vrijeđao. U tom mnoštvu nitko mu nije bio neprijatelj.« »Pa, zašto onda plače?« – pita najstariji među svima.

Petar i Ivan zajedno ustanu i prilaze k Učitelju. Misle da je jedina stvar koju treba činiti: dati mu do znanja da ga ljube i pitati ga što mu je. »Učitelju, Ti plačeš? – kaže Ivan stavljajući svoju glavu na rame Isusu koji je viši od njega za cio vrat i glavu.

A Petar pak obujmi ga rukom oko pojasa, privine ga zagrljajem k sebi i reče mu:
»Što te žalosti, Isuse? Reci to nama koji te ljubimo.«

Isus prisloni lice na plavu glavu Ivanovu i razrješujući ruke stavlja jednu na rame Petru. Ostaju tako zagrljeni sva trojica u stavu tolike ljubavi. Ali suze nastavljaju teći.

Ivan, koji osjeća da mu kaplju na kosu, ponovno pita: »Zašto plačeš, Učitelju moj? Možda smo ti mi uzrok muke?« I ostali se apostoli pridružiše toj skupini koja ljubi i sa strepnjom očekuju odgovor.

»Ne« – kaže Isus. »Ne vi. Vi ste mi prijatelji, a prijateljstvo kada je iskreno, balzam je i smiješak, nikada plač. Htio bih da mi uvijek ostanete prijatelji. Pa i sada kada ćemo ući u pokvarenost koja vrije i koja kvari onoga koji nema odlučnu volju da ostane pošten.«

»Gdje idemo, Učitelju? Zar ne u Jeruzalem? Mnoštvo te je već s radošću pozdravilo. Želiš li ih razočarati? Idemo li možda u Samariju zbog kakvog čuda? Upravo sada, kada je blizu Pasha?« Pitanja su se nizala istodobno od više njih.

Srca neznabožaca klanjat će se Kristu. Ali ovaj narod, ovaj grad, bit će mu uvijek neprijateljski, a njegova mržnja dovest će ga do najvećeg grijeha

Isus podigne ruke nalažući tišinu, zatim, desnicom pokaže na grad. Pokret ruku širok kao u onoga koji sije ispred sebe. I kaže: »On je Pokvarenost. Mi ulazimo u Jeruzalem. Mi tamo ulazimo. I jedino Svevišnji zna kako bih htio posvetiti ga noseći mu Svetost koja dolazi s Neba. Da ga iznova posvetim, njega koji bi trebao biti Sveti Grad. Ali, neću mu moći učiniti ništa. Pokvaren je i pokvarenim ostaje. Rijeke svetosti koje izviru iz živog Hrama, a koje će danima još više izvirati, dok ga ne liše života, neće biti dovoljne da ga otkupe. Doći će k Svetome, Samarija i poganski svijet. Na njegovim lažnim hramovima podići će se hramovi istinitog Boga. Srca neznabožaca klanjat će se Kristu. Ali ovaj narod, ovaj grad, bit će mu uvijek neprijateljski, a njegova mržnja dovest će ga do najvećeg grijeha. To se mora dogoditi. Ali, jao onima koji će biti oruđe toga zločina. Jao! …« Isus uporno gleda Judu koji mu stoji nasuprot.
»To se nama neće nikada dogoditi. Mi smo tvoji apostoli i vjerujemo u Tebe.« Juda bestidno laže i podnosi Isusov pogled bez zbunjenosti. Ostali pridružuju svoje prosvjede. Isus odgovara svima izbjegavajući da izravno odgovori Judi.

Ja sam vas odabrao za Kraljevstvo nebesko, a ne za kraljevstvo ovoga svijeta. Imajte to na pameti.

»Neka bi Nebo htjelo da budete takvi. Ali, u vama još ima mnogo slabosti, a napast bi vas mogla učiniti sličnima onima koji me mrze. Molite mnogo i mnogo bdijte nad sobom. Sotona zna da će biti pobijeđen i želi mi se osvetiti trgajući vas od mene. Sotona je oko sviju vas. Oko mene, da bi me spriječio da činim volju Očevu i da izvršim svoje poslanje. Oko vas, da bi vas učinio svojim robovima. Bdijte! Unutar onih zidina Sotona će zgrabiti onoga koji ne bude znao biti jak. Onoga za koga će biti prokletstvo što je bio izabran, jer je svoje izabranje upotrijebio za ljudski cilj. Ja sam vas odabrao za Kraljevstvo nebesko, a ne za kraljevstvo ovoga svijeta. Imajte to na pameti.

A ti grade, koji želiš svoju propast i nad kojim Ja plačem, znaj da tvoj Krist moli za tvoje otkupljenje. Oh! Kada bi barem u ovaj čas koji ti preostaje znao doći Onome koji bi bio tvoj mir! Kada bi barem u ovom času shvatio Ljubav, koja prolazi kroza te i lišio se mržnje koja te čini slijepim i ludim, okrutnim prema tebi samom i prema tvom dobru!

Pritješnjen rovovima i vojnicima, malaksat ćeš prije nego budeš razoren i vidjet ćeš kako padaju tvoji sinovi od oružja i od gladi, a oni što preostanu, kako idu u ropstvo i tražit ćeš smilovanje, ali nećeš ga više naći, jer nisi htio upoznati svoje Spasenje

Ali, doći će, dan, kad ćeš se sjetiti ovog časa! Tada već odviše kasno da bi plakao i kajao se! Ljubav će proći i nestati s tvojih ulica, a ostat će Mržnja, koju si ti više volio.
I Mržnja će se dići prema tebi i prema tvojoj djeci! Jer ima se ono što se želi, a mržnja se plaća mržnjom. I neće biti tada mržnje jakih protiv golorukome, nego mržnja protiv mržnje i stoga rat i smrt. Pritješnjen rovovima i vojnicima, malaksat ćeš prije nego budeš razoren i vidjet ćeš kako padaju tvoji sinovi od oružja i od gladi, a oni što preostanu, kako idu u ropstvo i tražit ćeš smilovanje, ali nećeš ga više naći, jer nisi htio upoznati svoje Spasenje.

Plačem, prijatelji, jer imam ljudsko srce i propast domovine izvlači mi suze. Ali, pravo je da se to dogodi, jer pokvarenost, među ovim zidinama, prelazi svaku granicu i privlači Božju kaznu… Jao, građanima koji su uzrokom zla domovine! Jao, upravljačima koji su tome glavni uzrok! Jao, onima koji bi trebali biti sveti da dovedu ostale da budu čestiti, ali, međutim, oni oskvrnjuju Kuću svoje službe i same sebe. Dođite! Ničemu neće koristiti moje djelo. Ali, učinimo da još jednom Svjetlo zasja među Tminama !«

Isus silazi, a njegovi ga prate. Brzo ide putem ozbiljna, rekla bih i namrštena lica. Više ne govori. Ulazi u jednu kućicu na podnožju brežuljka i ne vidim više ništa.
—————————————————————————————–

Govori Isus:

»Prizor koji je ispripovijedio Luka čini se kao da je bez veze, gotovo nelogičan. Plačem nad nesrećom grešnog grada, a ne znam suosjećati s običajima toga grada?

Ne. Ne mogu ih, ne mogu ih trpjeti, jer su baš ti običaji što uzrokuju nesreću; dok ih gledam to pooštrava moju bol. Moj gnjev prema oskvrniteljima Hrama logična je posljedica mojeg razmišljanja o bliskim nesrećama Jeruzalema. Oskvnuća kulta Božjega, Zakona Božjega, uvijek izazivaju kazne s Neba. Čineći od kuće Božje špilju razbojničku, ti su nedostojni svećenici kao i nedostojni vjernici (vjernici samo po imenu) navlačili na cio narod prokletstvo i smrt.
Beskorisno je ovim ili onim imenom nazivati zlo zbog kojeg pati narod. Tražite pravo ime u ovome: “Kazna zbog životinjskog života”. Bog se povlači, a Zlo napreduje. Evo to je plod života jedne nacije nedostojne kršćanskog imena. Kako onda tako i sada, u ovom vijeku koji je na izmaku, (20.st.) nisam propustio čudesima drmati i pozivati. Ali, kao i onda samo sam na Sebe i na svoja oruđa privukao izrugivanje, nehaj i mržnju. Ali, neka, ipak, pojedinci i nacije zapamte da uzalud plaču, kada prije nisu htjeli upoznati svoje spasenje. Uzalud me dozivaju, kad su Me u času dok sam bio s njima tjerali svetogrdnim ratom koji se, polazeći iz pojedinih savjesti odanih Zlu, širio po cijeloj Naciji. Domovine se ne spasavaju toliko oružjem, koliko načinom života koji privlači zaštitu Neba. Odmori se, mali Ivane. I nastoj uvijek biti vjerna svome pozivu. Idi u miru. – Kakvog li napora! Uza sve to… evo činim … –

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com; Book.hr