Vjera i znanost

Uz 26. veljače – Dan hrvatskih liječnika

uz 26 veljace – Dan hrvatskih lijecnika 26 veljace – Dan hrvatskih lijecnika

U veljači obilježavamo Dan hrvatskih liječnika. Tim povodom odvojimo malo vremena i posvetimo nekoliko misli liječništvu i liječnicima.

Zapitajmo se:
Tko najčešće prvi prima novorođeno djetešce u svoje ruke?
Tko najčešće zadnji odvaja svoje ruke od istrošena tijela bolesna starca?
Tko ima tu bezmjernu snagu da može neprestano liječiti?
Tko je prožet tom smionošću da cijeloga svojega radnoga, a često i životnog vijeka odlučuje služiti čovjeku?
Koga mi liječnici ustvari gledamo u svojem bolesniku?
Na čiji se to zov u svojoj savjesti odazivamo?
Zašto je neizmjerna vrijednost ljudskog života naš najvažniji imperativ?
Kakva to vječna i tajnovita međuigra postoji između bolesnika, liječnika i Gospodara Života?


Ostao je osupnut kad sam mu odvratila: „Ovo je samo jedan jadan, siromašan i bolestan dječačić iz moje ordinacije. Niti je od bogatih roditelja, niti je zvučna imena. Sve što imaju on i njegova obitelj, to je – njegova bolest.“

Samo onaj tko doista voli čovjeka može se odvažiti i odlučiti na žrtvu, za liječničko zvanje. Mnogo godina tijekom našeg školovanja na medicinskom fakultetu učili su nas da steknemo osjećaj strahopoštovanja; da umijemo unići i sroditi se s tajnom koju predstavlja život. Naučili su nas da se divimo stvorenomu životu, da se osjetimo njegovim istinskim zagovornikom.

Naši su plemeniti učitelji uložili mnogo svojeg truda i strpljivosti da nas, mlade ljude,  oblikuju tako da, kao završeni liječnici, možemo prihvaćati sve oblike čovječje bijede. Tu bijedu, nevolju, nemoć ili bolest naučili smo prihvaćati tako da one u nama ne pobuđuje bunt ili srdžbu, već nam postaju izazov. Zato se u susretu s bolešću možemo, uz brigu za bolesnika, prepustiti i mukotrpnu traganju za lijekom ili načinom liječenja.

Svaki dobar liječnik zna da se nikada ne smije pretvoriti u ojađena promatrača, koji bi na bolest gledao kao na svojega jačeg neprijatelja. Za dobra liječnika bolest mora biti poticaj – na susret, na doticaj. Bolest nas s jedne strane mami, gotovo energično zahtijeva da se približimo bolesniku, da mu postanemo njegov „bližnji“, njegov zagovornik i oslonac.

Kada više nemamo ništa ponuditi bolesniku, kad smo zatvorili vratašca ormara s lijekovima, kad smo pogasili posljednja svjetla u operacijskoj dvorani, ipak preostaje još nešto: naša blizina, kao naš dar bližnjemu u nevolji i bolesti, naša ljudskost i naše vrijeme koje bolesniku stavljamo na raspolaganje.

Svojedobno sam kao bolnička dječja liječnica bila potrošila nekoliko mjeseci dragocjena profesionalnog vremena, snage, volje, upornosti, mnogo papira, argumenata i dopisa da bih od nadležnoga zdravstvenog foruma ishodila potrebno pomagalo koje je zakonski jasno pripadalo jednomu malenomu bolesnom djetetu. Njegovoj su plahoj majci to uporno osporavali. Na kraju toga mučnog procesa, kad mi je nadležni, birokratski liječnik ipak izdao pozitivno rješenje za dječje pomagalo, pitao me, tobože povjerljivo: „Priznajte mi, kolegice, tko vam je ovo dijete.“ Ostao je osupnut kad sam mu odvratila: „Ovo je samo jedan jadan, siromašan i bolestan dječačić iz moje ordinacije. Niti je od bogatih roditelja, niti je zvučna imena. Sve što imaju on i njegova obitelj, to je – njegova bolest.“

Uz Dan hrvatskih liječnika razmišljam kako je svaki čovjek u času svojeg nastajanja fizički malen poput najsitnijeg zrna gorušice. Iako tako malen, on posjeduje neizrecivu vrijednost, jer je obgrljen Božjim zagrljajem. Njemu, tako neznatnu, Bog pridodaje dragocjenu i neumrlu dušu. I takvo novo stvorenjce izrasta iz svoje malenosti, razvija se, uspravlja, može čak vladati svijetom oko sebe. No nikako se ne uspijeva otarasiti svoje boli, zavladati svojom tjelesnom krhkošću i lomnošću. Zbog tog mu je potreban liječnik. To je razlog da se prema svakom bolesniku moramo vladati kao da pred sobom imamo tek dragocjen, blag dašak ili neprocjenjivu krhku vlat trave. Čovječja je vječna zadanost u njegovoj egzistenciji priljubljenoj uza zemlju. No nad njom se stalno nadvija svemoćni tvorac svega stvorenoga.

U jednoj velikoj zagrebačkoj bolnici, otvorenoj prije 123 godine, proteklih se božićnih dana prvi put slavila sveta misa za bolesnike i zaposlenike u novootvorenoj bolničkoj kapeli. Vijest o tome važnom događaju doživjela sam kao da je nakon 123 godine čekanja proklijalo sitno gorušičino zrnce.

Nikada nije prekasno nježno posegnuti za naboranom rukom bolesna starca i otvoriti mu prozorčić u nadu. Nikad nije neprilično dodirnuti meki obraščić bolesna djeteta, u čijim očicama cakli žudnja za životom, i potom ponuditi malu nadu njegovim ojađenim roditeljima.

Ima situacija u našem liječničkom poslanju kad lijek kod bolesnika više ne djeluje, kad se operacijom ne može odstraniti bolesno tkivo, kad se zračenjem ne može dosegnuti oboljelo područje… Tad se površnu promatraču može činiti da je sve izgubljeno.

Liječnik tada postaje povlaštena osoba; on i u takvu tešku životnu situaciju može unijeti nadu.

U dobru liječniku uvijek je ukorijenjena mala klica nade. Ona može biti poput nježna svjetalca koje liječnik svakodnevno unosi u bolesničku sobu ili u svoju ordinaciju. Tu malu klicu nade dobar liječnik uvijek presađuje u svojeg bolesnika.

Mi liječnici često doživljavamo da smo kojemu svojemu bolesniku dali sve što smo mogli, znali i smjeli. U takvim se trenutcima možemo osjećati ispražnjeni i osiromašeni. Ipak, i tada zbog neke unutarnje sile ili obdarenosti postajemo svjesni da u nama ima još pritajene snage, još zamrle ljubavi, spremne na davanje.

Kad više nemamo ništa ponuditi bolesniku, kad smo zatvorili vratašca ormara s lijekovima, kad smo pogasili posljednja svjetla u operacijskoj dvorani, ipak preostaje još nešto: naša blizina, kao naš dar bližnjemu u nevolji i bolesti, naša ljudskost i naše vrijeme koje bolesniku stavljamo na raspolaganje.

Nikada nije prekasno nježno posegnuti za naboranom rukom bolesna starca i otvoriti mu prozorčić u nadu. Nikada nije neprilično dodirnuti meki obraščić bolesna djeteta, u čijim očicama cakli žudnja za životom, i potom ponuditi malu nadu njegovim ojađenim roditeljima.

Liječničko je poslanje aktivnost koju ne omeđuje radno vrijeme. Taj dar nosimo u sebi kao što nosimo svoj trajni genetski zapis o boji naših očiju ili otisku prsta.

U svakom se liječniku susreću ljudska krhkost i naša želja da se skrbimo za slabo, tužno i bolesno stvorenje pred nama.

Posvećenost liječništvu uvijek rezultira iskrenom poniznošću. Život kao dragocjenost nema svoje istoznačnice ili svoje protivnosti. Život i zdravlje uvijek su i jedino samo dar; nikada naša zasluga ili stečevina. Stoga su smjernost i poniznost pred zdravljem i životom jedina ispravna stajališta mudra liječnika, kako u današnjem, tako i u sva buduća vremena.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh