Svjedočanstva

TERET MRŽNJE I JAROSTI ZAMALO GA ODVELI U SMRT

Ukrali su mu teško stečen novac, zamrzio je i isplanirao osvetu. Plan je trebao provesti jedne nedjelje… Harold je znao jednog prijatelja koji je imao pušku. Ali, nije namjeravao umrijeti sam. Prije nego što se ustrijeli, ubit će dvojicu drugih. Trojicu – ako mu uspije prije nego što ga zaustave.

Foto: Pixabay


Harold je bio prvi čovjek koji je nazvao naš telefonski broj, objavljen kad su se naše emisije u rujnu 1972. godine počele emitirati iz Honolulua. Te nedjelje ujutro nije uopće namjeravao gledati program. Harold je namjeravao učiniti nešto sasvim drugo.

Marljiv radnik

Harold se rodio kao šesto od šesnaestoro djece na maloj plantaži kave u Koni na Havajima. U skladu s najodličnijom japanskom tradicijom, naučili su ga da bude marljiv radnik, da uvažava druge ljude i poštuje vlast.

Haroldov otac imao je Parkisonovu bolest. Kad se razbolio toliko da nije mogao raditi, starija djeca napustila su školu da bi uzdržavala porodicu. Zahvaljujući tome što su svaki dan prekovremeno radili nekoliko sati pod užarenim sunce, Harold je mogao nastaviti sa školovanjem i tako postati prvi iz cijele porodice koji je završio srednju školu.

Zaposlio se i omogućio i mlađoj braći i sestrama da se i oni školuju. Ustajao je svakog jutra u četiri sata, uzimao kerozinsku svjetiljku i pješačio mnogo milja do neke plantaže kave koja je zapošljavala sezonske radnike. Tek kada su sva njegova mlađa braća i sestre završili srednju školu, dopustio si je da se oženi i osnuje vlastitu obitelj.

Haroldu se njegov marljiv rad isplatio. Do 1970. godine, uspio je odvojiti na stranu značajnu svotu novca. A onda su mu većinu tog novca uzeli…

Sad se Harold preselio u Honolulu. Radio je u početku na dokovima, kao lučki radnik zatim kao prodavač u trgovini mješovitom robom, a na kraju otpočeo s vlastitim poslom. Haroldu se njegov marljiv rad isplatio. Do 1970. godine, uspio je odvojiti na stranu značajnu svotu novca.

A onda su mu većinu tog novca uzeli. Uradili su to vrlo spretno. Sa smiješkom. Ljudi u koje je imao povjerenja. Kad je shvatio što se dogodilo, vjera na kojoj je izgradio svoj život, pala je u vodu.

Bila je to vjera u ljudski trud i poštenje, ne u Boga. Haroldova porodica bila je nominalno budistička ali, poput mnogih stanovnika otoka, oni su zapravo vjerovali u mnoštvo raznovrsnih bogova i duhova. Naročito su cijenili jednog od njih, Odaisana. U japanskom hramu u Koni, nalazio se njegov mali kameni lik kojemu se porodica obraćala prije svake odluke. Kada je bog bio suglasan s njihovom namjerom, njegov je lik bilo vrlo lako podići. U suprotnom, bilo ga je teško i pomaknuti.

Pridruživanje episkopalnoj crkvi

Tijekom godina, Harold se razočarao u tom tradicionalnom vjerovanju, uvidjevši u kakvu ropstvu živi njegova porodica. Njegova vremešna majka, sada već udovica, provela je svoj život pod teretom straha da će uvrijediti ovog ili onog duha.

Kad se preselio u Honolulu, Harold se pridružio episkopalnoj crkvi jer mu se činilo da mu ona pruža oslobođenje od takvih strahova. Pokušavao je nagovoriti i svoju majku da postane kršćanka, ali mu je ona objasnila da je – iako je Isus bio jedan od bogova kojima se molila – on prvenstveno zainteresiran za bijelce. Svaka njegova slika, naglasila je, prikazuje ga s bradom, što je dokaz da se ne brine mnogo za istočnjake.

Sada kad je izgubio svoj novac, Harold se obratio svom propovjedniku. Svećenik ga je saslušao sa suosjećanjem, složio se da mu je učinjena nepravda, ali ga je savjetovao da ne ide na sud. „Takve stvari događaju se svakodnevno u poslovnom svijetu i ti i ja ne možemo tu ništa pomoći. Na tvom mjestu, ja bih pokušao cijelu stvar zaboraviti.“

Snivanje osvete

Harold je otkrio da je to jedina stvar koju ne može učiniti. Prestao je jesti, sjedio je sam u dnevnoj sobi, na čijim su prozorima bile navučene zavjese, i osjećao kako u njemu raste mržnja. Poštenje, žrtvovanje, dugi sati – ako ga sve to nije nikamo dovelo, koji je smisao života? Smrt je bolja. Mrtvaci spavaju. Mrtvaci ne varaju i ne potkradaju.

Harold je znao jednog prijatelja koji je imao pušku. Ali, nije namjeravao umrijeti sam. Prije nego što se ustrijeli, ubit će dvojicu drugih. Trojicu – ako mu uspije prije nego što ga zaustave.

Ideja je rasla dok se nije pretvorila u opsesiju – sve dok nije postala njegova jedina misao. Nedjelja. Morat će biti nedjelja jer će reći prijatelju da ide u lov. Jedna nedjelja u rujnu, čim otpočne sezona lova…

Došla je nedjelja koju je Harold odabrao. Njegova žena opet ga je molila da ide u crkvu – nakon razgovora sa svećenikom, nije ga bilo ni na jednoj službi. Harold je samo odmahnuo glavom.

„Onda barem uključi televizor“, molila ga je. „Gledaj utakmicu.“ Plašila ju je njegova ravnodušnost prema svemu.

Harold je opet odmahnuo glavom i oprezno pogledao ženu.

Nikako ne smije posumnjati što on namjerava učiniti. Dobro. Upali televizor! Gledaj utakmicu dok se ne prestane brinuti i ne ode u crkvu. Bacio je pogled na sat. Deset i trideset pet. Poslijepodnevne igre mora da su već na kontinentu. Uključio je četvrti kanal.

Najsretniji ljudi na svijetu s televizije

Dva su čovjeka razgovarala. Jedan je bio bijelac, drugi – nije bio siguran. Vjerojatno iz Polinezije. (Veselo sam se nasmijao kad sam se toga sjetio. Mnogo puta zahvaljivao sam Bogu za tu čudnovatu osobinu armenskog lica. Židovi misle da sam Židov, Arapi me drže za Arapa. U Južnoj Americi obraćaju mi se na španjolskom, na Istoku smatraju da sam Indijac. A sad u Honululuu uzimaju me za stanovnika Havaja!)

Harold je bio toliko nesretan da nije mogao pratiti o čemu ta dvojica razgovaraju. Kako se nagnuo naprijed, u namjeri da se prebaci na drugi kanal, tako je i ostao zuriti u njihova lica. Bili su to najsretniji ljudi koje je vidio.

Pokušao je usredotočiti pozornost na riječi, ali mu je u glavi bila prevelika zbrka, pa je nastavio zuriti. Dok ih je promatrao, čudan mir spustio se na zatvorenu i zamračenu sobu. Ljubav. Sklad. Nada. Kao da je sve to izviralo iz samog televizora.

Na kraju emisije, na ekranu se pojavio telefonski broj. Još uvijek se nalazio u neudobnu položaju u kojem se zatekao kad je prvi put opazio sliku na ekranu. Tako, napola sjedeći, ponovio je broj u sebi.

Isus sve zna o tvojoj situaciji… Isus je odgovor… Isus te ljubi…

Nakon nekoliko minuta, razgovarao je s Royem Hitchcockom, članom naše skupine u Honoluluu, i slušao riječi koje su bile prelijepe, a da bi im mogao vjerovati: „Isus sve zna o tvojoj situaciji… Isus je odgovor… Isus te ljubi…“

Nikad nije vratio novac, ali su mu ljudi iz Udruženja pomogli da se riješi tereta mržnje i jarosti, i pobjednički ih prevlada.

Danas je Harold ne samo jedan od vodećih ljudi u svojoj mjesnoj episkopalnoj crkvi nego je uključen i u rad Udruženja na Havajima. Nikad nije vratio novac, ali su mu ljudi iz Udruženja pomogli da se riješi tereta mržnje i jarosti, i pobjednički ih prevlada. Harold nije samo sam započeo obnovljeni život, nego je i pomogao još stotinama ljudi da nađu svoj novi početak.

Ulomak iz knjige Johna i Elizabeth Sherrill Najsretniji ljudi na svijetu. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju možete ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh