Vanjska žrtva, da bude vjerodostojna, mora biti izraz duhovne žrtve: “Žrtva Bogu duh je raskajan (…)” (Ps 51,19). Proroci Starog saveza često su prokazivali žrtve prinesene bez nutarnjeg sudjelovanja ili bez povezanosti s ljubavlju prema bližnjemu. Isus doziva u pamet riječi proroka Hošee: “Milosrđe mi je milo, a ne žrtva!” (Mt 9,13; 12,17). Jedina savršena žrtva jest ona što ju je Krist prinio na križu, potpunoma se prinoseći Očevoj ljubavi za naše spasenje. Sjedinjujući se s njegovom žrtvom, možemo od svoga života učiniti žrtvu Bogu.

Izvor:  Katekizam Katoličke Crkve, br. 2100