„Poziv na učeništvo poziv je na nasljedovanje Krista“(Luka 12, 51)

Oblikovanje kršćanskog učenika počinje buđenjem vjere u Riječ, a nastavlja se stalnom reformacijom i preobrazbom unutar zajednice vjernih snagom Duha Svetoga i očituje se donošenjem ploda i osobnim svjedočanstvom.

Isus je svoju službu započeo čitanjem iz pisama, i to na način da je kod ljudi izazvao strahopoštovanje te ih je učio pismima zadivljujući ih novom svježinom riječi, koja se je razlikovala od njihova razumijevanja pisama. Činio je to vlašću koja je preplašila i demone (Mk 1, 21 – 27).

Naše kršćansko učeništvo također bi trebalo početi s našom izloženosti riječi Božjoj, tako da upoznajemo sam tekst Biblije kako je propisano u saborskom dokumentu O božanskoj objavi, a držeći se učiteljstva i tradicije Crkve. Djela apostolska govore o velikim pohvalama apostola za ljude u Bereji, jer su poruku apostola prihvatili vrlo lako, a pisma proučavali da provjere jesu li istinita te su tako mnogi od njih postali vjernici.  (Dj 17, 10 – 12).

Ipak samo poznavanje teksta Biblije i učenja Crkve nije dovoljno. Iako su apostoli imali jedinstvenu povlasticu da slušaju Isusa tri godine, to nije promijenilo njihov život. Tek kad su primili Duha Istine na Pedeseticu, privedeni su cijeloj istini, jer ih je Duh Sveti stalno podsjećao na ono čemu ih je učio Isus, na način koji je odgovarao njihovim novim okolnostima, te je vjerno govorio po njima u novim izazovima s kojima su se suočavali (Ivan 16, 8 – 15).

Apolon je bio veoma svestran govornik, izvrsno upućen u pisma, koja je propovijedao vrlo točno i naglašavao sve što se je u njima odnosilo na Isusa. Kad su ga Priscila i Akvila čuli, poveli su ga k sebi kući i pomogli mu da evanđelje razumije još bolje. Postao je tako osposobljeniji tumačiti pisma, s novim žarom, čak i u javnosti, a da bi dokazao da je Isus Mesija. (Dj 18, 24 – 28).

Znanje o Božjoj riječi pojedinca bi trebalo voditi k znanju o Krstu –  samoj Riječi. Kako kažu Jeronim i Augustin, prije nego je Marija začela Isusa u svojoj utrobi, prije ga je začela u svojem umu i srcu.

Učenik katoličkoga karizmatskog biblijskog instituta gdje sam bio ravnatelj jednom je bio vrlo izravan i suočio se je s profesorom Biblije: „Vi ste odličan profesor, ali ja ne vidim Krista u vašim predavanjima.“ U profesorovu svjedočanstvu, koje je izdano kasnije u Charisindiji, priznao je vrlo iskreno da je taj provokativni izazov bio točka prekretnica njegova života. Shvatio je da, iako je bio priznat bibličar koji je znao sve o Kristu, zapravo uopće nije Krista osobno poznavao. Čak i najbolji biblijski tečaj može biti neučinkovit i neplodan ako rezultira samo činjeničnim znanjem, a ne prelazi u iskustvo srca.

Koliko je danas katolika koji su to samo imenom, a daleko su od toga da budu stvarni kršćani!

„Oni će čuvati izgled pobožnosti, a njezine će se sile odreći.“ (2 Tim 3, 5)

Istina, svrha je kršćanskog učeništva rast u vjeri u Boga, kao osoba i kao sama poruka, ali ultimativni je zapravo cilj rasti u svakom pogledu u Kristu, dok ne postanemo savršeni ljudi, potpuno zreli, sa svom puninom Krista samoga (Ef 4, 12 – 15). Baš kako kaže i Pavao:

„Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2, 20)

To je bio i Pavlov jedini žar i nastojanje za galacijske kršćane: „Djeco moja, koju ponovno s bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama.“ (Gal 4, 19)

Autentično učeništvo također će postati „nekonformističko“, jer to je nešto što bi kršćanin treba postati  –  onaj tko nije od ovog svijeta, dok je još u svijetu. Pavao tako daje upozorenje Rimljanima: „Ne suobličujte se ovomu svijetu“ (Rim 12, 2), dakle nemojte se prilagođavati svijetu oko sebe i raditi ono što rade svi, polaziti samo za tradicijom ili konvencijom, tražiti u svemu lakši način i sve dobivati bez obzira na cijenu. Isus je svoje učenike pozvao da slijede mjerilo pravednosti, koje je mnogo snažnije od mjerila poganskog svijeta, i da žive u prisnu nasljedovanju svojega Nebeskog Oca (Mt 5, 43 – 48), da zaborave na sebe i svakodnevno uzmu svoj križ, da budu spremni biti sluge i robovi svih te da budu čak spremni tako i umrijeti (Mt 16, 24).

Pavao Rimljanima postavlja izazov da budu izjednačeni s Kristom. On ih je upravo i uvjerio u to da Bog uvijek radi za dobro svih koji ga vole, pa ih stoga i izabire za svrhu vrijednu strahopoštovanja  –  da postanu istinske slike njegova Sina, tako da bi on mogao biti prvorođenac među onima koje Otac sada može zvati svojim sinovima i kćerima i koje njegov Sin sada može zvati svojom braćom i sestrama (Rim 8, 26 – 29).

Biti na njegovu sliku znači biti kao on, no ne samo poznavati ga po vjeri u njegovu riječ ili po iskustvu njegova uskrsnuća, nego također uzimajući udioništvo u njegovim patnjama i smrti. Za Pavla je to značilo željeti patiti i umrijeti kao Isus, tako da također bude i rođen za novi život (Flm 3, 10).

Autentično učeništvo stalno će ustrajati na obnovi u Duhu Svetom, koja će rezultirati radikalnim i novim transformacijama naših života, duhovnom revolucijom, što će biti početak preobrazbe naših umova (Rim 12, 2). To nije nešto izvanjsko i površno, nego unutarnje i duboko, ono što se tiče naših misli, vrijednosti, osjećaja i osjeta, naših stajališta i procjena –  to je skidanje starog čovjeka i oblačenje novoga (Ef 4, 22 – 24). Ako dopuštamo Duhu da mijenja naše umove, srca i volju i čini nas novima, kristolikim osobama; znat ćemo kako činiti sve što je dobro i njemu ugodno, slobodni od svih pretvaranja i obmane (Rim 12, 2). Baš je po zornosti svojeg života bl. Terezija iz Kolkate privlačila čak i svoje klevetnike.

No kao što nas Pavao upozorava, Sotona je često prerušen kao anđeo svjetla i ustat će lažni proroci koji će se pretvarati da su istinski učenici Kristovi (2 Kor 11, 15). No što je sa stvarnim istinitim apostolima? Isus je njihova vođu Petra oštro ukorio zbog njegova bezbožna mišljenja. (Mt 16, 23). Iako su apostoli bili s Isusom tri godine, morao ih je ukoriti zbog njihove međusobne ljubomore, zbog njihove želje za položajem, zbog ljutnje na Samaritanku… Svi trebamo kao učenici Božji moliti svoju molitvu u poznatoj pjesmi: „Promijeni moje srce Gospodine, učini ga novim; promijeni moje srce Gospodine, da mogu biti kao ti.“

Kvaliteta našeg učeništva konačno će morati biti testirana našim djelovanjem na način na koji kao kršćani djelujemo u našim obiteljima, zajednicama, na radnom mjestu i u Crkvi. Na početku svoje službe Isus se je uputio onamo gdje su bili apostoli, koji su bili više zabrinuti za njegovo zdravlje, nego za njegovu misiju. „Moje je jelo vršiti volju onoga koji me je poslao i dovršiti njegov posao.“ (Iv 4, 34) Tako da na kraju svoje službe izjavljuje zadovoljstvo, čak i na križu, jer je završio svoj zadatak: „svršeno je“ (Iv 19, 30). Postavivši sebe kao njihov uzor, zapovijeda im: „Ja sam izabrao  vas i odredio vas da idete i rađate rod i da vaš rod ostane“ (Iv 15, 16), jer ono kakvi će oni apostoli postati prepoznat će se po plodovima njihovih života i njihove službe. (Mt 7, 20)

Isus nam i danas potvrđuje ono što je obećao apostolima prije 2000 godina: „Kada dođe Branitelj, kojeg ću ja poslati od Oca, Duh Istine, koji izlazi od Oca, on će svjedočiti za me. A i vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom.“ (Iv 15, 26) Petar je kasnije istaknuo Isusov primjer, koji je posvuda činio dobro pod vodstvom Duha Svetoga, liječeći sve koji su bili pod vlašću zloduha (Dj 20, 38).

Naše će učeničko djelovanje težiti k tomu da budemo proroci Božje riječi i navjestitelji radosne vijesti, govoreći uvijek čistu istinu, ali s ljubavlju, vjerujući Duhu kad nam govori što reći i kako. Nastojat ćemo biti posrednici za potrebe i terete Božjih ljudi, puni povjerenja u Duha i u to da će nam pomoći moliti kad mi sami ne znamo što bismo molili (Rim 8, 26).

Povrh svega poziv učeništva jest poziv na osobno svjedočanstvo ovoga; „ako imadete ljubavi jedni prema drugima, po tom će svi prepoznati da ste moji učenici“ (Iv 13, 35). Jedine Biblije koje će neki pročitati jesu otvorene Biblije, Isusova pisma, koja trebamo biti mi sami. Jedini Isus kojeg će neki upoznati jest Isus kojeg vide u nama. U našem kršćanskom životu trebamo težiti harmoniji između toga da budemo nezapažena sol zemlje i toga da smo uočljiva svjetlost svijeta (Mt 5, 13 – 15), između toga da budemo skrivene datoteke u računalnoj memoriji i čista slika na ekranu, između toga da budemo zvuk Božje beskonačne tišine i glasnici koji viču o radosnoj vijesti s krovova.

Nakon što je učenicima oprao noge, Isus reče: „Dao sam vam primjer da tako i vi radite kao što ja uradih vama. Zaista, zaista, kažem vam, nije sluga veći od svoga gospodara, niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje. Kada, dakle, to znate, blago vama ako to činite.“ (Iv 13, 15 – 17)

Pokušajmo „imitirati Boga, kao njegova djeca koju voli, i slijediti Krista ljubeći onako kako je on ljubio nas, te predao svoj život umjesto nas kao mirisni dar i žrtvu (Ef 5, 1).

Rufus Pereira