Roditelji i djeca

KAKO ODGAJATI DOBRU KATOLIČKU DJECU

Ulijte djetetu sigurnost da Bog uvijek proviđa „Moja je generacija na težak način naučila što znači materijalna sigurnost jer smo odrastali u velikom siromaštvu. Tada sam naučila da bez obzira na sve, Bog proviđa za svoju djecu.“

Ulijte djetetu sigurnost da Bog uvijek proviđa

Foto: Shutterstock

 

„Kada ćemo dobiti cipele?”

Ovim poglavljem želim reći da je moguće odgajati djecu tako da budu uvjerena u Božju ljubav prema njima i svjesna da se ne trebaju bojati bez obzira što život stavio pred njih. Put do takve sigurnosti je posvemašnja vjera da se sve događa s Božjim znanjem i dopuštenjem iz njemu poznatog razloga, a za naše je najveće dobro. Moja je generacija na težak način naučila što znači materijalna sigurnost jer smo odrastali u velikom siromaštvu. Tada sam naučila da bez obzira na sve, Bog proviđa za svoju djecu.

Da nismo bili siromašni, možda nikada ne bih naučila dijeliti sa svojom braćom i sestrama sve ono malo što smo imali. Naučili smo da, kada djeca nemaju cipele i pitaju te: „Kada ćemo dobiti cipele?”, pred sobom imaš dva izbora. Možeš reći laž ili istinu

Da nismo bili siromašni, možda nikada ne bih naučila dijeliti sa svojom braćom i sestrama sve ono malo što smo imali. Naučili smo da, kada djeca nemaju cipele i pitaju te: „Kada ćemo dobiti cipele?”, pred sobom imaš dva izbora. Možeš reći laž ili istinu. Laž nikada nije odgovor ni za što. Odgovoriti da će nam Bog poslati ono što nam treba u pravo vrijeme nije lako kao što se čini, ali to je jedini istiniti odgovor. To je velik čin vjere, a Bog nagrađuje čak i najmanji čin vjere milošću još veće i jednostavnije vjere. Govorili smo djeci: „Bog zna da nemate cipele. On vas gleda dok se igrate na travi i pred kućom. Vidi vas kako gazite po kamenčićima i grančicama. On od vas traži nešto veliko. On traži da se još malo strpite dokle On ne kaže da je pravo vrijeme da imate cipele. Vi ste njegova djeca, On vas ljubi i brine za vas. Danas traži da mu iskažete svoje povjerenje time da nastavite hodati bosi.”

U neimaštini smo znali cijeli tjedan jesti juhu od graška i tek se ponekad počastiti bobičastim voćem. Nismo u kući imali plina ni grijanja. Siromašnima to nije ništa neobično, a bolno je jedino onom dijelu tebe koji nema povjerenja u Gospodina. Ovakvim smo malim životnim ugrizima naučili imati povjerenje i to uopće nije prevelika cijena jer na koncu bismo uvijek otkrili da Bog brine o nama i za nas proviđa. Tada smo jednom zauvijek naučili da je besmisleno bojati se.

Svaka obitelj koja je proživjela siromaštvo ima svoju privatnu kolekciju malih čudesa po kojima je naučila vjerovati Gospodinu. Uvijek postoji barem ono jedno čudo koje postane dio obiteljskog nasljeđa i koje se prepričava da bi se nevjerni podsjetili da trebaju vjerovati

Možda se iz današnje perspektive čini teško mogućim da djeca mogu živjeti u takvim uvjetima, prihvaćati ih i ostati neokrznuta. Ali djeca vjeruju da ih Bog ljubi i brine za njih. Djeca su čista i netaknuta grijehom. Zašto je tako teško povjerovati da djeci vjera može davati snagu? Mi o djeci sudimo gledajući sebe pune strahova, koje smo razvili jer nam manjka vjere te očekujemo da će djeca imati iste strahove. Čak mislimo da ako nisu razvili strahove, da je to zato što nemaju dovoljno osjećaja straha, a trebali bi. Cijelo vrijeme zaboravljamo da je Krist rekao da ako nemamo vjere poput malenoga djeteta, da ne možemo ući u nebo. Djeca su mudra, mi smo oni koji su ludi.

Ali Bog je veoma strpljiv, čak i s našom ludošću. Svaka obitelj koja je proživjela siromaštvo ima svoju privatnu kolekciju malih čudesa po kojima je naučila vjerovati Gospodinu. Uvijek postoji barem ono jedno čudo koje postane dio obiteljskog nasljeđa i koje se prepričava da bi se nevjerni podsjetili da trebaju vjerovati. I moju je obitelj obilježilo jedno takvo čudo.

Jednoga dana od hrane nam je ostalo samo četiri komada kruha. Nije bilo ničega ni u najskrivenijim zalihama. Stavili smo taj kruh na stol kao večeru prethodno izmolivši molitvu zahvale kao uvijek. U trenutku kada smo počeli jesti, netko je pokucao na vrata. Bila je to djevojčica koja je živjela s druge strane ulice, a u rukama je držala smotuljak zamotan novinskim papirom.

Pružila je taj smotuljak mome suprugu i otrčala natrag u smjeru svoje kuće. Kada smo rastvorili novinski papir, ugledali smo četiri ribe…

„Jeste li već večerali?”

„Nismo. Hoćeš li ući?”

„Ne mogu, ali mislila sam da bi Johnny volio ovo kušati.”

Pružila je taj smotuljak mome suprugu i otrčala natrag u smjeru svoje kuće. Kada smo rastvorili novinski papir, ugledali smo četiri ribe.

Ako želite, možete reći da to nije bilo čudo. Isus nije umnožio kruh na našem stolu niti je na njega čudesno stavio ribe. Ali on je te ribe stavio u obližnji potok. On je naložio da toga dana zagrizu udicu i da naši susjedi podijele s nama ono što su imali. Ipak, te je večeri naša vjera da Bog proviđa za nas još više narasla i samo smo ga mogli slaviti i zahvaljivati mu. Njegovo je djelo otjeralo od nas svaki strah.

Iz knjige „Kako odgajati dobru katoličku djecu“ Mary Reed Newland. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh