Foto: Shutterstock

Sjedile smo na kavi. Pila je veliki makijato, uzrujano lupkala nogom o pod i između dva dima plavog Chesterfielda uzvratila komentar na raspravu koju smo vodile: „Stara moja, ne mogu ja sa svojom mizerijom od plaće mijenjati svijet. Neka to rade oni koji imaju milijarde na računu. Ako oni neće, tko drugi može?“
Nismo bile ni svjesne u kakvoj smo zabludi!

To jutro bilo je neobično hladno za prve jesenske dane koji su se uvlačili pod kosti. Po dobrome starom običaju, kasnila sam u školu. Jedva primijetivši, začula sam glas u pozadini:

– Učiteljice, učiteljice, stanite, čekajte me!

– O! Bog, Valentino, dobro jutro! Kasnimo danas i jedna i druga, čini mi se. Ali polako, čekam te, ne brini.

– Daaa! – zadihano je odgovorila. – Zadržala sam se na mostu. Znate, ovaj, pričala sam s jednim čovjekom…

– S kim si pričala? Znaš da ne smiješ pričati s nepoznatim ljudima. Razgovarali smo već o tome.

– Da, znam. Ali taj čovjek, on nije bio nepoznat.

– Aha, onda dobro, u redu. – s olakšanjem sam joj odgovorila i produžila svoje korake da bismo ubrzale.

– Ali, nije bio ni poznat… – izgovorila je više sebi u bradu, nego meni na uho.

– Kako to misliš? – začuđeno sam ju upitala.

– Pa eto tako! – odgovorila je i skrenula pogled.

– Kako? – Bila sam napola uporna, napola znatiželjna.

To malo stvorenje sa svojih sedam godina mijenja svijet!

– Pa znate, taj čovjek, on svako jutro sjedi pokraj mog ulaza. Izgubio je ženu i dijete u istoj automobilskoj nesreći u kojoj je prije četiri godine izgubio nogu. Svako jutro kad prođem pokraj njega pozdravim ga i poželim mu dobar dan. Svako jutro izdvojim tri kune od novca za svoju užinu, iako moji roditelji o tome ne znaju ništa, da bi on mogao kupiti pecivo. Danas je bio drugačiji nego inače, primijetila sam suzu u njegovim očima, pa sam zastala i odlučila popričati s njim. Rekao mi je da kraj njega svakodnevno prolaze stotine i stotine ljudi. Nikad se nitko ne zaustavi. Nitko ga nikada ne pozdravi. Kao da ne postoji. Kao da nije vrijedan njihova pogleda i osmijeha. Osim mene. Upitala sam ga jesu li ti ljudi razlog njegovih suza. Odgovorio je da nisu. Odgovorio je da sam razlog njegovih suza ja. Jer njegove suze nisu tužne, već radosne. Rekao je da je sretan što ja postojim. Da mu uljepšavam život. Rekao je još da sam ja njegov dar s neba, njegov Isus prerušen u lik djevojčice. Taj dio baš i nisam shvatila, ali bilo mi je drago što su u pitanju suze radosnice. I tako sam zaboravila na vrijeme i zbog toga kasnim.

Pogubila sam se nakratko u svojim mislima, pa neko vrijeme nisam rekla ništa. Doslovno ništa. Nisam se osjećala vrijednom da to komentiram. To malo stvorenje sa svojih sedam godina mijenja svijet! Dok mi prebacujemo lopticu odgovornosti na one druge, na one bogatije, na one sretnije. Zar stvarno?

– Divno, Valentino! Možeš biti ponosna na sebe, znaš. Zaista možeš. I ne brini, ne kasniš ti nikamo. Dapače…

Stigle smo pred vrata škole. Valentina je bila sretna. S osmijehom je ušla u školu. Ja nisam. Ja sam bila zbunjena. Nesigurna. A opet, prosvijetljena. Ispunjena. Nikada sigurnija u to što sam upravo čula i saznala. Kazaljke na satu označavale su točno osam sati. Ipak nisam zakasnila… Ne na nastavu, nego na odgovore.

Cijeli život tražim odgovore na pitanja koja me salijeću sa svih strana i uporno ih ne nalazim.
Ako Bog postoji, zašto ne spriječi ratove? Ako Bog postoji, zašto ne nahrani gladne? Ako Bog postoji, čemu bolesti? Ako Bog postoji, zašto dopušta da djeca i nevini pate? Ako Bog postoji, očito mu nije stalo. Ako Bog postoji…

Priznajem, nisam imala argumente da bih se branila od tih pitanja. Zbunjivala su me. Sve do tog dana. Tog dana sam shvatila.

Postoji Bog.
Ali postojimo i mi.
Postojiš i ti.

Stvorio je tebe.
Jaka, zdrava, sretna.
Da nahraniš barem jednoga gladnoga. Da utješiš barem jednoga umirućega. Da širiš mir i ljubav ondje gdje ostali siju zlo i mržnju.

Stvorio je tebe.
Da ne pereš ruke od odgovornosti. Da ne gledaš samo sebe i svoje dobro. Da misliš na one koji nemaju, koji trebaju tvoju pomoć, koji traže tvoj osmijeh.

Stvorio je tebe.
Ne zato jer nije mogao mijenjati svijet sam, nego zato jer ga nije želio mijenjati sam.

On te treba.

Da, koliko god suludo zvučalo, on treba tvoju pomoć. Treba te da budeš djevojčica Valentina jednomu ranjenomu čovjeku koji sjedi i prosi. Treba te da učiniš ovaj svijet ljepšim i boljim mjestom. Da ne upireš prste u druge, da ne upireš prste prema njemu, prema nebu i uzaludno se pitaš ZAŠTO. Jer si ti taj ZATO!

I možda nemaš milijarde na računu, i možda ne možeš nahraniti pola svijeta, i možda ne možeš utješiti svakoga umirućega, ali znaš, i onaj jedan život koji spasiš bit će dovoljan da daš smisao svojemu. I ono malo je dovoljno. Zaista jest.

Stvorio je tebe koji imaš da daruješ onomu koji nema.
Stvorio je tebe zdrava da utješiš i pomogneš onomu kojega zdravlje ne služi.
Stvorio je tebe koji si sretan da daruješ osmijeh onomu kojemu je taj osmijeh potreban.

Postoji Bog. Itekako postoji. Itekako mu je stalo. Itekako ga je briga.
Ali postojiš i ti.
Potreban si.
Odabran si.
Pozvan si.
Da pomogneš.
Da utješiš.
Da usrećiš.

Da, na kraju krajeva, budeš ono što jesi. Čovjek!

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.