Foto: Shutterstock
Često nas prati uvjerenje kako se u nebo ide kao nagrada za dobro ponašanje. I to je uvjerenje toliko snažno da će se neki sigurno, kad budu ovo čitali, buniti: „Kako to? Nego radi čega se ide u nebo?“
Prebivanje Boga u nama nije neko pitanje nagrade za dobro ponašanje. To je milost. Ako hoćemo doći do onoga bitnoga u kršćanstvu, potrebno je baciti iza leđa sav teret ljudskog poimanja pravednosti i zasluga u kontekstu Božje ljubavi. Čovjek ne mora raditi i postavljati se na trepavice da bi zaslužio Božju pažnju i poštovanje i kao rezultat plaću u obliku ljubavi. Bog nije šef neke tvrtke, a mi nismo osuđeni na borbu za njegovu pažnju.
To je uvjerenje toliko snažno da će se neki sigurno, kad budu ovo čitali, buniti: „Kako to? Nego radi čega se ide u nebo?“
Takvo mišljenje u kategorijama zavređivanja, u nama je duboko ukorijenjeno. Često nas prati uvjerenje kako se u nebo ide kao nagrada za dobro ponašanje. I to je uvjerenje toliko snažno da će se neki sigurno, kad budu ovo čitali, buniti: „Kako to? Nego radi čega se ide u nebo?“ Upravo to. Nebo se za nas otvorilo, prije nego što nam je došlo do pameti da moramo biti pobožni na ovom svijetu. Svojom smrću i uskrsnućem Isus nam je otvorio nebo. On je umro na križu ne samo za dobre i pobožne već za sve, jer svi smo zgriješili i bila nam je oduzeta milost. A dobili smo je besplatno. Besplatno! Isus je platio cijenu svojom Krvlju.
Bog nas je ljubio dok smo bili grešnici i upravo ta fantastična, neuvjetovana ljubav mijenja nas iznutra
Na križu se naš Spasitelj molio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“, a ljudi su mu se, okupljeni oko križa, rugali. A i oni su dobili njegovo oproštenje. Ismijavao ga je jedan od zločinaca, rugali mu se vojnici i promatrači govoreći: „Ako si uistinu Sin Božji, siđi s križa.“ A Isus je ustrajao u ljubavi i molio se Ocu za njih. I upravo ta molitva, ta ničim uvjetovana ljubav, počela je mijenjati ljudska srca! Najprije se nešto skrušilo u drugom zločincu na križu. Potom satnik, promatrajući tu ustrajnu ljubav unatoč svemu i Isusovu strpljivost, priznaje: „Uistinu, to bijaše pravedan čovjek“, a rulja odlazi bijući se u prsa. Promjena koja se ostvaruje u srcima tih ljudi posljedica je milosti. Oni nisu zaslužili spasenje, već su ga primili.
Bog nas je ljubio dok smo bili grešnici i upravo ta fantastična, neuvjetovana ljubav mijenja nas iznutra i čini nas svetima. Bog prebiva u dubini naše duše jer ništa ne može promijeniti tu njegovu odluku. Odluku da nas priznaje svojom djecom. Božje lice u nama može izblijedjeti, ali nikad se ne može dokraja izbrisati. Ako se otvaramo Božjoj milosti i ljubavi, Božja se prisutnost u nama povećava. Postajemo hramom, a Bog u nama postaje izvorom naše svetosti i unutarnje ljepote. Ljepote koja se odražava u dobru. Jer naša djela su posljedice, prirodni plodovi primljene milosti, njezina potvrda i znakovi. (…)
Uvjerenje da ljubav treba zaslužiti u nama je tako ukorijenjeno da se usprkos svim tim godinama katehizacije i dalje poruka evanđelja u nama utapa. Mi smo potrebiti re-evangelizacije – primanja radosne vijesti o Božjoj milosti. Ta poruka pripada onomu što je najbitnije u našoj vjeri. Bez primanja te poruke postajemo površni, necjeloviti kršćani. (…)
Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
