Foto: Pixabay

Jedna mi je snaha ispričala nešto što me je zaista nasmijalo. Ona kaže:

„Prvih osam godina svoga braka nisam znala kako oslovljavati svoju svekrvu. Nije dolazilo u obzir da joj se obraćam s „mama“. Moja je mama jedna divna osoba koja mi toliko mnogo znači, da se tim nazivom nikome drugome ne mogu obratiti. Obraćati joj se s gđo. _____ činilo mi se je preformalno, a zvati je njezinim imenom bilo mi je vrlo neugodno i neprimjereno. Dakle, trudila sam se na sve načine izbjeći taj trenutak izravnog obraćanja. Mome je mužu to bilo nevjerojatno smiješno i zabavljalo ga je promatrati me kako se tijekom zajedničkog ručka trudim uhvatiti njezin pogled kako bih joj nešto rekla ili je pitala. Zbog toga su takva obiteljska okupljanja za mene bile situacije u kojima se nisam mogla zapravo opustiti.“

Naravno, hoćemo li svoga svekra zvati „tata“, svekrvu „mama“ ili im se obraćati njihovim osobnim imenom, ne spada u red onih velikih životnih odluka. Ali je zato način kako ćemo pristupati svojoj svekrvi ili snahi vrlo važan i ima snažan utjecaj na cjelokupnu obiteljsku dinamiku.

Iz knjige „Svekrve i snahe” autorice Annie Chapman. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. 

Više o knjizi možete saznati ovdje. Knjigu po sniženoj cijeni od 90 umjesto 100 kuna možete kupiti ovdje.

Preporučamo i ovaj ulomak iz iste knjige:

Opraštanje ima snagu iscijeliti ranu: Pogledajte ovaj primjer svekrve čiji su sin i snaha prošli tešku rastavu