Foto: Unsplash, Jeremy Bishop

U trenutku kada je njezin suprug bio najnepodnošljiviji, upravo je tada stigao kolega koji ju je obasipao komplimentima, koji je znao vidjeti sve što je Caterina činila – da, on ju je razumio – kojemu je bila predivna, lijepa kao žena drugoga muškarca. Klasika, recimo (đavao nije baš maštovit). Činilo se da im je sve zajedničko, čak i hod u vjeri, i stoga sigurno me neće željeti odvesti u krevet, mislila je Caterina, kojoj bi bilo lakše odoljeti tipu muškarca koji izričito traži ljubavnicu. Naprotiv, izgledao je poput viteza na bijelome konju, besprijekoran muškarac koji ju je volio i bio je spreman prije umrijeti nego je prisiliti da ostavi supruga.

Činilo se.

Postoje neprimjerene geste, riječi koje se ne smiju izreći, odgovori koji se ne smiju dati. Ništa od toga samo po sebi nije težak grijeh, naizgled su nevine stvari, ali otvaraju jedna vrata

Šteta, međutim, svih onih porukica, ruža, neprimjerenih riječi. Istina je da uvijek postoji točka koju se ne smije prijeći, prije nego što dođe do iskušenja. To se zove čuvanje srca. Postoje neprimjerene geste, riječi koje se ne smiju izreći, odgovori koji se ne smiju dati. Ništa od toga samo po sebi nije težak grijeh, naizgled su nevine stvari, ali otvaraju jedna vrata.

„Tri sam godine plakala svake noći“, rekla mi je jednom prilikom. „Bila sam kušana na sve moguće načine. Činilo mi se da je moj život, osim djece, potpuni promašaj, činilo mi se da sam srela osobu koju sam čekala od malih nogu, čovjeka koji mi je nadoknadio cijelu prošlost, koji me napokon shvaćao, koji je sa mnom sve dijelio, vjeru i ukus i svaku sitnicu, znaš ono kada spomeneš omiljeni film i hranu i glazbu, i što sam ga više gledala, to mi je moj muž djelovao više beživotno, tako malo muževan, tako malo kao princ na bijelome konju, tako dosadan i pun prkosa i antipatičan. Ipak, nešto me štitilo.“

Stvarnost udane žene jest činjenica da je jedno tijelo sa svojim suprugom

Caterina se čvrsto držala onoga što je oduvijek znala: nikada se ne uzdaj u ono što osjećaš. Budi poslušna svojoj stvarnosti. Stvarnost udane žene jest činjenica da je jedno tijelo sa svojim suprugom. Ako su tu i djeca, ona to potvrđuju na opipljiv način, no i ako ih nema, isto je, čak i ako ih ne možeš dodirnuti.

Caterina mi je rekla da ne zna kako se uspjela zaustaviti na vrijeme. Odnosno, ne baš na vrijeme, ali prije provalije. Unatoč brojnim pogreškama, razgovorima s njime koje nije trebalo voditi, unatoč svim jutrima kada se oblačila i šminkala za njega, unatoč svemu, ostala je uz supruga. Brojni su je prijatelji štitili, molili za nju, podržavali je. U tim je trenutcima kušnje važno moliti neke osobe da te zaštite.

Također je izuzetno važno i da ti netko otkrije rasplet i otvori ti oči: taj plemeniti vitez na bijelome konju, da je bio toliko plemenit, trebao je dati petama vjetra i maknuti se od udane žene, voli li je zaista kao što kaže, a ne iskorištavati njezinu slabost.

(…)

Međutim, bit će da je to bila molitva prijatelja ili tko zna kakva milost, Cate je prionula uz Riječ Božju, kada kaže da pšenično zrno ne donosi rod ako ne umre. Očito, prihvatila je umrijeti, odreći se same sebe, onoga zbog čega je izgledalo da živi, svojega idola – taj je čovjek bio idol savršene veze, koja očito ne postoji, poznato je da princ na bijelome konju pri prvome pranju blijedi…

Nikada nećemo znati kako bi završilo da je drukčije odabrala. Znamo da se odrekla onoga što joj se u tome trenutku najviše sviđalo, onoga zbog čega je živjela, onoga što je bilo u središtu njezina srca. Ne znamo kako bi bilo s njime, možda bi nešto i bilo lijepo, no nije stvar u tome: stvar je u tome hoćeš li živjeti prema svome srcu ili uzdajući se u Boga.

(…)

Moraš umrijeti, moraš se odreći samoga sebe, moraš shvatiti od koga tražiš život. I ona ga je počela tražiti od Gospodina

Dobro koje proizlazi iz svake naše žrtve, posebno kada je izbor toliko životan, neizmjerno je dobro, čiji je opseg neprocjenjiv u trenutku kada kažemo ‘da’, jer se dobro širi i, poput krške rijeke, čak i kada se čini da sve umire, ponovno izvire, veća i snažnija.
Nakon te mračne noći Caterina sada voli svojega supruga kao nikada prije. Prošla je vrlo napornu obuku… naučila je zatvoriti svoje srce pred maštarijama i voljeti svoju stvarnost, vidjeti sve ono što Matteo, njezin suprug, čini za nju i djecu: zahvalnost je trening predvodnika proboja. Moraš umrijeti, moraš se odreći samoga sebe, moraš shvatiti od koga tražiš život. I ona ga je počela tražiti od Gospodina.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.