Foto: Shutterstock

Ljudi hrle na različita mjesta i tragaju za istinom, za svjetlom. Međutim, sva njihova traganja, nažalost, ne urode uvijek pravim plodom. Ako smo sami doista susreli onoga koji je jači, ako smo otkrili onoga koji se nalazi među nama, znajmo velikodušno i radosno tu radost posvjedočiti i drugima oko sebe

»Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? ‒ Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori: »Ja sam glas koji viče u pustinji: ʽPoravnite put Gospodnji!’ – kako reče prorok Izaija.« A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio. Riječ Gospodnja.«

Iv 1, 6-8.19-28

Opet se pred nama pojavljuje Ivan Krstitelj. Dragocjene su nam neke rečenice današnjeg evanđelja. Zaustavimo se na njima.

U čemu je Ivanova (i naša) veličina

Ivan Krstitelj ponizno i iskreno u više navrata govori o tome što on nije: „Nisam Krist! Nisam Ilija! Nisam prorok!” Možemo svojim riječima jednostavno reći: Ivan se ne pravi važan, ne želi ubirati tuđe plodove, ništa ne gradi na laži. Prema hebrejskom izričaju Božjega imena, Bog je Onaj koji jest! I Isus, upravo u kontekstu ovoga četvrtog evanđelja iz kojeg je uzet odlomak za ovu nedjelju, sebe očituje kao Onoga koji jest! Ivan za sebe govori: „Ja nisam!” i sva njegova egzistencija jednostavno počiva na službi Onome koji jest. Ivan se prepoznaje kao „glas onoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu!” To je Ivan. On je glas, on je svjedok za Onoga koji jest i koji ima doći.

U tome je Ivanova veličina. Čovjek je u svojoj biti upućen na Boga od kojega prima život i postojanje. Čovjek je istinit tek u potpunoj ovisnosti o Bogu. Izvan te ovisnosti čovjek na neki način reže granu na kojoj sjedi. Istina o čovjeku jest da je on Božje stvorenje. Ta će se istina produbiti u Isusovoj objavi na taj način što će se čovjek moći prepoznati kao dijete Božje. Samo tako čovjek jest. Bez životne povezanosti s Bogom čovjek nestaje. Toliko jesmo, toliko postojimo, koliko smo Božji! Ivan to osjeća. On jest, on postoji samo kao onaj koji služi Gospodinu. Kako je to Ivan divno izrekao govoreći o svom umanjivanju i Božjem uvećavanju! Njegova je riječ nama izazov, izazov svakom vremenu. Koliki se danas, kao i nekada, žele nametnuti kao da su netko, žele sebe ponuditi kao veličinu koja može zasjeniti čak i Isusov autoritet. Koliki i danas, nudeći ljudima svoje usluge i svoje spoznaje, odvode čovjeka od istinskog svjetla, od Krista, od jedinog Spasitelja!

Koliko smo mi sposobni prepoznati Isusovu prisutnost

Još jedna rečenica u današnjem evanđelju jednako tako navodi na razmišljanje: „Medu vama stoji koga vi ne poznate!” Je li istina da Isusa nisu prepoznavali jedino Ivanovi suvremenici? Kako je s nama danas? Koliko smo mi sposobni otkriti, prepoznati Isusovu prisutnost u svojoj sredini? On i među nama stoji, a ipak tako malo utječe na naš život, naša raspoloženja, naše planove. Živimo kao da ga nema. Zapravo tada ne živimo, jer samo on može svemu dati smisao i život.

To znači da svako vrijeme treba svoje preteče, ljude samoprijegora i poniznosti koji će dati svoje svjedočanstvo kao što ga je dao Ivan. I danas svijet treba riječi, treba navještaj. Treba mu svjedoka, treba mu onih koji ce pripraviti put Gospodinu da on može doprijeti do srca tolikih koji ga još uvijek ne poznaju, koji ga ne vide u svojoj sredini. To je poslanje kršćana svih naraštaja, to je poslanje i svih nas. Ako želimo iskreno i zauzeto čuti poruku današnjeg evanđelja, ne možemo izmaći tome zadatku. Hoće li današnji svijet upoznati Isusa, hoće li otkriti njegovo pravo lice i osjetiti svu snagu njegove otkupiteljske ljubavi – ovisi o nama. Ljudi hrle na različita mjesta i tragaju za istinom, za svjetlom. Međutim, sva njihova traganja, nažalost, ne urode uvijek pravim plodom. Ako smo sami doista susreli onoga koji je jači, ako smo otkrili onoga koji se nalazi među nama, znajmo velikodušno i radosno tu radost posvjedočiti i drugima oko sebe.

Što bi odgovorio na pitanje: „Tko si ti?”

Možda će netko i nama kršćanima doći s pitanjem: „Tko si zapravo ti?” Tada ne trebamo odgovoriti tako da se opravdavamo, ili kao da želimo opravdati Crkvu, ne smijemo ići za tim da onome koji pita zatvorimo usta ili da ga zaglušimo katekizamskim formulama. U odgovoru bi trebalo čovjeka koji pita na jasan način uputiti na onoga za kojim svaki čovjek zapravo čezne, koga svaki čovjek istinski traži.

Ivan Krstitelj nije svjetlo, nego onaj koji svjedoči za Svjetlo. Isus je Svjetlo svijeta. On treba i nas da kao njegovi prosvjetljenici raznosimo Svjetlo do nakraj zemlje.

Iz knjige fra Zvjezdana Linića (1941. – 2013.) Neka mi bude po Riječi Tvojoj. Izdavač: Teovizija

Priredila Martina vidaković