Foto: Shutterstock

Kome posvetiti novu godinu?

Započeli smo novu građansku godinu. Mnoge organizacije, pa tako i Crkva na čelu s papom, imaju običaj novu godinu posvetiti nekome ili nečemu. Zapitao sam se što ili koga bih odabrao kad bih ja mogao predložiti kome da Crkva posveti 2019. godinu. Budući da su moje misli uvijek u evangelizaciji, prvo što mi je palo na pamet je svakako evangelizacija. Predložio bih da Crkva samu sebe evangelizira, tj. da oni koji u Crkvi poznaju živoga Boga i imaju iskustvo osobnog intimnog odnosa s Bogom, iskustvo uživanja Božje prisutnosti i uživanja u Božjoj prisutnosti (koji imaju iskustvo ljubavi, mira, radosti i drugih plodova Duha) – da oni to iskustvo posvjedoče onima koji ga nemaju.

Tko je kompetentan?

Moguće je da za evangelizaciju nisu kompetentni ni oni koji imaju završene najviše teološke škole, ni oni koji vrše bilo kakve male ili visoke službe u Crkve, ni oni koji su najrevniji vršitelji pobožnosti, ni oni koji najrevnije pristupaju sakramentima, ni oni koji su zaduženi za bilo kakvo katehetsko poučavanje – ako ih sve to što znaju, imaju i vrše nije dovelo do osobnog intimnog odnosa s Bogom i ako u sebi nemaju istinsku potrebu svoje iskustvo prenijeti drugima. Sve to itekako može biti izvanredna pomoć u evangelizaciji, no bez bitnoga, bez prenošenja osobnog iskustva, evangelizacija neće imati zadovoljavajućih plodova.

Problem s bakama i djedovima

Razmišljajući o problemu evangelizacije i očiglednog propadanja vjere u zapadnim društvima, došao sam do zaključka da jedan od glavnih problema evangelizacije leži u neprenošenju žive vjere sljedećim generacijama u obiteljima koje više ne žive s djedovima i bakama. Mladi roditelji, bez nekih velikih životnih iskustava, sa svojim egzistencijalnim brigama i užurbanim tempom života, teško mogu svojoj djeci prenijeti bit vjere. Vjera se je kroz stoljeća prenosila tako da su djedovi i bake svoja iskustva vjere predavali unucima. Mnogi su djedovi i bake prvo primili dobre temelje od svojih djedova i baki i to im je pomoglo da ih različita teška ali i radosna životna iskustva učvrste u vjeri i još ih više približe Bogu. Apostol Pavao piše da se, evangelizirajući, ne bi usudio govoriti o nečemu što sam nije iskusio. Sam pojam djeda i bake asocira nas na iskustvo. Sigurno je da svi djedovi i bake ne trebaju imati Pavlova iskustva vjere. Potrebno je sama sebe ispitati i zapitati se što nam se je dogodilo, koji je to bio okidač, zbog čega smo postali i ostali vjerni Bogu i Crkvi. Mnogi su možda imali samo jedno iskustvo koje ih je „gurnulo“ u Božju blizinu, poput milosne ispovijedi u kojoj su osjetili istinsku Božju ljubav, oproštenje i oslobođenje od tereta krivnje. Neki su imali iskustvo bliskog susreta s milosrdnim Isusom u euharistiji, drugi su opet doživjeli čudesno iskustvo ispunjenja molitve po zagovoru nekog sveca ili izravno od Boga; drugi opet imaju iskustvo dubokog nutarnjeg ispunjenja mirom i radošću koje dolazi po molitvi, svetoj misi, slavljenju Boga, po čitanju Biblije… Ima i onih koji su naučili svakodnevno dolaziti u Božju prisutnost i uživati dubok mir i radost, uživati milost Duha. Ima i onih kojima je Bog dao duboku spoznaju vrijednosti žrtve te život provode prikazujući postove i druge žrtve za spasenje grešnika i to ih davanje sebe čini duboko sretnima i ispunjenima. Ima i onih koji su naučili nesebično služiti drugima, koji su u određenom trenutku života u srcu spoznali da služeći potrebnima, služe samom Kristu i zato im je služenje postalo radost i ispunjenje, postalo im je punina života. Mogao bih dalje nabrajati blaga koja se nalaze u mnogim srcima kršćanskih djedova i baka. Nažalost, mnogi nemaju dovoljno kontakata sa svojim unucima i mnoge nitko nije ohrabrio da ta svoja iskustva, koliko se god ona nekima od njih činila neznatnima, prenesu na svoje unuke. Ponekad je jedno jedino svjedočanstvo bake ili djeda dovoljno da hrani vjeru unuka cijeli njegov život. Pišem ovo jer i sam mogu posvjedočiti koliko mi je značilo ono što mi je baka rekla u jednoj jedinoj prilici. (…)

Cijeli tekst uvodnika 109. broja mjesečnika „Book” (za mjesec siječanj 2019.), kojem je autor glavni urednik Josip Lončar, pročitajte u tiskanom izdanju.

Što se nalazi u 109. broju

• Istinita priča o vjerniku koji je zbog vjere osuđen na smrt te je morao ispiti otrov pred tužiteljima…
• Koliko je Isus savršen u ljubavi prema nama ako u njegovu ljubav imamo povjerenja! – razmatranje voditelja „Škole molitve” Marija Halužana
• Snažna životna priča bivšeg vođe zloglasne američke bande
• Pelanowski pojašnjava što se događa u nedostatku očeve ljubavi
• Intervju s Martinom Begić s. Anom, docenticom na Katedri moralne teologije KBF-a u Zagrebu
• Čudo lebdeće hostije koje se je dogodilo 1453. godine u Italiji
• Francis MacNutt navodi što trebamo imati na umu kad pristupamo homoseksualnim osobama
• Zašto ne mogu upoznati pravu osobu?
• Komentari nedjeljnih misnih čitanja Nediljka Jelčića
• Je li Isus bio lažac, luđak, ili Gospodin?!
• Što Bog misli o mobitelima
• Jačmenica-Jazbec donosi nam članak o kolonoskopiji – pretrazi koja spašava živu glavu
• Svjedočanstva
• Recept za sretnu i uspješnu novu godinu
• Stripovi
• Vicevi
• i još mnogo toga!

Želimo Vam blagoslovljeno čitanje „Booka”!

Svoj primjerak „Booka” potražite na kioscima Tiska ili se pretplatite (ovdje). Prethodni broj časopisa možete prelistati ovdje.