Prije izvjesnog vremena dao sam se nagovoriti da otvorim profil na Facebooku. Vjerujem da su mnogi čitatelji Booka moji Face frendovi. Ako tko nije, pozivam ga da to postane (ispričavam se onima koji će s pravom pomisliti da časopis koristim u privatne svrhe). Na mojem, a vjerujem i na mnogim drugim profilima, ima mnogo lijepih, poučnih i korisnih priloga. No ima i onoga što ne spada u tu kategoriju. Pritom ponajprije mislim na neprimjerene komentare. Razmišljajući o toj našoj podsvjesnoj potrebi da bez previše prethodna razmišljanja pišemo komentare, sjetio sam se kako sam u jednoj prigodi (u srednjoj školi) s tribina promatrao rukometni trening prve momčadi (ja sam tada igrao za drugu). Najboljemu igraču te prve momčadi taj put nikako nije išlo i stalno je promašivao gol. Ja sam svaki njegov promašaj neprimjereno na glas komentirao, dok odjednom trener nije zaustavio treniranje i pred svima me prisutnima, a bilo ih je popriličan broj, pozvao, dao mi loptu u ruku i naredio mi neka ja pokažem što znam. Bila je to vrlo korisna pouka, koju, nažalost, prečesto zaboravljam. Ponekad se pitam koliko ti naši komentari na Facebooku, ali i svi ostali, poput komentiranja političara, športaša, umjetnika, evangelizatora, pisaca, novinara, svećenika, pa čak i samog pape, govore o kvaliteti našeg obraćenja.

S tim već dolazim na drugu temu. Nedavno mi je jedna osoba rekla da moli za moje obraćenje. Da nisam bio siguran što ona pod time misli, zasigurno bih se uvrijedio, no ovako sam joj bio zahvalan. Nisam siguran koliko je pametno komu reći da molimo za njegovo obraćenje. Ima onih koji se itekako smatraju vjernicima i nisam siguran da bi svi takvu ideju dobronamjerno shvatili. Zamislimo kako bi to bilo kad bismo, npr., nakon dobre ispovijedi za zahvalu ispovjedniku obećali da ćemo moliti za njegovo obraćenje. Ako ne mislimo na istu stvar, moglo bi se dogoditi da pomisli da nismo bili zadovoljni načinom na koji nas je ispovjedio. Činjenica je da se obraćenjem malo tko danas previše opterećuje. Ako imamo sve sakramente i spremni smo se prije smrti ispovjediti, većina će nas ljudi smatrati vjernicima. No može li vjernik biti neobraćen?

Obraćenje je trajan životni proces mijenjanja ljudskog srca. Smatra se da započinje prihvaćanjem Isusa Krista kao osobnog spasitelja i otkupitelja i nastavlja se cijeli život. Zato je, umjesto da komu kažemo da molimo za njegovo obraćenje, daleko bolje biti precizniji i reći da molimo da mu Gospodin promijeni srce u onim stvarima u kojima još uvijek nije onakav kakav bi zasigurno, budući da ljubi Boga, i sam želio biti. Na taj se način nitko neće uvrijediti, a pogotovo ako zna da još više molimo za svoje vlastito obraćenje.

Ako malo bolje razmislimo, vjerojatno ćemo se složiti da bi naše vlastito obraćenje trebao biti naš najvažniji životni cilj. Neki od nas smo shvatili da naše druženje s Bogom u molitvi, sakramentima i razmatranju Božje riječi i ima taj prvotni cilj stalne promjene srca. Ne molimo, ne dolazimo na misu, ne slavimo sakramente i ne čitamo Bibliju samo zato da bismo se Bogu svidjeli, da bismo što zavrijedili ili da bismo izvršili zapovijedi, već to činimo i zato da bi nam u različitim životnim situacijama Duh Sveti prosvijetlio i promijenio dio naše pale naravi. Naša se narav očituje u nebrojenim svjesnim i manje svjesnim životnim stajalištima, od kojih mnoga nisu onakva kakva bi Bog htio da budu, a počesto ni mi sami, a zasigurno ni naši bližnji. Naše najveće životno djelo koje ćemo pred Bogom u trenutku vječnog suda moći pokazati neće biti naša djela (koja nikako neće biti bez važnosti), već će to biti naše srce. Koliko smo dozvolili Božjoj milosti da nas tijekom života promijeni? Ili još bolje, koliko smo tu stalnu promjenu zaista htjeli i koliko smo vjerovali da se ona može događati? Koliko smo imali potrebe za vlastitim obraćenjem?

Kad samo pomislimo na više od četiri tisuće svetih misa na kojima će prosječni vjernik tijekom života sudjelovati (da ne govorimo o onima koji su svaki dan na misi i kojima se ta brojka penje na više od 20 000 misa) u kojima smo slušali Božju riječi i pričestili se živim Kristom; kad pomislimo da daleko veći broj molitava, na tolika ispovjedna obećanja u kojima smo obećavali biti boljima, ne bojimo li se pogledati unazad i vidjeti koliko smo se zaista htjeli i uspjeli uz Božju pomoć promijeniti u bolje ljude!?

A možda ipak obraćenje započinje tek onda kada zaista shvatimo da trebamo i uz Božju pomoć možemo i moramo biti bolji ljudi te odlučimo da je ta želja jedan od glavnih razloga našega svakodnevnog druženja s Bogom u molitvi, liturgiji, služenju drugima… Neka ta želja bude i jedan od važnijih razloga čitanja Booka!

Molim za sve nas čitatelje i tvorce Booka da nam Gospodin neprestano mijenja srce u onome u čemu još uvijek nismo onakvi kakvima bismo uz njegovu pomoć mogli biti. Još više molim da to zaista svaki od nas iskreno želi i k tomu teži. Amen!

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book (kao uvodnik za br. 86./veljača 2017.).