Foto: Shutterstock

Često susrećemo jednu vrstu rasuđivanja koje čovjeka može spriječiti da bude vjeran molitvi. Radi se o sljedećem. U vremenu kakvo je naše, ljudi koji traže slobodu i autentičnost često kažu: „Molitva? To je jako zgodno, ali ja molim samo kada me nešto potakne. Moliti kada mi se uopće ne da? To bi bilo ishitreno, prisilno, neiskreno, čak i licemjerno. Molit ću kada mi dođe želja…“

Trebali bismo imati dovoljno poniznosti i priznati da smo površni i nestalni. Netko tko nam se danas čini predivan, sutra će nam biti nepodnošljiv

Na to treba odgovoriti da ako čekamo da nam dođe želja, može se dogoditi da uzalud čekamo sve do kraja života. Želja je lijepa, ali nestalna. Postoji jedna druga, jednako opravdana ali mnogo dublja i stalnija motivacija za susret s Bogom u molitvi: jednostavna činjenica da nas Bog na to poziva. Evanđelje nam kaže: „molite bez prestanka“ (Lk 18,1). I u tome bi nas trebala voditi vjera, a ne subjektivno duševno stanje.

Navodna sloboda i autentičnost koje progovaraju iz gore navedenog rasuđivanja zapravo su varljive, sukladne duhu našega vremena. Istinska sloboda ne znači dati se voditi trenutačnim impulsima, naprotiv: nije slobodan onaj tko ovisi o promjenama raspoloženja, nego onaj tko svoje odluke donosi u skladu sa svojim temeljnim izborom koji pod utjecajem različitih okolnosti ne dolazi u pitanje.

Sloboda je sposobnost dati se voditi onim što je istinito, a ne površinskim slojevima ljudskog bića. Trebali bismo imati dovoljno poniznosti i priznati da smo površni i nestalni. Netko tko nam se danas čini predivan, sutra će nam biti nepodnošljiv jer su se promijenili meteorološki uvjeti ili naše raspoloženje… Nešto za čim ludo težimo jednog dana, sutradan će nas ostaviti hladnima. Ako svoje odluke donosimo na toj razini, tada smo same sebe zatvorili u kavez najpovršnijih slojeva svoje senzibilnosti.

Vjernost molitvi je, dakle, škola slobode. To je i škola istine u ljubavi

Nemojmo gajiti iluzije o istinskoj autentičnosti. Koja je ljubav doista autentična: ljubav koja ovisi o raspoloženju ili stabilna i vjerna ljubav koja nikada samu sebe ne poriče?

Vjernost molitvi je, dakle, škola slobode. To je i škola istine u ljubavi, budući da se naš odnos prema Bogu ne temelji na nestabilnom i klimavom tlu dojmova, promjenjivoga raspoloženja, emocionalnoga žara, nego na čvrstom kamenu vjere i vjernosti Bogu koji je stamen poput stijene: „Isus Krist isti je jučer i danas i u vijeke“ (Heb 13,8), jer je „od koljena do koljena dobrota njegova“ (Lk 1,50). Ako ustrajemo u toj školi, vidjet ćemo kako naši površni i promjenjivi odnosi prema bližnjima postaju stabilniji, dublji, vjerniji, a time i sretniji.

Zaključimo ovu točku jednom napomenom. Čovjek ima sklonost djelovati spontano, slobodno, bez prisile – i to je potpuno opravdano. Čovjek nije stvoren da bi bio u stalnom sukobu sa samim sobom ili da bi stalno vršio nasilje nad svojom prirodom. Ako to katkada mora učiniti, to je posljedica njegove unutarnje podijeljenosti koja proizlazi od grijeha.

Čovjek ne može ostvariti svoje težnje dajući oduška svojoj spontanosti. To bi bilo destruktivno, budući da spontanost nije uvijek usmjerena prema dobru. Treba ju pročistiti i ozdraviti. Naša je ljudska priroda ranjena, što znači da u nama nema dovoljno sklada između onoga čemu spontano težimo i Božje volje kojoj želimo biti vjerni i koja je naše istinsko dobro.

Iscjeljenje dolazi i preko kušnji i čišćenja

Težnja za slobodom može se, dakle, ostvariti samo u onoj mjeri u kojoj čovjek dopušta Božjoj milosti da ga iscijeli. Unutarnja molitva igra vrlo važnu ulogu u tom procesu iscjeljenja. Iscjeljenje dolazi i preko kušnji i čišćenja u „noći“, čiji je dublji smisao dobro objasnio sv. Ivan od Križa. Kada je završen taj proces iscjeljenja, odnosno dovođenja u red naših sklonosti, čovjek postaje potpuno slobodan: sposoban ljubiti, sposoban prirodno i spontano htjeti ono što je sukladno Božjoj volji i njegovom vlastitom dobru. Tada može bez problema slijediti svoje spontane sklonosti jer su one usklađene s božanskom mudrošću. Tada može „biti prirodan“ jer je milost obnovila njegovu prirodu. To usklađivanje nikada nije potpuno dovršeno u ovozemaljskom životu, nego tek u Kraljevstvu Božjem, tako da ćemo se na ovom svijetu uvijek morati odupirati nekim svojim sklonostima. Pa ipak, onaj tko prakticira unutarnju molitvu već u ovome životu postaje sve više i više sposoban ljubiti i spontano činiti dobro, dok je u početku za to morao ulagati velike napore. Zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga, krepost sve više postaje prirodna i laka. „Gdje je Duh Gospodnji, tamo je sloboda“, kaže sveti Pavao.

Izvor: Tražitelj smisla