Najave

POVRATAK MAJCI

Uz Marijinu pomoć Bog je iz moga srca iščupao kukolj koji su u nj posijali Jehovini svjedoci Za vrijeme rata nekoliko je mjeseci odlazila na sastanke Jehovinih svjedoka, koji su u njezino srce tada posijali kukolj: prestala se je moliti za zagovor Mariji, svecima, počela se je bojati Boga… Ali upravo ju je preko Marije Gospodin vratio na pravi put!

Uz Marijinu pomoć Bog je iz moga srca iščupao kukolj koji su u nj posijali Jehovini svjedoci

Zovem se Tonkica Majić. Imam 45 godina. Rođena sam i odrasla u Derventi a živim u Sesvetskom Kraljevcu. Odgojena sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji: slavili smo Uskrs, Božić, dva se puta godišnje ispovijedali… U crkvu sam išla rijetko jer ni moji roditelji nisu išli često zbog prezaposlenosti. Obje su bake molile krunicu i redovito išle na misu. Znala sam samo moliti Očenaš, Zdravomariju, i ono što je bilo potrebno da bih se mogla pričestiti i krizmati. Najčešće je sva moja molitva bila križanje prije spavanja i molitva anđelu čuvaru. Ponekad smo nedjeljom, poslije ručka, ja, braća, strina i njezina djeca znali otići na vrh obližnjeg brda gdje se nalazila kapelica s kipom Majke Božje. Nekoliko bismo ju puta obišli na koljenima ili izmolili nekoliko Očenaša a onda pošli dalje. Rođena sam na svetog Antu pa sam nekako vjerovala u njegov zagovor.


Nisam imala gotovo nikakve temelje vjere pa nisam razlikovala pšenicu od kukolja

Kad je 1992. godine počeo rat, otišla sam u Beč kod muževa brata i njegove žene, koja je Jehovin svjedok. Ona je jako dobra osoba; suosjećala je s nama, pomagala nam je, sve je svoje dijelila s nama (u njihovu nas je stanu bilo oko petnaestero izbjeglica). Čitala je Bibliju i pričala o Bogu. Budući da me je duhovnost oduvijek privlačila, rado sam ju slušala. Kroz nju sam gledala sve druge Jehovine svjedoke. Nakon nekog vremena počela sam ići s njom na njihove skupštine. Moj prvi dojam bio je pozitivan: svi su ljubazni, nasmijani, prihvaćaju te, pričaju o Bogu… Tada nisam vidjela ništa loše u njihovu učenju; ono mi je izgledalo gotovo jednako katoličkom nauku. Moji temelji vjere nisu bili jaki, dapače, nisam imala gotovo nikakve temelje pa nisam znala razlikovati pšenicu od kukolja. Kažu da stabljike pšenice i kukolja dok su male izgledaju gotovo isto. Samo oni koji se dobro razumiju znaju razliku.

Tada su oni počeli sijati kukolj u moje srce. Najprije su rekli da je Majka Božja obična žena, i da joj se sâm Isus obraća sa „ženo”; da je naš Bog ljubomoran Bog i da ga mi vrijeđamo i ljutimo kad se molimo drugima osim njemu; da je moliti se Mariji, kao i svecima, idolopoklonstvo. Zasipali su me svojim tumačenjima biblijskih citata a ja sam se sva gubila u nekom strahu, zbunjenosti. Kao da sam izgubila tlo pod nogama. Uvjerili su me da je sve što naša Katolička crkva uči krivo; da je krivo sve ono malo što sam znala i u što sam vjerovala. Nažalost, ja sam im povjerovala. Bila sam žalosna zbog svojih baka, koje su već bile umrle. Počela sam vjerovati da su, budući da su molile krunicu, najvjerojatnije završile u paklu! Prestala sam se moliti Mariji, nisam se molila ni jednom svecu. U mojem je srcu polako rastao kukolj. Moje je duhovno stanje bilo toliko loše da sam se i fizički razboljela.

Tada sam počela tražiti Boga, tražiti smisao života, svim svojim srcem.

Postala sam svjesna da moj stav nije ispravan, i tada je počela borba…

2009. godine doživjela sam novo rođenje. Postala sam svjesna da moj stav prema Mariji nije ispravan, i pokajala sam se zbog toga. Ali moje je srce još uvijek bilo zatvoreno. I dalje nisam mogla slušati marijanske pjesme; nekako su me nervirale, bile su mi dosadne. Pokušavala sam moliti Gospinu krunicu, ali uvijek bih našla neki izgovor da to ne bude „danas” ili bih izmolila krunicu „Božanskog milosrđa” „jer je to isto”. Prilikom jedne ispovijedi povjerila sam se svećeniku; rekla sam mu da imam problema moliti se Mariji, da bih voljela to promijeniti, ali da ne znam kako. Svećenik mi je rekao da to nije bitno i neka nastavim ići u crkvu i moliti se onako kako znam. Kad bih slušala, primjerice Dragutina Hrastovića, kako pjeva tolike pjesme o Mariji, pitala bih se što on to toliko vidi u njoj i čak bih išla tako daleko da bih zaključila da je možda otišao u idolopoklonstvo. Željela sam vjerovati Mariji i moliti joj se s pouzdanjem, ali nisam mogla.

Prisustvovala sam MES-u Kristofora u Dugom Selu upravo kad je Nediljko govorio o krunici i o tome kako su se mnogi sveci molili Mariji: sv. Ivan Pavao II., sv. Padre Pio, sv. Majka Terezija… Tada sam, logički razmišljajući, zaključila da to nije ništa loše i da tu ima nečega što ja ne vidim.

Kod Padre Pija Gospodin me je oslobodio prvog kukolja…

Prije godinu dana s Kristoforima sam pošla na hodočašće kod Padra Pija i tada sam doživjela jedinstveno duhovno iskustvo: Padre Pio me je ispovjedio i otkrio što me najviše muči, čega se najviše bojim. Gospodin me je tada oslobodio prvog kukolja Jehovinih svjedoka: vjerovanja da se ne smije moliti svecima. Ali to nije točno. Smijemo se utjecati u njihov zagovor. Oni nam zbilja pomažu i zagovaraju nas kod Boga. Hvala ti, Isuse, hvala ti, Marijo, hvala ti, Padre Pio.

Zatim sam krenula na Tečaj razmatranja krunice. Na prvom susretu pjevali smo pjesmu „Obećana Djevica”. U meni su odjeknule riječi: „Tko je taj divni nebeski cvijet…” U tom sam trenutku spoznala da o Mariji ne znam ništa, ali željela sam saznati, pa sam počela razmatrati otajstva krunice. Upijala sam sve što je naš voditelj Nediljko govorio o Isusu i Mariji. Mojoj je duši bilo tako milo gledati Mariju i Isusa njegovim očima. Očima ljubavi, očima vjere, očima zahvalnosti. To se je toliko razlikovalo od onih trenutaka kad su mi o Isusu, Mariji i Bogu pričali ljudi koji ne poznaju nikoga od njih, nego su me samo plašili i blatili ih. Imala sam krivu sliku Boga. Zamišljala sam ga kao nekog krutog, strogog suca, koji samo čeka moj krivi potez da bi me kaznio, da bi me odbacio, koji se ljuti na mene a ja moram biti dobra da bi me volio. O koliko laži i neistina. Kad smo obrađivali žalosnu krunicu, tada sam Isusa prvi put gledala drugačije. Postala sam svjesna što je sve pretrpio za nas. Koliko su ga koštali moji grijesi. Kolika je cijena moga spasenja.

…oslobođena od straha da će mi se – ako se predam Bogu – dogoditi nešto loše

Početkom mjeseca studenog prošle godine mi, polaznici Tečaja razmatranja krunice, pošli smo u Međugorje. U podnožju Križevca, na početku prve postaje, molila sam svim srcem da mi Bog otkrije tajnu križa. Kad sam bila na hodočašću u San Giovanni Rotondu, sveti Padre Pio mi je otkrio da je moj najdublji i najveći strah potpuno se predati Isusu. Voljela sam Isusa i željela sam mu se potpuno predati. Ali zbog kukolja krive slike Boga u mojoj glavi i srcu, prema kojoj je on strog i ljubomoran, bojala sam se da će mi se ako sve, baš sve predam Bogu, dogoditi nešto loše. Da će me Bog kušati, možda kao Abrahama, pa će mi dijete poginuti ili umrijeti, ili, još gore, kao Joba pa će mi pomrijeti cijela obitelj, ili da ću se ja razboljeti. Imala sam bezbroj takvih stravičnih scenarija. Krenuli smo križnim putem. Gotovo sam ga cijelog preplakala. Tako mi je bilo teško slušati što je naš Spasitelj sve pretrpio za nas. Kad smo došli do križa, Nediljko je rekao da si pronađemo neko mjesto i pomolimo se u sebi. Neki su stavili ruku na križ, neki su se naslonili na njega a ja sam našla mjesto i samo stajala. Nisam se htjela nasloniti niti dirati križ jer sam vjerovala ono što su me poučavali Jehovini svjedoci – da je to kumir, beton, a ja se ne klanjam kumiru. Ništa nisam molila u sebi, bila sam u tišini svog srca. Tada sam začula glas: „Dodirni me”. To me je toliko potreslo da sam počela plakati, gotovo jecati. I stavila sam ruku na križ. Imala sam osjećaj kao da svojim prstima dodirujem Isusove prste; bilo je tako nježno, tako lijepo, tako, tako prekrasno. A onda sam ponovno čula glas. „Ne boj se”, rekao mi je. To me je još više dotaklo. Ta riječ kao da me je oslobađala od straha iz mog srca koji sam imala prema Bogu i od straha od križa, od toga da će mi se dogoditi nešto loše ako mu se predam. Kad sam se smirila i mislila da je gotovo, htjela sam maknuti ruku s križa. Tada sam ponovno čula glas: „Nasloni se na mene”. I to me je potpuno razoružalo. Svaki put kad bih se htjela potpuno predati Isusu, u meni bi slika neke kušnje za koju sam se bojala da će me snaći izazvala strah i glas bi mi govorio: „Ja to neću moći”. I to je bila istina, jer išla sam u svojoj snazi ne pouzdajući se i ne računajući na Božju pomoć i milosrđe. Nisam računala na Boga. A sada mi je Bog govorio: „Nasloni se na mene”. O koje li miline, olakšanja, sreće, snage, slobode, punine… Uz Marijinu pomoć Bog je iz moga srca iščupao i taj kukolj krive slike Boga.

Ljubav mi je pomogla da se vratim na pravi put

Sutradan smo otišli na Podbrdo. Tu smo molili i razmatrali radosnu krunicu. Dojmilo me se kad je Nediljko rekao da je očito kako na svadbi u Kani Isus nije htio učiniti čudo, ali ga je na Marijin zagovor ipak učinio. Isus Mariju ne može odbiti. To mi je ulilo neko pouzdanje. Svaka postaja i desetica bile su snažne, osjetilo se pomazanje i Marijina prisutnost. Kad smo došli do Gospina kipa, ponovno su svi našli neko mjesto i ondje se u sebi pomolili. Sjela sam, zatvorila oči i pokušala promatrati Mariju i onda mi je samo došlo: „Sveta Marijo, sveta Marijo, sveta Marijo”. Kako sam to ponavljala, u meni se nešto oslobađalo, toplina se širila cijelim mojim bićem. Onda mi je došlo ovo: Vjerujem u zagovor svetaca, a koliko je tek Marija svetija od njih. Pa Marija je Kraljica. Počela sam plakati i znam da su tada pali posljednji okovi koje su mi nametnuli Jehovini svjedoci.

Ljubav uvijek pronađe put. Ljubav je meni pomogla da se vratim na pravi put. Da se vratim Majci. Sada većinom slušam marijanske pjesme i plače mi se dok ih slušam. Molim krunicu svaki dan, ne zato što moram moliti, nego zato što želim. Molim Mariju da me nauči kako moliti i za koga. Tako je lijepo imati majku. A toga obično nisu svjesni oni koji je imaju nego oni koji ju izgube pa ju ponovno nađu. Tako je lijepo znati da nisi siroče. Tako je lijepo imati tako moćnu zagovornicu. Ljubim te, Marijo! Volim te, Oče! Volim te, Isuse! Volim te, Duše Sveti! Volim te, Padre Pio, volim te, sveti Ante! Hvala ti, Isuse, za sve što si učinio u mome životu, hvala ti što si istina koja nas oslobađa od svake zablude i laži, hvala ti za sve ljude koje stavljaš na naš put da nam pomognu da te bolje upoznamo. I hvala ti što: „ti sve na dobro okrećeš onima koji te ljube”. Hvala ti što si moju muku okrenuo na radost. Slava ti i hvala.

Autor: Tonkica Majić

Nauči moliti krunicu srcem!

Kristofori su nedavno pokrenuli tečaj na kojem polaznici uče krunicu moliti srcem: Tečaj razmatranja krunice. Sve informacije o ovome tečaju, te kako se prijaviti, možete pročitati ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh