Duhovnost

PIŠE JOSIP LONČAR

Trebamo li ukinuti molitvu polaganjem ruku „Sjećam se kako su me godinama živcirali ljudi koji bi na molitvu došli iz krivih ili nezrelih motiva. Koliko god sam se trudio prije molitve objasniti, mnogi jednostavno ne žele ništa čuti - oni samo žele „magijsku moć“ polaganja ruku. Često bih, u redu za molitvu, neke od njih jednostavno preskočio odbijajući moliti za njih. Nikad neću zaboraviti…“

Trebamo li ukinuti molitvu polaganjem ruku

Foto: Shutterstock


 

Nedavno sam pročitao tekst mog dragog i cjenjenog prijatelja svećenika, koji je odlučio više ne moliti za ljude polaganjem ruku. Dugo sam razmišljao koji je stvarni razlog te njegove odluke. On ju je pokušao opravdati time da većina ljudi koji dolaze na molitvu polaganjem ruku to čine iz krivih ili barem nezrelih motiva. Koliko god se taj moj prijatelj svećenik trudio objasniti čemu bi polaganje ruku trebalo služiti, ti ljudi, iz nama, koji za njih molimo, sasvim nepoznatih i neshvatljivih razloga, ne žele čuti ničije mišljenje i drže se samo svoga krivog ili nezrelog stava. No je li to dovoljan razlog da zbog „mnogih“ Božju milost uskratimo makar jednom jedinom, kojemu je ta vrsta molitve u tom trenutku silno potrebna i koji nema krivi stav o njoj?

Ne bismo li, razmišljajući o stavovima tog mog prijatelja, isto mjerilo trebali primijeniti i na druge oblike duhovnosti!?

Trebamo li zbog te većine razmisliti o tome da ukinemo Svetu Misu!? Znamo što se događa s velikom većinom mladih ljudi koji prime sakrament potvrde. Trebamo li zato ukinuti taj sakrament!? Znamo da mnogi dolaze na ispovijed bez grijeha i bez ikakvog kajanja. Trebamo li zato ukinuti sakrament ispovijedi!?

Znamo da mnogi katolici uopće ne dolaze na Svetu Misu, a mnogi (od onih koji dolaze) to čine isključivo kako bi zadovoljili Božju i crkvenu zapovijed. Niti razumiju što se na Misi događa, niti ih Sveta Misa zanima, niti od Mise što prime, niti u njoj srcem sudjeluju; najsretniji su kad ju svećenik skrati barem nekoliko minuta. Trebamo li zbog te većine razmisliti o tome da ukinemo Svetu Misu!? Znamo što se događa s velikom većinom mladih ljudi koji prime sakrament potvrde. Trebamo li zato ukinuti taj sakrament!? Znamo da mnogi dolaze na ispovijed bez grijeha i bez ikakvog kajanja. Trebamo li zato ukinuti sakrament ispovijedi!? Znamo da mnoštvo djece ima odlične ocjene iz vjeronauka u školi, a rijetki od njih sudjeluju na nedjeljnoj Misi. Trebamo li zato ukinuti vjeronauk u školama!? Znamo da se mnogi za koje molimo neće obratiti i neće prihvatiti milost koju im molitvom želimo posredovati. Trebamo li zato prestati moliti za druge!? Mogli bismo tako nastaviti s primjerima.

Nakon nekoliko minuta, Duh Sveti me je zaustavio i doslovno mi rekao: „Žena koju si preskočio u najvećoj je opasnosti da završi u paklu. Želim da se vratiš i pomoliš se za nju s najvećom mogućom ljubavlju

Sjećam se kako su me godinama živcirali ljudi koji bi na molitvu došli iz krivih ili nezrelih motiva. Koliko god sam se trudio prije molitve objasniti, mnogi jednostavno ne žele ništa čuti – oni samo žele „magijsku moć“ polaganja ruku. Često bih, u redu za molitvu, neke od njih jednostavno preskočio odbijajući moliti za njih. Nikad neću zaboraviti ženu koja se je nagurala u već stisnuti red, kako bi prije došla na molitvu. Vidio sam u njoj sebičnu i bezobraznu osobu koja se je nagurala unatoč tomu što je bilo lijepo objašnjeno kako se red treba formirati. Kad je stala ispred mene, samo sam ju mrko pogledao i zaobišao. Nije mi palo napamet moliti se za nju. Radije bih joj u tom trenutku bio „opalio“ jedan dobar šamar. Toliko me je naljutila da sam potpuno izgubio nutarnji mir i vjeru srca s kojom sam do tada molio. Nakon nekoliko minuta, Duh Sveti me je zaustavio i doslovno mi rekao: „Žena koju si preskočio u najvećoj je opasnosti da završi u paklu. Želim da se vratiš i pomoliš se za nju s najvećom mogućom ljubavlju. Ti ju pokušaj ljubiti a ja ću učiniti sve drugo što je potrebno.“ To mi je bila jedna od većih životnih lekcija. Ne bi li tu lekciju trebalo primjenjivati i u ostalim sličnim situacijama!? Možda su baš oni koji nas najviše živciraju, oni s krivim stavovima, najpotrebniji Božjeg milosrđa!?

Jesmo li se umorili?

Čovjeka najviše umara uzaludan posao. Postoji ogroman broj svećenika i laika koji itekako žele raditi za Gospodina, koji žele da se što više ljudi spasi, no mnogi se od nas teško nosimo s činjenicom da u tome slabo uspijevamo. Kad vidimo da nemamo očekivane plodove, skloni smo pojačati napore i gomilati aktivnosti. To nas može dovesti do toga da započnemo neke projekte koji nam, kad krenu, mogu zadavati ogromne probleme. Događa se da za te projekte ne možemo pronaći dovoljno kvalitetne osobe na koje bismo prebacili dio vlastite odgovornosti i tako sami sebi barem malo olakšali, a događa se i da zbog krivih procjena upadnemo u financijske probleme koje nas mogu odvesti u duboka razočaranja. Ljudi koji žele dobro drugima, ponekad teško procjenjuju čime će se i kime sve baviti, i teško mogu izgovoriti tako potrebnu riječ „NE“ i odbiti pomagati svima i svakome. Neki od nas skloni smo vjerovati kako će se Bog pobrinuti baš za sve što ćemo započeti, a kad se to ne dogodi, teško priznajemo da smo možda pogriješili što smo se upustili u nešto za što nas Duh Sveti nije nadahnuo.

Kad se umorimo, vrijeme je da razmislimo što sve trebamo prestati raditi, vrijeme je da se posvetimo vlastitom posvećenju, da pokušamo razlučiti što Bog stvarno želi od nas

Činjenje dobra može nas umoriti i može nam se dogoditi da izgorimo, da se umorimo. U tim smo situacijama za svoje promašaje spremni optužiti one kod kojih nismo uspjeli proizvesti plod koji smo očekivali, ili one koji nisu bili spremni surađivati s nama na način na koji smo očekivali. Sasvim je u redu da tada kažemo da više npr. nećemo moliti polaganjem ruku, no ne zato što to nema smisla, već zato što to Bog vjerojatno od nas trenutno ne očekuje. Ne trebamo svi sve raditi, već trebamo dobro promisliti što Bog od nas želi. Dobro je mnogo toga probati, jer ponekad samo tako možemo razlučiti što je naše poslanje, a što nije. I sâm sam mnogo puta razmišljao o tome da više na takav način ne molim. Odlučio sam da ću prestati onog trenutka kad u redu za molitvu ne prepoznam niti jednu osobu koju je Bog zaista poslao pred mene u taj red. Do sada se to još nije dogodilo. Uvijek se je našao netko za koga se je isplatilo žrtvovati. Dakle, kad se umorimo, vrijeme je da razmislimo što sve trebamo prestati raditi, vrijeme je da se posvetimo vlastitom posvećenju, da pokušamo razlučiti što Bog stvarno želi od nas. Ako smo skloni  „preskakati“ i „izbjegavati“ one kojima je Božja milost najpotrebnija, možda je to samo zato što bismo se opet trebali malo ozbiljnije pozabaviti sami sobom. Možda smo u međuvremenu „potrošili“ milost koju smo primili kad smo se nanovo rodili.

Što je molitelj u svojoj službi svetiji, to će se onaj za koga moli lakše otvoriti Božjoj milosti. Činjenica je da mnogo puta nismo dobro pripremljeni i nemamo dovoljno svetosti (ljubavi, vjere i poniznosti) za služenje pa zato i nemamo plodove koje bismo mogli imati

Božja riječ više nego jasno kaže da će ruke polagati oni koji povjeruju; piše da će ih polagati na bolesnike i da će bolesnicima biti dobro. Uspjeh polaganja ruku nikako ne ovisi o tome je li netko svećenik ili laik, već o tome ima li onaj koji polaže ruke istinske ljubavi za bolesnike i ima li vjeru srca da će Bog po njegovoj molitvi učiniti dobro, a dobro nikako ne mora uvijek značiti da će bolesnik ozdraviti. Svakako da uspjeh molitve ovisi i o iskustvu molitelja te o otvorenosti onoga koji molitvu prima. Što je molitelj u svojoj službi svetiji, to će se onaj za koga moli lakše otvoriti Božjoj milosti. Činjenica je da mnogo puta nismo dobro pripremljeni i nemamo dovoljno svetosti (ljubavi, vjere i poniznosti) za služenje pa zato i nemamo plodove koje bismo mogli imati. Kad se dobro pripremimo, kad prije polaganja ruku provedemo dovoljno vremena u Božjoj prisutnosti (ponekad se radi o satima) kako bismo se napunili Isusovom vjerom i ljubavlju (kako bi se posvetili), tada ima i plodova jer u tim trenucima zaista i jesmo sveti. Kad i one za koje molimo potaknemo da se na isti način pripreme za primanje milosti, kad ih prije molitve pripremimo riječima kojima smo bili nadahnuti kad smo se u Božjoj prisutnosti pripremali, onda se ne trebamo bojati hoće li biti plodova. Bez svetosti, koju primamo kad se pripremamo za službu provodeći vrijeme u osobnom intimnom susretu s Bogom u molitvi, ne možemo očekivati nikakve značajnije plodove u bilo kojoj službi. Bez te, uvijek iznova potrebne, svježe svetosti, čeka nas umor, neuspjeh i razočaranje u evangelizaciji, koliko god bili spretni organizatori i rječiti govornici. Bez tog tako nužnog pomazanja Duha davat ćemo samo sebe, umjesto da dajemo Boga.

Ta oni kojima služimo ne trebaju i ne traže nas, već Boga kojeg od nas očekuju!

Ipak, kad vidimo nekoga tko se nije dobro pripremio i nema potrebnu svetost, potrebno pomazanje Duha Svetoga, nemojmo ga odmah osuditi. Potrebne su godine iskustva da se postigne određena duhovna zrelost, a i kad je postignemo, nismo uvijek jednako raspoloženi i u jednakoj prilici posvećivati se prije svakog služenja – skloni smo padovima i usponima.

Bilo bi jako lijepo kad bismo se znali i mogli odlučiti puno manje raditi, kako bismo onda mogli više vremena provoditi u vlastitom posvećivanju koje bi nas osposobljavalo da služimo u Božjoj sili, mudrosti i, još više, u Božjoj ljubavi. Tada bi molitva polaganjem ruku, služenje Svete Mise, ispovijedanje grešnika, priprema krizmanika, predavanje vjeronauka, molitve za potrebne… donosili mnogo veći rod. Ta oni kojima služimo ne trebaju i ne traže nas, već Boga kojeg od nas očekuju!

Zato ako prosuđujemo, prosuđujmo sve jednakom mjerom!

 

Želim Vam blagoslovljeno čitanje Book-a.

 

Josip Lončar

Tekst je objavljen u 119. broju mjesečnika „Book“.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh