Foto: Screenshot

Poglavar Ukrajinske grkokatoličke crkve, Njegovo blaženstvo Svjatoslav Ševčuk, koji je bio meta atentata ubrzo nakon invazije 24. veljače, rekao je novinaru Aleteia-e Johnu Burgeru da se boji da će rat postati „zamrznuti sukob” u kojem temeljna pitanja neće biti riješena i u kojem će Ukrajina u svakom trenutku biti izložena stalnim, nepredvidivim napadima.

„Ako bi sam sukob bio zamrznut, ako Rusija ne bi povukla svoje trupe i Ukrajina ne bi dobila kontrolu pod okupiranim zonama, bojim se da će se ovaj sukob vrlo brzo reaktivirati, jer će Rusija prikupiti nove vojnike, nove resurse i napasti opet ”, rekao je nadbiskup Ševčuk, koji je glavni nadbiskup Kijevsko-Haličkog.

Poslanje Crkve je biti sa svojim narodom

Ali, rekao je, poslanje Crkve je biti sa svojim narodom, bez obzira što se dogodi. I već je doraslo tom pozivu. Nakon što su prve bombe i projektili počele pogađati Kijev u predzornim satima 24. veljače, Katedrala Uskrsnuća Kristova, uz rezidenciju nadbiskupa Ševčuka na istočnoj strani rijeke Dnjepar koja sječe kroz glavni grad Ukrajine, otvorena je za ljude koji traže sklonište. Tjednima je kripta katedrale, koju je izgradio Ševčukov neposredni prethodnik, kardinal Lubomyr Husar, služila kao sklonište za više od 500 ljudi. Crkva je davala hranu, lijekove i grijanje, kao i moralnu potporu obiteljima čiji su životi bili ugroženi.

Crkva je također pružila ruku, koliko je mogla u skladu s ratnim stanjem i policijskim satom u glavnom gradu, onima koji su zaglavili u svojim stambenim zgradama, posebice starijim osobama, i ljudima koji su se sklonili u druga skloništa za bombe i mjesta poput kijevskog metroa. Svjestan da ljudi u nedjelju neće moći doći do svojih crkava, Ševčuk je zamolio svoje svećenstvo da odu na ova mjesta služiti Božansku liturgiju i davati sakramente.

Popis za likvidaciju

Nekoliko dana prije invazije, Washington Post izvijestio je da SAD ima vjerodostojne informacije koje pokazuju da Moskva sastavlja popise Ukrajinaca „koji će biti ubijeni ili poslati u logore nakon vojne okupacije”, navodno kako bi neutralizirali otpor ruskom preuzimanju zemlje. Ime nadbiskupa Ševčuka bilo je na ovom „popisu pogodaka”.

John Burger: Jeste li mislili da biste mogli umrijeti?

Nadbiskup Ševčuk: Rusi bili prisutni u Kijevu daleko prije 24. veljače. Infiltrirani su čak i u skupine mladih župne zajednice u katedrali — čak i u zboru. I odjednom su dobili naredbu da ponovno aktiviraju svoju prisutnost, i imali su vrlo precizne naredbe s popisom ljudi za eliminaciju, s izravnim imenima, s izravnim adresama. A te jurišne skupine su se vrlo brzo kretale po gradu. I veleposlanici [stranih zemalja] su mi rekli da sam na listi.

John Burger: Zašto ste bili na tom popisu?

Nadbiskup Ševčuk: Pa, ne znam, ali nakon toga, kada su Rusi protjerani iz susjedstva Kijeva, i kada smo počeli ponovno otkrivati ​​ovu masovnu grobnicu [u Buči] i slušali svjedoke tih zločina, bilo je isto pitanje: „Zašto? Zašto bi Rusi ubijali civile?” Rečeno nam je da ljude pitaju: „Kakva ste vi profesija?” Da ste učitelj u školi, bili biste pogubljeni. Ako ste sportaš ili umjetnik – možda slikate ikone – bili biste pogubljeni. Dakle, svaki izraz nacionalne kulture, život ukrajinskog naroda, sve što je bio izraz da su Ukrajinci druga nacija, trebalo je biti uništeno, jer su javno izjavili da u Ukrajini imaju dva cilja – denacificirati i demilitarizirati Ukrajinu.

Ukrajinska grkokatolička crkva nije samo simbol ukrajinske nacije, već je Crkva stoljećima bila gotovo jedini izraz društvenog života ukrajinskog naroda

Denacificirati Ukrajinu znači ubiti sve što vas podsjeća na ukrajinsku naciju ili ukrajinsku etničku pripadnost kao takvu. I naravno, Ukrajinska grkokatolička crkva nije samo simbol ukrajinske nacije, već je Crkva stoljećima bila gotovo jedini izraz društvenog života ukrajinskog naroda, čak i ako smo živjeli u stranim zemljama, poput Rusije. Poljska, Austro-Ugarska država i tako dalje. A Rusi su vrlo dobro znali da se ukrajinska grkokatolička crkva posebno smatra dušom ukrajinske nacije. Zato bismo bili među prvima koji bi ispali.

John Burger: Bi li taj popis uključivao druge biskupe, civilne vođe, kao što su ljudi sa sveučilišta?

Nadbiskup Ševčuk: Da. Nisam mogao vidjeti te popise, ali veleposlanici koji su se nakon nekoliko mjeseci vratili u Kijev javili su mi vrlo diplomatske informacije. Ali znam da su na ovom popisu bili predstavnici drugih Crkava i vjerskih organizacija, kao što je mitropolit Epifanije, koji je poglavar Ukrajinske pravoslavne crkve, i drugi.

Svi koji bi se smatrali opasnošću za tzv. Ruski svijet, opasnošću za državnu ideologiju, koja kaže da ukrajinska nacija ne postoji, da su Ukrajinci Rusi, ali pomalo heretički orijentirani, sve što sadrži naziv Ukrajina treba biti uništeni, a Ukrajinci bi se trebali preodgojiti. To je bio cijeli plan, dobro napravljen i čak deklariran. A ruske trupe su upravo izvršavale plan, navodi se u pismu.

Bilo je vrlo zanimljivo da je u jednom od medijskih resursa, pod nazivom RIA Novosti, objavljen taj manifest ruskog plana denacifikacije Ukrajine, a povjesničar [Yalea] Timothy Snyder, koji je godinama proučavao holokaust na postsovjetskim prostorima, odmah identificirao ovo kao eksplicitni manifest ukrajinskog genocida koji su napravili Rusi. Onda je ideologija počela ubijati, metodično i s velikom okrutnošću.

John Burger: Kako je otkrivena i neutralizirana ta zavjera koja je uključivala čak i infiltratore u katedralni zbor?

Nadbiskup Ševčuk: Na samom početku, u prvim danima, našu je katedralu napalo nekoliko jurišnih skupina. Čak su i neki ljudi koji su usmjeravali napade ruskih projektila uhićeni u Kijevu. Obilježili bi neke zgrade, posebno vladine zgrade, a također i crkve, kako bi orijentirali kretanje ruskih raketa. Ljudi iz našeg susjedstva odmah su se samoorganizirali u takozvanu samoobrambenu skupinu. I svaki dan su uhićivali ljude koji su pokušavali obilježiti našu katedralu, a također su hvatali te skupine, koje su pokušavale oružjem napasti našu rezidenciju i katedralu.

Bili smo prisiljeni organizirati posebna mjesta za obranu katedrale

To je počelo vrlo jednostavno. Kad se skupilo toliko ljudi u kripti naše katedrale, dao sam savjet volonterima da ne dopuštaju nikome da unose oružje u sklonište, jer to jednostavno može biti opasno. Počeli su tražiti od svih koji su htjeli ući da pokažu svoje dokumente i pokažu torbe, nema li oružja ili eksploziva. I odmah smo našli ljude koji su pokušavali ući s oružjem. Neki bi poslušali naredbe, a neki ne. Neki od njih koristili su oružje kako bi nas napali. Stoga smo te skupine samoobrane zamolili za pomoć i zaštitu. Na taj smo način bili prisiljeni organizirati posebna mjesta za obranu katedrale. Pucalo se oko katedrale jer ti ljudi s oružjem nisu htjeli poslušati. Ali hvala Bogu, nitko nije ozlijeđen.

Ali svaki dan je uhićena neka jurišna skupina. Taj bi proces nazvali „sakupljanje gljiva”. Svake su večeri dragovoljci i branitelji „skupljali gljive” oko katedrale. Oni su otkrili tko su s dokumentima, posebnim kartama, s tim popisima kako se kretati i određenim narudžbama. Čak i to kako se povinuju ili ne pokoravaju naredbama bio je znak da su ti ljudi obučeni kako se ponašati ako budu privedeni.

Dakle, bilo je vrlo jasno tko je tko. Neki od njih su na svojim tijelima imali vrlo agresivne tetovaže s natpisom „Sirija”, „Libija” – sva mjesta na kojima su služili prije dolaska u Kijev. I na taj način su uhićeni neki infiltratori omladinske skupine i patrijarhalnog zbora, s jasnim znakom da su pripadnici takvih jurišnih skupina. Opet bi dragovoljci i pripadnici tih samoobrambenih skupina odnijeli te„“gljive” predstavniku ukrajinske vojske i specijalnih službi koji su bili zaduženi za obranu glavnog grada Ukrajine.

John Burger: Kako ste se osjećali kada ste otkrili da ste na ovoj hit listi?

Nadbiskup Ševčuk: Pa u tim prvim danima i tjednima nismo mislili na sebe, jer je od samog početka bilo jasno da te mogu ubiti bilo kada. Ali sva naša pažnja bila je posvećena ljudima koji su bili u katedrali, ljudima koji su ostajali u svojim domovima bez mogućnosti hrane, bez struje, vode, grijanja. Pokušavali smo pomoći ljudima da se evakuiraju iz grada Kijeva. Naša je pozornost, posebno u ta prva dva tjedna, bila usmjerena na ovu specifičnu misiju spašavanja ljudskih života.

Kad ljudi ne mogu ići u crkvu, Crkva treba ići ljudima

John Burger: U jednoj od svojih dnevnih videoporuka rekli ste da su prve nedjelje nakon početka invazije župnici ulazili u metro sustav i skloništa za bombe kako bi služili Božansku liturgiju za narod. Možete li mi reći neki konkretan primjer toga i kako je to izgledalo?

Nadbiskup Ševčuk: Da, jer je te određene nedjelje bilo zabranjeno hodati ulicama. Čak i sada imamo izvanredno stanje i policijski sat. No, zbog kretanja tolikih jurišnih skupina i diverzanta koji su se kretali gradom, već prve subote i nedjelje bio je policijski sat. I naravno nismo mogli slaviti naše Urede u crkvama. Stoga smo pokušali otići na ona mjesta gdje su se ljudi nalazili. Kad ljudi ne mogu ići u crkvu, Crkva treba ići ljudima.

A stanice metroa i takva skloništa za bombe kakva smo imali ispod naše katedrale bila su mjesta gdje su se ljudi nalazili. Bio je moj poziv, posebno svećenicima u Kijevu, da se spuste u ta mjesta i budu s narodom i tamo slave Božansku liturgiju, s njima i za njih.

Mislim da smo u Kijevu opstali kao grad, kao zajednica zbog zajedničke molitve, zbog solidarnosti

U početku je bilo jako izazovno jer ljudi nisu očekivali dolazak svećenika. A također to nije bilo baš sveto mjesto za odlaganje vaših [liturgijskih] stvari i svečano se moliti. Ali ljudi su bili ne samo iznenađeni nego i vrlo zadovoljni prisustvom svećenika. I mnogi su od njih prvi put u životu pristupili na ispovijed. Tražili su da ostanemo, ne samo sat vremena, nego da ostanemo i budemo s narodom, da propovijedamo, da se ispovijedamo. Dakle, bio je to vrlo jedinstven pastoralni trenutak.

Mislim da smo u Kijevu opstali kao grad, kao zajednica zbog zajedničke molitve, zbog solidarnosti. U takvim okolnostima prisustvo svećenika bio je trenutak kada je strah oduzet. Gledali smo oko sebe drugim očima. Protjerali smo naše neprijatelje i nije preživio samo grad Kijev, već je oslobođena i cijela ta regija oko Kijeva.

John Burger: Što je, po vašem mišljenju, Putinov konačni cilj? Zašto to radi i koja je njegova konačna igra?

Nadbiskup Ševčuk: Mislim da on pokušava riješiti unutarnje probleme Rusije vanjskom invazijom i agresijom. Trenutno se puno raspravlja o uzrocima takvog rata. Prema našem razumijevanju i izravnom iskustvu situacije u Ukrajini i Rusiji, u ovim postsovjetskim zemljama svaki narod ima svoje duhovne i društvene bolesti, bolesti. Ukrajina također. Rusija ima svoje.

Ideologija je pokušati „učiniti Rusiju ponovno velikom”

Povijest Rusije nakon pada Sovjetskog Saveza bila je povijest poniženog društva. Vrlo često bi osjećali bijes prema cijelom svijetu što nisu u stanju biti u istoj ekonomskoj fazi kao druge zemlje. Takva zavist počela se razvijati u vrlo specifičnu ideologiju. Općenito bismo to nazvali ideologijom ruskog svijeta. Ta ideologija znači ekstremni ruski nacionalizam – nacionalizam koji ima neku vrstu mesijanskog poziva. Ideologija je pokušati „učiniti Rusiju ponovno velikom”.

Posveta Rusije i Ukrajine Bezgrešnom Srcu Marijinu

John Burger: Molimo podijelite svoje mišljenje o Papinoj odluci da posveti Ukrajinu i Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinu. Kako je ova gesta odjeknula kod Ukrajinaca?

Nadbiskup Ševčuk: Moram reći da je politički to bilo veliko pitanje, jer svaki put kada se Ukrajina i Rusija spoje to izaziva neku snažnu reakciju, posebno među onima koji ne idu u crkvu. Ali među katolicima, među vjernicima, osobito među onima koji imaju posebnu, čak mističnu, percepciju ukazanja Fatime, taj je čin posvete doista duboko proživljen i vrlo dobro prihvaćen. Već tri mjeseca imamo hodočasnički kip iz Fatime, a ovaj kip ide od župe do župe. Tisuće ljudi, danju i noću, mole. Dakle, to je veliki duhovni pokret koji je započeo s tim trenutkom.

Mnogi su ljudi doista zahvalni Svetom Ocu za ovaj čin [posvećenja]. I ljudi doista vjeruju da smo mi kao Ukrajina, kao nacija, u posebnom božanskom planu. Postoji neki božanski plan o Rusiji, ali i o Ukrajini. U tim ukazanjima u Fatimi riječ Ukrajina nije izgovarana – možda zato što je u to vrijeme većina teritorija Ukrajine bila uključena u sastav ruske države. Ali kada je Sveti Otac spomenuo Ukrajinu kao i subjekt ove božanske providnosti, za ljude Ukrajine koji stvarno vjeruju u Boga, koji su stvarno unutar ove mistične osjetljivosti, bilo je to nešto jako snažno. Dobili su vrlo veliku utjehu i nadu.

Kraj rata?

John Burger: Što mislite koliko dugo može trajati ova trenutna situacija? Kako će Ukrajina izaći iz toga?

Nadbiskup Ševčuk: Ne znam, iskreno. Bojim se da sukob u određenom trenutku može postati zamrznuti sukob i da se u vrlo kratkom razdoblju može ponovno aktivirati. Dakle, možda će stalna i otvorena vojna eskalacija biti u trenutku kada bi obje strane – ukrajinska i ruska – bile iscrpljene. Tada će vjerojatno doći vrijeme diplomacije. Ali ako bi sam sukob bio zamrznut, ako Rusija ne bi povukla svoje trupe i Ukrajina ne bi dobila kontrolu pod okupiranim zonama, bojim se da će se ovaj sukob vrlo brzo reaktivirati, jer će Rusija prikupiti nove vojnike, nove resurse i opet nas napasti .

Dakle, moja je molitva da bi jasan razlog jednog dana pružio nove perspektive, ne unutarnji instinkt agresije, već opće dobro. Pa mi molimo za mir, za prestanak rata. Ali mir uvijek mora biti povezan s istinom i pravdom. Nepravedan i neautentičan mir bio bi oponašanje mira. Bojim se da sam pojam mira u današnjem svijetu može promijeniti svoje autentično značenje. Mir ne znači jednostavno odsustvo rata. Mir znači sklad, puninu života. Tražimo pobjedu nad samim ciljem, koji može izazvati nove ratove. Zato mislim da je naša dužnost biti autentični u svojim mislima i govoriti istinu, čak i ako ta istina može biti bolna za nas same. Ovdje u Ukrajini moramo biti vrlo svjesni što uzrokuje rat i kako izliječiti ovu otvorenu ranu.

John Burger: Razmišljate li o bilo kakvim pripremama/planovima za nepredviđene situacije kao Crkva, posebno u slučaju ruskog preuzimanja Ukrajine ili dijela Ukrajine?

Nadbiskup Ševčuk: Naš plan je ostati, biti sa svojim ljudima. A onda ćemo vidjeti. Jer to je bila naša povijest – povijest mučeništva i uskrsnuća. A to je možda naša misija i dužnost.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

Aleteia; HKM; Book.hr