³⁶Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: »Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.« ³⁷I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. ³⁸Tada im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!«

³⁹I ode malo dalje, pade ničice moleći: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.«

⁴⁰I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: »Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? ⁴¹Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« ⁴²Opet, po drugi put, ode i pomoli se: »Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!« ⁴³I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. ⁴⁴Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi.

⁴⁵Tada dođe učenicima i reče im: »Samo spavajte i počivajte! Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke!« (Mt 26, 36 – 45)

Mislim da te riječi nitko ne može tako dobro razumjeti kao osoba bolesna od teške i neizlječive bolesti. Svjesnost o blizini smrti, osobito ako umiranje donosi bol, u svakog čovjeka mora probuditi strah, čak i ako se radi o Isusu. Moleći se u Getsemanskom vrtu, sigurno je osjetio usamljenost i napuštenost od svih. Čak i njegovi najvjerniji učenici u tom trenutku nisu imali dovoljno snage da makar duhom budu s njim. Tako i većina bolesnika s rakom u jednom trenutku osjećaju usamljenost, jer postaje bolno svjesna promjene koja se je dogodila u njihovim životima i nemogućnosti razumijevanja od okoline, čak i od onih najbližih i najvoljenijih osoba. Nitko od nas ne zna kad će umrijeti, a često naizgled zdravi ljudi, pred kojima je budućnost (bar tako smatraju drugi ljudi, gledajući sa strane), umiru neočekivano prije onih bolesnih za koje se smatra da nemaju više nikakve budućnosti. No unatoč tomu što doista nitko ne zna kad će doći njegov trenutak smrti i unatoč činjenici da ćemo svi jednog dana umrijeti, svjesnost o bliskosti smrti je uništavajuća i čini glavnu razliku između onog koji „zna“ jer je teško bolestan i onog koji „ne zna“ (i ne razmišlja o smrti). I kako postupati ako „znamo“? Isus nam tu i opet daje primjer. Iako njegovo umiranje nije bilo „obično“,  već daleko bolnije i teže od bilo kojega drugoga ljudskog umiranja, tj. teško, kao što su teške sve ostale ljudske smrti i grijesi zajedno, Isus nije pokušao svojevoljno izbjeći ono za što je znao da mu je Bog namijenio. On nije tražio Boga da ga poštedi muke, iako je to mogao (molio ga je u nadi, ali nije zahtijevao). Nije niti pokušao pobjeći, iako je točno znao što će se dogoditi, kao što je bio najavio. Nije niti pokušao promijeniti svoju sudbinu izvodeći neka čuda, koja je također mogao učiniti. Rekao je Bogu: „Budi volja tvoja!“ i prihvatio ono što mu je namijenjeno, ne zato jer je bio naivan i slijep, već zato jer je razumio zašto mu se to događa. I svi sada vidimo koje su veličanstvene posljedice njegove muke i razumijemo zašto je na sve to pristao.

“

Zato vjerujem da je u tim teškim trenutcima najbolje slijediti Isusov primjer i reći: „Ako je ikako moguće, Bože, daj da ozdravim, a ako nije, neka bude volja tvoja“, i onda se liječiti najbolje što možemo.

„

“

No unatoč tomu što doista nitko ne zna kad će doći njegov trenutak smrti i unatoč činjenici da ćemo svi jednog dana umrijeti, svjesnost o bliskosti smrti je uništavajuća i čini glavnu razliku između onog koji „zna“ jer je teško bolestan i onog koji „ne zna“ (i ne razmišlja o smrti).

„

Ne mislim time reći da bi se teški bolesnici morali prepustiti sudbini jer moraju umrijeti. Naprotiv ni Isus, iako je znao što ga čeka, nije odustao na pola puta. Ni u trenutcima slave ni u trenutcima muke nije izgubio sebe. Nije se hvalio: „Ja sam sin Božji!“ kad su ga slavili, ali nije ni prijetio osvetom kad su ga raspinjali. Nije vrijeđao i psovao svoje mučitelje, ali nije ni odbio pomoć Šimuna Cirenca. Ostao je vjeran Bogu u svakom trenutku i time je posvjedočio istinitost svoje vjere. Isto tako i u bolesti čovjek ne treba gubiti sebe i postati uvela biljka. Bez obzira koliko bio nepokretan i ovisan o drugima, još uvijek ima svoje mišljenje, ima svoju riječ i moć utjecaja na druge ljude. Još uvijek može razgovarati, tješiti, razumjeti i voljeti, a to su osobine koje često ne nalazimo ni u najzdravijih ljudi. Zato vjerujem da je u tim teškim trenutcima najbolje slijediti Isusov primjer i reći: „Ako je ikako moguće, Bože, daj da ozdravim, a ako nije, neka bude volja tvoja“, i onda se liječiti najbolje što možemo. I ne strahovati više nad svojom sudbinom, već ju pustiti u ruke Božje i svaki novi dan proživjeti u slavu Boga, a na korist sebi i ljudima oko sebe. Na taj način možemo postići najbolje od preostalog života (bez obzira na to koliko on trajao) i jednog dana ga smisleno i završiti.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.