Osobni razvoj

ULOGA OCA JE PRESUDNA

Zašto djeca začeta umjetnom oplodnjom očajnički traže svoje biološke očeve „Potreba za ocem u svakom je od nas neizmjerno snažna, jednako kao i potreba da zadovoljimo njegova očekivanja. Samo je u određenu trenutku potrebno postati svjestan da je rođeni otac bio netko tko me trebao naučiti obraćati pozornost na Boga…”

Zašto djeca začeta umjetnom oplodnjom očajnički traže svoje biološke očeve

Jedino gledanje Oca može zadovoljiti ljudski duh

„Pokaži nam oca i dosta nam je!” Sjećate li se tog razgovora? Isus je izgovorio te riječi kada je Filip, izražavajući najgorljiviju želju kako onog koji želi sam biti otac, tako i onoga koji želi imati oca, rekao: Pokaži nam oca i dosta nam je! Razmatrajući te riječi razmišljam je li u meni više prepoznatljiv Bog Otac ili preslika moga rođenog oca? To je neprocjenjiv dojam duhovnog očinstva: vidljivo pronicanje nevidljivoga Boga Oca u čovječjem obličju. Ljubav Boga Oca koji oslobađa, stvara, kreira, i ne zaposjeda, ne primorava i ne zatvara. Filip je rekao glasovite riječi: I dosta nam je! U grčkom jeziku to je αρκεω harkeo i ima značenje, među ostalim: zadovoljiti nekoga! U rječniku grčkoga jezika možemo iščitati i sljedeća značenja: dostajati, dovršiti, ukloniti smrt, doći u pomoć, zadovoljiti. Svako od tih značenja upotpunjuje predodžbu o tome što to znači da je dovoljno vidjeti Boga Oca, da je nasićujuće, pa čak i da uklanja smrt. Jedino gledanje Oca može zadovoljiti ljudski duh.


Djeca začeta umjetnom oplodnjom očajnički traže svoje biološke očeve

Kada je u Europi donesen zakon koji je dopuštao umjetnu oplodnju, pokazalo se da su djeca začeta u takvim eksperimentima padala u posesivnu genetsku ljubomoru. Očajni i prestrašeni tražili su svoje biološke očeve. Barunica Warnock u intervjuu za The Times rekla je: „Ja sama, koja sam nekoć zagovarala da se ženi omogući majčinstvo s pomoću umjetne oplodnje i smatrala to nužnim, danas – gledajući koliko mladih ljudi traže svoje biološke roditelje i kakve psihološke posljedice trpe – priznajem da sam pogriješila. Za takvu je djecu to bila istinska muka koja je uništavala njihov život i identitet.“ Stoga su i u Švedskoj 1988. zabranili umjetnu, heterološku oplodnju.

[1]

Potreba za ocem u svakom je od nas neizmjerno snažna, jednako kao i potreba da zadovoljimo njegova očekivanja. Samo je u određenu trenutku potrebno postati svjestan da je rođeni otac bio netko tko me trebao naučiti obraćati pozornost na Boga.

Osjećaj potrebe da zadovoljim očekivanja rođenog oca

Mogu godinama potpuno nesvjesno živjeti s osjećajem potrebe da zadovoljim očekivanja rođenog oca, čak i gušeći u sebi pobunu protiv takva stanja. Isus nikoga ni na što nije primoravao, nikomu nije nametao vlastite ambicije. Nikoga nije posjedovao, iako je bio spreman na sve, pa čak i na to da ga svi ostave. Sjećamo se pitanja koje je uputio učenicima: Da možda i vi ne kanite otići? (Iv 6,67). Sam je išao od mjesta do mjesta, dopirao do sviju, ali se nigdje nije zadržavao, nije zaglavio ni u Haranu niti u Nazaretu. Učenici su ga ljubili jer ih nije podčinjavao, činio ovisnima o sebi. Moleći da nikoga ne izgubi mislio je na spasenje učenika, da ih izbavi iz svijeta zaražena smrću i patnjom, a ne na vlastitu emocionalnu korist, prikrivajući strah od osamljenosti. Poznato nam je kako se danas mnogo brakova raspada jer su u drugima željeli naći utočište bježeći od iskustva vlastite egzistencijalne osobnosti koja se može nazvati osamljenost. Osamljenost je odvojenost, doživljaj identiteta – od nje se ne može pobjeći u tuđu osamljenost. Dvije osamljenosti nikada se ne mogu međusobno ispuniti, one ne mogu nasiti. Naravno, nije moguće ostati u samoći i nije riječ o izolaciji, već o slobodi od navezanosti. Ljubav ne vlada ondje gdje se živi nekim, već ondje gdje se živi s nekim. Ljubav ne znači ispuniti nekoga vlastitom prazninom, već ga darivati vlastitom duhovnom puninom i puninom osjećaja.

Isus nije tražio svoje učenike da ga kopiraju, već je svakomu dopuštao da bude originalan

Isus nije primoravao druge da mu budu posvećeni kako se ne bi osjećao sam. Sv. Ivan u Evanđelju kaže: „Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.“ (Iv 17,9. 19). Pristao je da ga svi napuste samo kako bi se oni mogli radovati prisutnosti Nebeskog Oca. Nije tražio svoje učenike da ga kopiraju, već je svakomu dopuštao da bude originalan u svojoj neponovljivosti. Ipak, ima očeva koji kažu: Volim te, sine… Volim te, kćeri… što znači: Nakon što umrem, moraš biti onakav kako ti kažem, moraš raditi ono što ja želim, pa čak i nakon moje smrti ne smiješ biti drugačiji, već onakav kakvog te želim vidjeti! Te riječi znače: Trebaš me ispuniti, jer mi je nutrina prazna. Znače hranu za vlastiti ego, a ne ljubav. Govore tako jer im je život bio prazan, ostvarenje vlastita cilja.

Isus je vršio volju Nebeskog Oca, a ne Josipovu

A što im je život bio veći fijasko, to su snažnije nametali vlastite ambicije svojoj djeci. Mnoge godine mogu proći u životu punu straha od nezadovoljstva, ljutnje, razočaranja, tjerajući sami sebe da ispunjavamo njihove zapovijedi, dok to istovremeno zapravo i ne želimo, kako ih ne bismo nadmašili. Bio bi to naime još veći poraz za moga oca kada bi mi pošlo za rukom postići ono što on nije uspio. Mogu li nanijeti svome ocu toliku bol i ispuniti njegove neispunjene ciljeve? A budući da je to jedino što bi ga zadovoljilo, bilo bi to dosta. I tu je skrivena rastrganost i podvojenost. Isus je vršio volju Nebeskog Oca, a ne Josipovu. Nije se bojao ni izgubiti niti dobiti ljubav. Ljubav se ne boji nadići granice. Sin je Božji na neki način napustio Nebeskog Oca kako bi postao čovjekom. Na križu je vapio: Zašto si me ostavio? I to upravo tom Ocu. Na dan uzašašća na nebo napušta učenike koji su bili s njim. Vraća se Ocu. Ljubiti znači otkriti nekomu Boga i dopustiti mu da ispuni Božju volju, ne namećući mu svoju. To je velika zamka očinstva: posjedovati nekoga. Posjedovati i zadržati u stavu djeteta kako bi se napajao degeneriranim očinstvom, ne dopustiti nekomu da odraste i odnositi se prema njemu kao prema patuljastom drvetu bonsai. Učiniti sve da u nekomu stvori samoga sebe i da ne otkrije vlastitu originalnost. Imati nekoga tko bi realizirao moje ambicije, moje snove, moje potrebe.

(…)

Svećenici koji kopiraju geste pape Franje; karizmatici koji jednako podižu ruke…

Prije više godina bio sam u školskoj diskoteci. Ušao sam u dvoranu u kojoj su plesale samo djevojke – sve su poskakivale na isti način. Dečki su se stidjeli i podupirali zidove, praveći se da vode važne razgovore. Nasljedovanje je vrijedno žaljenja. Sudjelovao sam jednom u duhovnim vježbama za svećenike. U vrijeme sv. mise bilo ih je nekoliko za oltarom i svi su imali lagano naklonjenu glavu u lijevu stranu i ruke držali sklopljeno na način kako je to papa znao činiti palčevima dodirujući vršak nosa. A Bog nam u svećeničkom očinstvu predlaže da budemo originalni i slobodni. Ne možemo biti kopije o. Pija ili replike Majke Terezije. Doduše, činjenica je da originalnost i individualnost može biti riskantna. Svojevremeno je Kiko Argüelo nosio kaput s kapuljačom opšivenom krznom. Nekoliko mjeseci poslije mnogi su neosi nosili isti takav. Na jednoj konvivenciji pojavio se Robert Friedrich Litza s dreadlocksima. Na sljedećoj ih je bilo već njih nekoliko desetaka s istom frizurom, pa čak i istim hlačama i cipelama. Neki katehisti imaju isti naglasak kao i Kiko, iako na potpuno drugom jeziku. Isto je s nekim karizmaticima. Zašto ne mole nekim drugim riječima, već svi uvijek viču Aleluja ili Isus je Bog!? Ima bezbroj drugih hebrejskih i latinskih riječi koje izražavaju radost, slavljenje ili su priznanje vjere u boštvo Isusa Krista. Zašto uvijek dižu jednu ruku prema gore, a ne, primjerice, pred sebe? Zar nije moguće moliti u nekome drugom stavu? Sve se to tiče i svećenika iz krugova elitne duhovnosti ili mojih kolega po struci, odnosno duhovnih otaca. Zašto mnogi od njih govore nemuževnim glasom ili ne skidaju s lica osmijeh poput Mona Lisina? Treba li biti duhovan čovjek ili je dovoljno ostaviti dojam koga takvoga? Ako se silno trudim prikazati sebe kao produhovljenu osobu, je li to uistinu duhovni način življenja? Činiti pod svaku cijenu sve da bi na druge ostavili što bolji dojam odlika je sociopata.

Bog želi da duhovnik bude originalan, neponovljiv

Iza takve težnje da oponašamo nekoga sigurno se skriva strah da bismo mogli otkriti kako smo sami sebi više nego dosadni, da jednostavno ne postojimo. I uvjeren sam da je povezana s pitanjem našeg odnosa s rođenim ocem. Nije riječ o tome da ga možda nije bilo, nego o tome da je bio dominantan, presnažan u naglašavanju sebe pa sve do negiranja bilo kojih vrjednota koje su, moguće, drijemale u sinu. Uz dominantnog oca sin može spriječiti razvoj vlastitih vrijednosti i nikada ne željeti biti svoj. Bog želi da duhovnik bude originalan, neponovljiv. Postaje nam u svome božanskom očinstvu vrlo blizak u meditaciji, u euharistiji, u molitvi, kontemplaciji ikona i u mnogim drugim okolnostima. U svim tim doživljajima neobično je nježan, tih, fin kako bismo bez straha pred njegovim veličanstvom i slavom mogli graditi svoju duhovnu osobnost. To je teško jer od čovjeka traži sabranost, poniženje, poniznost, osluškivanje, upiranje pogleda, učenje, razmišljanje, otkrivanje. Sve ono što predstavlja vlastiti napor, a ne besmisleno kopiranje. Kada nekoga nasljedujem, mogu to činiti bez posebna napora i odmah imam dojam sudjelovanja u nečijim osobinama.

Na problem nasljedovanja nadovezuje se još jedan – zaposjedanje. Kada nisam ja ja u ulozi duhovnog oca, mogla bi se pojaviti sklonost da od drugih učinim svoj posjed za svoje duhovno veličanstvo – za osnaženje moje upitne individualnosti. A to je povezano s potrebom posjedovanja drugih, osobito duhovne djece, da budu sigurna potvrda mome nesigurnom očinstvu. Ako ne posjedujem te osobe, uopće se ne osjećam kao otac. Abram, prije nego što je dobio Izaka, odlučio je najprije biti ocem. (…)

Ulomak iz knjige „U potrazi za Božjim duhovnicima” autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ovdje.

O knjizi „U potrazi za Božjim duhovnicima“

Kako pronaći duhovnika?

Kako se zaljubiti u Bibliju?

Gotovo dvadeset godina imam teškoće s masturbacijom. Ni molitva ni terapija ne pomažu. Što mi, oče, predlažete?

Kako mogu izići na kraj sa strahovima iz djetinjstva, a koji snažno utječu na moj život?

Kako čitati Sveto pismo, sustavno ili nasumce?

Koje korake poduzeti da moj odnos s Isusom postane osoban?

Kako prepoznati Božji odgovor na pitanje u konkretnoj stvari?

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 17
  •  
  •  
  •  

Portal Book.hr osim tekstova iz tiskanoga izdanja časopisa Book, nudi dodatne zanimljive i važne teme. Naša je želja doprijeti do ljudi, posebno mladih, koji su iz bilo kojeg razloga privremeno ili trajno odustali od Boga i/ili Crkve; želimo im ponuditi Božju riječ na način na koji će je moći shvatiti i prihvatiti. Jednako tako želimo onima koji su u vjeri pomoći da ustraju i da napreduju u svojem odnosu prema Bogu i prema Crkvi.

Ponosni član obitelji Rhema

Zaklada Rhema

Pratite nas

Pratite nas na Facebooku Pratite nas na Instagramu Pratite nas na Twitteru Pratite nas na Youtubeu

Kontakt

PORTAL I ČASOPIS BOOK
Franje Gažija 2
48 000 Koprivnica, HrvatskaTelefon: +385 (0)95 206 5421 | +385 (0)48 210 104

Sva prava pridržana © 2017. Ustanova Kristofori. Izrada: Kosinus.hr

Na vrh