Duhovnost

RAZMIŠLJANJE ČITATELJICE

UFANJE I NADA Molimo Mariju da nam izmoli Duha Svetoga, a kad On puhne, mi svim snagama dignemo ručnu! Naša čitateljica Jasminka poslala nam je svoje razmišljanje, koje je ujedno i pitanje i poziv na odgovor

Foto: Shutterstock

 

Već neko vrijeme muči me naša riječ „ufanje“, posebno vezano za molitvu krunice, i tumačenje te riječi kao „nada“.

Za mene su to dvije riječi sličnog, a zapravo uzročno-posljedičnog značenja. S obzirom da sam od svojih djedova i baka slušala o ufanju kao o nečem što bismo danas preveli kao: usuditi se, imati hrabrosti, odvažiti se, krenuti bez sigurnosti u uspješan ishod, iskoračiti u prazno, prihvatiti poziv i izazov u životu, teško mi je tu riječ zamijeniti s riječi „nada“.

Mi molimo Mariju da nam izmoli Duha Svetoga, a kad On puhne, mi svim snagama dignemo ručnu! 🙂 🙂 🙂 I ne ufamo se… ŽIVJETI.

Prvo se moram ufati u Gospodina (imati povjerenja u Njega, da je On tu sa mnom, da me On potiče, da me neće ostaviti), a potom trebam krenuti, poduzeti konkretan iskorak, pa se onda nadati da će to, uz Njegovu pomoć i ako je Njegova volja, biti dobro. Možda samo u mojoj glavi stvari stoje ovako, ali pitam se nije li upravo UFANJE, u ovom značenju koje su meni prenijeli moji djedovi i bake, upravo ono što nama svima danas najviše nedostaje. Posebno u našoj Crkvi, našim zajednicama. Posebno meni! Mi molimo Mariju da nam izmoli Duha Svetoga, a kad On puhne, mi svim snagama dignemo ručnu! 🙂 🙂 🙂 I ne ufamo se… ŽIVJETI.

Imamo li pravo na NADU, ako SE NE UFAMO?

Danas je 18. studenoga 2019., dan sjećanja na Vukovar. To me posebno potaknulo da podijelim ovo svoje razmišljanje. Da nije bilo tolikih hrabrih koji su se ufali odvažno napustiti svoje domove, poslove i sigurnost, svoje obitelji, i otići u nesigurnost, u rat, čemu bismo se mi danas mogli nadati, gdje bismo bili? Nisu se svi vratili, ali su se ufali dati život. Pitam se imamo li mi pravo zaboraviti vlastitu povijest, jezik, zbog ljudskih obzira?

Nemojmo mijenjati jezik, naučimo ga. Istina je da bismo se teško sporazumjeli da nam nije književnog jezika, ali samo zato što nemamo volje naučiti druge naše „dijalekte“. Mi smo jedan narod, bogat različitošću i upravo nas je takve Bog zamislio: da živimo zajedništvo u različitosti.

Imamo li pravo na NADU, ako SE NE UFAMO?

Autorica: Jasminka Babić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Najčitanije

Na vrh