Svetac dana

15. KOLOVOZA

Velika Gospa: što slavimo ovom svetkovinom i koje nam važne poruke ona poručuje danas Danas slavimo Veliku Gospu, odnosno Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo. Fra Ivan piše nam o povijesti, sadržaju i svemu ostalome vezanome za današnju veliku svetkovinu!

Velika Gospa: što slavimo ovom svetkovinom i koje nam važne poruke ona poručuje danas

Jedna od dogmi o Blaženoj Djevici Mariji u Katoličkoj Crkvi glasi da je ona dušom i tijelom uznesena na nebo. Ova se svetkovina slavi svake godine 15. kolovoza i u Katoličkoj Crkvi predstavlja jedan od najvažnijih marijanskih blagdana, tj. svetkovina u ciklusu liturgijske godine.


Dogma o Uznesenju Blažene Djevice Marije proglašena je 1. studenoga 1950. godine, a proglasio ju je papa Pio XII. U buli proglašenja, između ostaloga, čitamo: „Napokon je Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu”. Ove nam riječi ukratko predstavljaju ono što katolici u ovoj dogmi vjeruju kao objavljenu i obvezatnu istinu vjere. Ovo nije nova istina vjere. Katolička Crkva od početka u ovo vjeruje, ali je tek 1950. godine proglašeno obvezatnom istinom vjere, tj. uzdignuto na razinu obvezatnog učenja – na razinu dogme.

Dogma o Marijinu uznesenju kao ekumenski problem

Proglašenjem dogme o Marijinu uznesenju na nebo, Katolička Crkva u ekumenskim krugovima izazvala je određena negodovanja, prigovore pa i otvorena protivljenja koja traju sve do danas. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati Istok od Zapada, tj. stav koji istočni pravoslavni kršćani zauzimaju kada je riječ o Blaženoj Djevici Mariji, od kršćana proizišlih iz reformacijskog pokreta 16. stoljeća.

Teologije istočnih kršćanskih pravoslavnih Crkava, iako nemaju posebno razrađenu mariologiju kao što to postoji kod katolika, ipak od samih početaka slave Marijino usnuće na dan 15. kolovoza, što je u biti istobitno s katoličkim slavljenjem. Ono što katolike u tom pitanju razlikuje od pravoslavaca jest službeno proglašenje ovog starog vjerovanja Crkve dogmom. Istočni pravoslavni kršćani iznimno su pobožni Blaženoj Djevici Mariji i u liturgiji je dosta i svečano časte, međutim nemaju potrebe, a smatraju da to treba vrijediti za sve kršćane, proglašavati ove istine vjere dogmama, tj. obvezatnim učenjem Crkve koje su svi vjernici dužni vjerovati. Oni radije u liturgiji slave Mariju Bogorodicu, nego što se bave pisanjima posebnih teoloških traktata o Mariji, tj. mariologijom i proglašavanjem učenja o Mariji dogmama vjere.

Zaključno možemo reći kako Istok i Katolička Crkva u pogledu Blažene Djevice Marije vjeruju isto, tj. isto im je polazište, a to je treći ekumenski sabor Crkve – Efeški sabor 431. godine i proglašenje Marije Bogorodicom (Theotokos) i iz toga proglašenja sve dalje proizlazi. Razlika se nalazi u kasnijem teološkom formuliranju i oblikovanju tog učenja u teološkim traktatima, a i u proglašavanju pojedinih istina vjere o Mariji obvezatnim učenjem Crkve, tj. dogmama. Dok je ovo oboje prisutno kod katolika, kod istočnih pravoslavnih kršćana tu praksu ne nalazimo.

Kada je riječ o kršćanima proizišlima iz reformacije i kasnije, pitanje Blažene Djevice Marije postavlja se na sasvim drugačiji način. Naime, ovi kršćani ne samo da nemaju mariologiju, kao što je to slučaj na Istoku, nego oni ne žele niti čuti o slavljenju Blažene Djevice Marije. Temelj ovome nalazi se u tome što je Isus Krist jedini posrednik između Boga i ljudi, kako nas uči Novi zavjet, te niti Marija niti sveci nisu u tom kontekstu potrebni, a samo mogu zbuniti vjernike i zamračiti jedinu posredničku ulogu Isusa Krista, Sina Božjega. Imajući ovo u vidu, i više je nego jasno zašto onda kršćani proizišli iz reformacijskog pokreta nemaju svetkovine ili blagdane koji bi bili posvećeni Blaženoj Djevici Mariji, a onda posljedično i samim svecima. Dok Martin Luther nije odbacivao pozitivno govoriti o Mariji, njegovi će nasljednici ipak u tome napraviti korak dalje i u potpunosti odbaciti i ono što je Luther govorio o Blaženoj Djevici Mariji te ona jako dugo vremena neće predstavljati temu teoloških rasprava i promišljanja protestantskih teologa. Međutim, potrebno je reći kako se i kod protestanata polako javljaju i suprotni glasovi te se polagano i budi svijest o ulozi i važnosti Blažene Djevice Marije u otajstvu Božjeg djela za spasenje svijeta i čovjeka.

Sadržaj katoličke dogme

Dogma o Uznesenju Blažene Djevice Marije u nebo govori kako je Mariju zbog predviđenih zasluga njezina Sina Isusa Krista, Bog na koncu života tijelom i dušom uznio na nebo. U ovom kontekstu treba upozoriti na činjenicu da se ovdje ne radi o Marijinu uskrsnuću. Naime, samo je Isus Krist onaj koji je uskrsnuo, dok svi drugi, pa onda i Blažena Djevica Marija u nebeskoj slavi, čekamo posljednji dan, tj. Njegov povratak kada će uslijediti opće uskrsnuće i živih i mrtvih.

Bog je Mariju učinio Majkom Božjom, i zbog tog neponovljivog dara Marija je uznesena dušom i tijelom na nebo. Ni u kojem slučaju ne može se govoriti o Marijinim zaslugama ili dobrim djelima kojima bi ona onda zaslužila uznesenje na nebo. Marija to nije zaslužila, nego je i ono, kao i sve ostalo u njezinu životu, isključivo Božji dar. Međutim, ne možemo reći niti to da je Marija bila samo pasivni promatrač. Marijina je veličina u tome što je pozitivno odgovorila na Božji plan spasenja za ovaj svijet. Njezin pristanak ima itekako značenje i važnost za njezin život, a onda naravno i za život cijeloga čovječanstva svih vremena. Možemo reći kako nije dolikovalo da tijelo u kojem je začet i u kojem je Sin Božji proveo prvih devet mjeseci, bude predano zemlji i da propadne. Krist je posvetio Marijino tijelo i zbog veličine i značenja Isusa Krista, Marija je primila i taj dar uznesenja u nebesku slavu. Nitko od ljudi nakon Marijina uznesenja nije niti će poput nje biti uznesen na nebo. Ne može se niti uspoređivati Isusovo uzašašće i Marijino uznesenje. To su dva različita otajstva i ne smije ih se miješati i ne treba ih se dovoditi u usku svezu.

Marijino uznesenje ima svoj smisao i u tom kontekstu o njemu je potrebno razmišljati i tražiti smisao tog vjerovanja te poruku za naš svakodnevni kršćanski život.

Što za nas danas znači ova dogma?

Jedna od važnih poruka ove svetkovine jest vrijednost tijela. U današnjoj kulturi u kojoj se tijelo cijeni samo ukoliko je izvor zabave, zadovoljstva i užitka, potrebno je ponovno naglasiti vrijednost tijela. Tijelo koje imamo nema svrhu samo da nam pruža tjelesne užitke, koji su ionako kratkotrajni i prolazni. Ono nije ni sredstvo kojim se služimo kako bismo što više iskusili od ovoga materijalnoga svijeta. Naše je tijelo hram Duha Svetoga i kao takvo ima svoju važnost. Sin Božji utjelovio se, uzeo tijelo, kako bi još jednom postalo jasno koliko je tijelo važno i sveto. Ono nije prolazno u smislu da je nepotrebno i beznačajno. Mi kršćani vjerujemo u uskrsnuće tijela. Ono kao takvo itekako ima svoju vrijednost i ne smijemo se prema njemu odnositi kao prema drugorazrednom u odnosu na našu dušu. Čovjek je jedinstvo duše i tijela. Nema čovjeka bez tijela, a nema niti čovjeka bez duše. „Razdvajanje” o kojem se govori u trenutku naše smrti, ne smije se shvatiti na način da je tijelo manje vrijedno. To je „razdvajanje” samo privremeno i kod uskrsnuća doći će do „ponovnog ujedinjenja” naše duše i tijela.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije poručuje nam da cijenimo tijelo kao Božji dar koji ne smijemo izrabljivati, iskorištavati, uništavati. Kao što to ne smijemo raditi u odnosu na nas same, ne smijemo se na taj način niti odnositi prema tijelu drugog čovjeka. Druga osoba nije tijelo koje je tu kako bih ja uživao, kako bih ga iskoristio za osobni užitak, nego je i drugi čovjek, kao i ja sâm, stvoren na sliku i priliku Božju, i kao takav zaslužuje moje poštovanje. Promatrati drugoga samo kao objekt, pogotovo kao seksualni objekt, degradacija je ljudskog dostojanstva i gaženje Božje slike koju čovjek predstavlja. Promatrati drugoga kao objekt koji služi mojim osobnim interesima, kojega mogu iskoristiti u poslu i sl., degradacija je i uništavanje Božjeg plana za svakog čovjeka. Svaki čovjek ima jednako dostojanstvo i zaslužuje poštovanje druge osobe. Danas, kada u suvremenom svijetu i kulturi stvari ne stoje više tako, tj. još i više proglašava ih se zastarjelima i nazadnima a sve s ciljem većeg iskorištavanja drugih, potrebno je prisjetiti se ove svetkovine i posvijestiti si značenje čovjekova tijela i dostojanstva koje ono ima u Božjim očima.

Zaključno možemo reći kako je svetkovina Blažene Djevice Marije uznesene na nebo itekako važna za život suvremenih kršćana jer nam ukazuje na važnost i tijela i duše, a to se oboje u suvremenom svijetu želi prikazati u itekako drugačijem svjetlu nego što to uči Sveto pismo i Katolička Crkva. Dok se dušu prikazuje kao nešto što ne postoji – kao nešto što je izmišljeno, dotle se tijelo uzdiže na prijestolje, ali samo kao izvor užitka i zadovoljenja svih čovjekovih prohtjeva i želja, a ne kao nešto što samo po sebi ima svoju vrijednost. Mi kršćani vjerujemo u uskrsnuće tijela i život vječni. Iz te vjere promatrajmo i sebe i druge, a u svetkovini Marijina uznesenja na nebo tražimo uzor i snagu odozgor, od one koja je dušom i tijelom uznesena na nebo i sve nas čeka i zagovara u nebeskoj slavi kako bismo i mi došli onamo gdje je ona u zajedništvu sa svojim Sinom i Gospodinom i Spasiteljem Isusom Kristom.

Autor: fra Ivan Macut 

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 11
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh