Foto: Shutterstock

(…) svatko od nas ima svoje tame u životu, kojih se boji, jer ne vidi u njima prisutnost Božju. Svatko ima takve tamne strane, utvare i sablasti iz prošlosti koje bi želio zaboraviti i pobjeći pred tim mučnim sjećanjima. I mislimo da nam bijeg i zaboravljanje o nekim događajima ili osobama iz prošlosti može pomoći da isplovimo na prostrane vode, ali to se, nažalost, ne događa. Učenici nisu mogli doploviti na drugu stranu sve dok u utvari nisu prepoznali Isusa. Ti također nećeš doploviti na drugu stranu života sve dok ne prepoznaš Isusa u najtamnijim životnim trenucima. Ako ne dovedeš u njih Isusa, ako Isusa ne uspiješ prepoznati u njima i ako Isusa ne primiš u te trenutke, onda zaboravi na to da ćeš doploviti na drugu stranu, da ćeš imati mir. Istina je da naš život nije bio savršen u prošlosti – pogledajte unatrag i zavirite u životni dosje X prošlosti, i pogledajte što se sve ondje događalo. Svi smo iskusili takve trenutke, tamne i neuspješne, u kojima smo „prokockali“ život. I nije čak ni važno da pokažeš milosrđe prema nekomu – iako je i to, naravno, važno – već prije svega da budeš milosrdan prema sebi.

A život je potpuno drugačiji nego što bismo željeli da bude. Život je pun utvara i sablasti – i treba to znati prihvatiti, jer naš Gospodin može to što nas straši ispuniti svojom prisutnošću, da nas život ne bi doveo do tuge koja ne prestaje

Jer, nažalost, u čovjeku je velika kušnja da želi imati savršen život od početka do kraja. Već kao dijete, kada ideš u školu, imaš cilj imati sve petice; kasnije na poslu bolju poziciju; misleći o budućoj ženi, želiš da bude najljepša i da sa svojih 90 godina izgleda kao da ima 18; ili bi tvoj muž kao 100-godišnji starac i dalje trebao biti vitez i nositi te na rukama. Obavijeni smo glupim viđenjima života, a kasnije i idealnim predbacivanjima životu. Mnogo puta, kada stojim ispred oltara i blagoslivljam brak mladih ljudi, koji se, gledajući si u oči, zavjetuju na životnu vjernost do groba, mislim da će mnogo njih biti razočarano, jer vidim da oni zamišljaju budućnost kao idealnu. A život je potpuno drugačiji nego što bismo željeli da bude. Život je pun utvara i sablasti – i treba to znati prihvatiti, jer naš Gospodin može to što nas straši ispuniti svojom prisutnošću, da nas život ne bi doveo do tuge koja ne prestaje. Mudrost je ako čovjek zna prihvatiti činjenicu da život može biti neuspješan, da život može biti križ – a križ znači učiniti smislenim sve što je bilo beznadno. Možda uopće ne moraš biti najsretniji čovjek na zemlji, možda je tvoja nezaposlenost evanđeoski ideal, a tvoja djeca, kojom si razočaran jer ih nisi planirao „odgojiti“ takve, možda su drugačija upravo jer je Bog planirao da budu takva. I ako za tebe tvoj muž, dijete, šef predstavljaju bol, križ, utvaru, sablast, onda se možda upravo u tome nalazi Isus. Prepoznaj ga! Kada ne bi bilo njegove prisutnosti u tome što nas straši, sve bi ostalo beznadno i sablasno. On želi svojom prisutnošću dati smisao čak i tim dijelovima životne plovidbe koji su bili najmračnije poteškoće, beznadni i žalosni porazi.

„Ako je Bog to dopustio, nije li to onda bilo potrebno?“ Teško nam je to prihvatiti jer…

Možda već godinama ne možeš prijeći preko toga da ti je netko slagao, iskoristio te ili napravio od tebe magarca. Ali ako je Bog to dopustio, nije li to onda bilo potrebno? Teško nam je to prihvatiti jer u našim srcima postoji viđenje ispunjena i radosna života, prepuna zadovoljstva. I veoma je dobro da postoji takvo viđenje, jer ono je istinito. Samo što se to viđenje odnosi na budući, a ne na sadašnji život! Isus je rekao da je ovozemaljski život kao bačeno sjeme, koje – umire i gnjije u zemlji! I ako vidiš taj proces u sebi, znači da ćeš gore visoko procvjetati i uopće se ne nalaziš u lošoj situaciji. Ali ako sjeme ne umre tu, onda to znači da neće procvjetati ni tu dolje na zemlji, ni gore na nebu.

Takvo sjeme je zatvoreno u sebi i ostaje samo i pobunjeno te, premda je možda idealno i čisto, ne daje plod. Možda nam nešto u životu nije pošlo za rukom, možda smo loše iskoristili neki važan dio života, možda se u tvojem životu dogodilo nešto što sebi ne možeš oprostiti, kad si se ponio kao nitkov i izdajica – moglo se tako dogoditi, jer to što smo katolici ne znači da smo moralno savršeni ljudi, kao što nam i predbacuju članovi drugih religija; primjerice, Jehovini svjedoci nam često predbacuju da moralno ne ispunjavamo zapovijedi, ali zaboravljaju da u katoličanstvu nije važna moralna savršenost vjernika, već njegova svjesnost da smo slabi i grešni i da nas Isus oslobađa naših grijeha. Ispovjedaonice stoje u svim našim crkvama i mi se ne stidimo, već smo ponosni da imamo mogućnost poniziti se pred Bogom i priznati da smo u životu bili kukavice i lažljivci. Vjernici u većini drugih religija nemaju takvu mogućnost!

Ulomak iz knjige „Od Duha do uha“ p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete kupiti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A.