Foto: Shutterstock
Kako je moguće da toliki ljudi, moglo bi se reći većina, žive tako kako žive? Vidimo ih na ulici kako užurbano trče, poletno zaposleni kao mravi u mravinjaku, potpuno zauzeti svojim brigama. Možda ne izgledaju sasvim sretni, ali ne izgledaju ni naročito nesretni. U svakom slučaju, nastavljaju živjeti i čvrsto se drže života.
Kako je to moguće? Možda zato što se njihov život odvija na površini. Njihova dublja razina, istinski JA, nije se još probudio i zbog toga ne može izrazito dozivati Boga. Oni nemaju glasa u svojoj nutrini koji bi neprestano upozoravao: „O ne, ovo nije moj ljubljeni.“ (sv. Mechtild) Oni nisu svjesni dubinskog života koji im nedostaje, i zato žive u nekom relativnom miru.
Naprotiv, ljudi koji su ušli u svoju „tamnu noć“ i prošli kroz nju, izgubili su taj površinski i varljivi mir. U njihovoj nutrini nastaje mnogo dublji mir, ali oni nisu svjesni toga. Prije nego što taj mir mogne postati njihovo blaženstvo, moraju proći kroz mnoge porođajne boli.
Na njih se može primijeniti Isusova riječ: „Kad rađa, žena je u žalosti, jer je došao njezin čas; ali kad rodi dijete, ne spominje se više muke, od radosti što se čovjek rodio na svijet. Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti – i srce će vam se radovati, i radosti vaše nitko vam uzeti neće.“ (Iv 16,21-22). Zašavši u dublje područje svog srca, čovjek dobiva mir koji trajno ostaje u njemu.
Wilfrid Stinissen
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Rhema.
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
