Pozvani smo na svetost. Na spasenje od zla i grijeha. No kada Isus kaže da budemo savršeni kao Otac, to ne znači da očekuje da ćemo sebi svaki dan (moći) ponavljati kako smo sve savršeno učinili ili, s druge strane, da ćemo sebe gađati kamenjem zbog vlastitih nedostataka. Isus je bio krajnje odlučan, kako u napadu na farizeje, tako i u obrani žene od kamenovanja zbog njezinih grijeha, i isto poručuje i svakome od nas: ne uzvisuj se ali jednako tako: ne „kažnjavaj” se kada padneš, nemoj tonuti u grižnjoj savjesti.

»Unatoč čestim ispovijedanjima i trudu, „opet ćeš ‘ljosnut’”«

Unatoč čestim ispovijedanjima i trudu, „opet ćeš ‘ljosnut’” – tako mi je uz smijeh rekao jedan svećenik. Naša narav stalno pada, ali ju i milost stalno podiže. To nam sve dakako može biti poznato jer nam je netko o tome pričao, ali da, i dalje se osjećamo krivima zbog padova, jer nastojimo biti „savršeni”, a ne ide.

Nasljedovati Isusa nije lagano. Mi bismo nekad htjeli da si, poput farizeja, možemo reći: „Savršen sam. Sve što činim je super!” Htjeli bismo da je to nekakvo „stanje”, da možemo biti sigurni u vlastitu pravednost te ju pokazati drugima. Izgleda nam da nam to što ne vidimo velikih nedostataka kod sebe odmah jamči sigurnost i mir pred ljudima i Bogom. Pa muku mučimo da to postignemo i dokažemo, ali upravo tako bivamo uhvaćeni u vrlo nezgodnu zamku: zamku krivnje kada spoznamo vlastite slabosti. S druge strane, ako nastojimo slijediti Isusa, može nam se činiti da nemamo ništa, jer nemamo takvih „sigurnosti” kakve su farizeji mislili da imaju. Uvid u vlastitu grešnost možemo poistovjetiti s vlastitom bezvrijednošću, te biti u strahu od mišljenja ljudi te u strahu od Boga. No, srećom, svi ti naši prividi nemaju ništa s istinom, za koju je Isus umro i zbog koje nas je i došao osloboditi. I Bog će zasigurno dati milosti koliko je potrebno da nas ta istina oslobodi, a ne da nas još više veže u okove, kako nam nastoje sugerirati napasti.

Desni razbojnik se „samo” pokajao. Ali za Isusa je to DOVOLJNO, i čini ga svetim!

Zato, ako ti tvoja grešnost oduzima mir i radost pokušaj pogledati u desnog razbojnika: on je zbog svojih grijeha završio na križu. I upravo u tom stanju, napušten od ljudi i sam u svojoj tjeskobi susreće Isusa koji mu ništa ne predbacuje, nego ga žalosna tješi jer ne želi da ga stigne kazna za zlo, želi ga slobodnog. Taj razbojnik nije mogao popraviti svoj život, nije mogao dokazati nekim drugim djelima da mu je žao i da bi činio drukčije, osim samim kajanjem (jer bio je prikovan za križ). Ali za Isusa je to DOVOLJNO, i čini ga svetim!

Bog i nas želi slobodne. Od grijeha, od krivnje, od malodušnosti, od očaja! Zamisli, Isus je pao u ruke krvnika da bi nas oslobodio te nam je, uskrsnuvši, pokazao da smrt nema vlasti nad njime. Pokazao nam je da nije kraj kad se to nama čini! Time što je uskrsnuo nije nešto sebi pribavio, jer on je Bog, nego je oslobodio nas slabe, nas koji se krivimo kada padnemo, nas koji očajavamo, nas koji smo izgubili mir i radost.

Kada Bog dopusti da uvidimo vlastite slabosti, pa i tuđu slabost u odnosima s ljudima, uvjerena sam da je to stoga što ili nas, ili drugoga želi nečega osloboditi. No to je jedino moguće ako ostanemo ponizni. Ako nam to uspije, mogli bismo konačno uvidjeti nelogičnost krivnje, primjerice da se krivimo za potpuno oprečne situacije, ili koliko grijeh i krivnja svezuju nas ili drugu osobu. Ali ponekad jedino što tražimo je krivac, pa ili sebe ili drugoga „razapinjemo”. Koliko puta žalimo jer smo nešto loše izveli, i to je odalo da ni mi nismo savršeni, pa zbog oholosti ne zadobijemo Isusov mir, ili okrivljujemo druge otežavajući im da ostanu ponizni i da prihvate Isusovo spasenje. Nije važno tko je pokazao slabost i koja je to točno slabost bila, bitno je da su okovi grijeha izašli na vidjelo, i da Isus makne težinu grijeha i krivnje iz naših života.

Perfekcionist misli ako opet pokaže svoju slabost: kraj je svijeta. MA NIJE!!! Bog želi učiniti svetim svakoga…

U borbi s tim nezgodnim perfekcionizmom i krivnjom, Božjom sam milošću shvatila da Isusovo poslanje nije bilo doseglo svoj puni smisao ni rođenjem, ni propovijedanjem, ni čudesima koja je činio – ukratko njegovim životom – nego tek smrću. Sjećamo se kako je bio uporan u izvršenju svoga poslanja i kada učenici to nisu shvaćali, toliko da je nazvao Petra vrlo nezgodnim imenom i poručio mu neka se udalji od njega jer ga pokušava odvratiti od njegove zadaće. Jer budući da je Isus Bog, znao je da neće biti dovršeno ako ostane „na pola”. Isus nije bio perfekcionist, već je bio svet!!! A vidiš, perfekcionisti upadaju u zamku da svaki trenutak proglase onim u kojem je sve „dovršeno”, iako su očigledno još uvijek na zemlji! Oni misle da trebaju suditi o svomu poslanju svaki čas. Pa ako padnu: sve je gotovo, uhvaćeni su. Ako nešto ne razumiju: trebaju se mučiti dok sve ne shvate! Ako opet pokažu svoju slabost: kraj je svijeta. MA NIJE!!! Bog želi učiniti svetim svakoga i potiče nas da mu vjerujemo, a ne da mu se stalno sviđamo ili da sami sebe neprestano nastojimo opravdati!

Lako možemo zaključiti da se takvi kakvi jesmo ne možemo „svidjeti” nikome, pa ni Bogu. Ali ljubav nije sviđanje!

Naše krivo poimanje savršenosti, na koju smo pozvani, može nas tako čak udaljiti od Božje ljubavi umjesto da nas njoj sve više približava. Može u nama stvoriti strah od odbačenosti. Nezadovoljni sobom, i s čestim prigovorima na svoj račun, lako možemo zaključiti da se takvi kakvi jesmo ne možemo „svidjeti” ni Bogu. Ali sjetimo se da Isus ni onda nije htio, a ne želi ni danas stvoriti hvalisavce. Sjetimo se da su farizeji puno prigovarali Isusu te nisu razumjeli kakve to on učenike okuplja oko sebe (koji, usput rečeno, nisu mogli svi stati u jedan kalup, već su se znali i posvađati!). Farizejima je svašta smetalo, svašta su osuđivali. Gledali su svaki detalj kao već dovršeni projekt! I ismijavali ga. Internetom je svojevremeno kružio videozapis koji prikazuje umjetnika koji je svoje djelo trebao stvoriti pred očima žirija. Žiri je to djelo naravno trebao ocijeniti, no, ne uspjevši predvidjeti kraj performansa, prijevremeno je ismijao umjetnika, koji je to svoje djelo ipak dovršio. Tek je tada žiri shvatio o čemu se radi. I farizeji su, poput članova tog žirija, htjeli sve vidjeti kao statičnu sliku, kao dovršen projekt o kojem je moguće suditi. Nekad bi odmah proglasili jaz između sebe samih i grešnika, a nekad su morali malo više sitničariti ne bi li što god pronašli, kao onaj put kada su Isusa sumnjičavo ispitivali o postu, čudeći se zašto Isusovi učenici ne poste malo više. No za njih je uvijek sve bilo jasno. Oni su ismijavali detalje jer nisu vidjeli cjelinu, nisu ni slutili da tu neko djelo nastaje. Oni su stalno htjeli vikati da je došao kraj, htjeli su svojim sudovima ustvrditi da više nema vremena za promjenu, da nema mjesta za iznenađenja, poput članova žirija koje je odao njihov smijeh. No pred takvim osudama kao da još više odzvanjaju Isusove riječi kojima nam je zapovjedio da ljubimo jedni druge, a ne da se jedni drugima sviđamo. Ljubav nije sviđanje! Daleko je veći iskaz ljubavi kada prihvaćamo ljude koji su nam na prvu silno antipatični i koje ne razumijemo, i kada ih ne pokušavamo zbog toga nekako ismijati, nego kada „ljubimo” one koji prihvaćaju sve što radimo, mislimo i govorimo.

Pokušajmo biti autentični – ne nastojmo se svidjeti drugima i ne tražimo odobrenje za svaku svoju odluku

Nemojmo dakle nastojati biti poput farizeja. Ne analizirajmo konstantno svoje (ali i tuđe) padove, ne činimo dramu od njih. Od danas pokušajmo biti autentični! Ne pokušavajmo se svidjeti drugima i ne tražimo odobrenje za svaku svoju odluku. Ne pokušavajmo se svidjeti ni Bogu. Bog nas savršeno poznaje i ne trebamo mu „pokazati” da vrijedimo. Bog nije čak ni poput poštenog žirija koji bi pričekao kraj „performansa”, valja reći kraj našeg života, već nas voli upravo sada, kao svoja nesređena i nedovršena djela. Jer Bog ima plan za svakog od nas. Bog ne treba čekati, Bog to već vidi! Ljubi nas kao što majka ljubi dijete čim se rodi, a ne tek onda kada dijete pokaže da je nešto naučilo. I sve što dijete uči i svladava, majka cijeni. Ne očekuje od djeteta da odmah hoda, jede i priča. Cijeni svaku i krivo izgovorenu ili napola izrečenu riječ. Ili kada dijete „jede sâmo” a sadržaj tanjura pada i na njegovu odjeću i na pod.

Prihvatimo sami sebe i vlastite slabosti – Bog želi da budemo jednostavni i da ljubimo sebe, a to znači da se prihvatimo!

Bog poznaje naše slabosti i vodi nas prema slobodi, ali to ne znači da će naše slabosti nestati u jednom danu. I mi to zapravo ne trebamo ni razumjeti, ni o tome stalno razmišljati, niti (IZNENAĐENJE) sebe kriviti! Bog želi da budemo jednostavni i da ljubimo sebe, a to znači da se prihvatimo. Pao si? Pa što?! Past ćeš opet! Ali ni tada neće biti kraj!!! Samo Bog zna kad ćeš ojačati, a na tebi je da ustraješ, da vjeruješ i budeš miran. Ako si sav obuzet krivnjom i strahom i mukom, nisi miran, a ne može se baš reći niti da vjeruješ.

Ta zamka prevelike zaokupljenosti i malodušnosti tako često muči perfekcioniste. Oni ne mogu biti u miru jer nije sve na svome mjestu, nije sve savršeno i zato osjećaju da trebaju stalno razmišljati i mučiti se, i tražiti razloge zašto nije savršeno, a po mogućnosti naći i krivce, ali čineći tako, sve se više udaljavaju od izlaza, a naročito od mira i životne radosti. Zapravo je izlaz u tome da se opustimo. Da uopće ne razmišljamo. Prvi svećenik kojeg sam susrela nakon povratka u Crkvu slikovito mi je to bio izrekao usporedivši prihvaćanje života i vlastitih slabosti sa stolnjakom koji stoji malo nakrivljeno, ali ga ne idemo sto puta namještati i popravljati. Od tada sam ga nebrojeno puta ipak nastojala namjestiti, ne samo kako bi zadovoljio mene, već sa stalnom namjerom da se svidi i drugima, i iz proživljenog mogu zaključiti da je ipak najbolji bio na početku!

Uživajmo u životu i ako nismo još „dovršeni”!

Uživajmo u životu i ako nismo još „dovršeni”! Nikad ni nećemo biti, jer neprestano rastemo i razvijamo se. Jer smo živi, a ne kipovi u muzeju voštanih figura! Svaki dan Bog u nas ulijeva novi život! I pupoljku se divimo, iako još nije procvjetao. Ne tugujemo i ne uznemirujemo se jer nisu svi pupoljci procvjetali u isto vrijeme. Ne razmišljamo o tome. Zašto onda stalno razmišljamo o samima sebi umjesto da živimo?! I neko se cvijeće osuši, i listovi jednako tako, pa ih jednostavno maknemo. Zašto, nasuprot tome, želimo iskorijeniti sve svoje slabosti prije vremena?!

Svašta nedostaje i svačega se trebamo riješiti, ali ostanimo mirni. I bit ćemo radosni! Ljubimo tako i druge i uživajmo u njima. Sjetimo se kako je Isus spavao dok je bila oluja na moru. Za perfekcionista bi takvo što bilo neprihvatljivo!!! Učenici su ga išli probuditi a on im je samo odbrusio: „Što ste zabrinuti, malovjerni?” Nije sebe krivio što je spavao, kao što bi učinio čovjek koji misli da sve treba držati u svojim rukama, nego je njima rekao da se opuste; da se ne brinu, nego da vjeruju!

Budimo mirni, ne krivimo se, nego – vjerujmo!

Tako i mi. Kada vidimo da nas naša nesavršenost ili tuđe kritike zabrinjavaju i uznemiruju, nemojmo razmišljati o tome na način da želimo sve odmah panično riješiti, i vidjet ćemo da će nam se nakon nekog vremena učiniti da imamo i veću vjeru u vezi s tim, ali i da smo oprostili i svoje i tuđe nedostatke! Jer to su darovi od Boga, koje prihvaćamo u miru, dok Bog s naše strane samo traži pristanak, i da nastavimo dalje živjeti.

Ne trebaš sve razumjeti, sve riješiti i sve moći sada pokazati drugima (poput farizeja!), nego već imati ono čega još nema, a što je Bog zamislio za tebe. Tome si sve bliži kada si miran i kada sebe ne kriviš, odnosno, kada vjeruješ!!! („A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.” (Heb 11,1))