Foto: Shutterstock

Prije nekoliko godina postala je kršćanka…

Susreli smo se na ulici. Zove se Ljiljana, djevojka od oko dvadeset pet godina koja teško hoda i teško govori, jer je hendikepirana. Odmah je zaželjela da razgovaramo. Rekla je da je prije nekoliko godina postala kršćanka, vjernica. Ali da se nikako ne može odlučiti da slijedi Krista. Preteško joj je činiti to što Isus od nje traži. Sad stoji na raskrižju, rekla je. Ili će se potpuno opredijeliti za Krista, ili će ga potpuno napustiti. Jer ne može dugo ostati ovako, u zrakopraznu prostoru. Što da radi, upitala me.

Kada to da ti je teško hodati i govoriti prihvatiš kao nešto normalno, tada ćeš moći sa svakim razgovarati i svatko će te takvu prihvaćati, kao normalnu djevojku. Na neki način svatko od nas hoda u svojem ritmu i na svoj, osobni način

Odgovorio sam da Isus ništa drugo ne traži od nje nego samo to da ga voli i da ima povjerenja u njega. Isus želi da ona prihvati svoju situaciju, da se ne smatra odijeljenom od života, jer svaki je čovjek više ili manje hendikepiran. Ima djevojaka koje se nikad ne udaju, ima drugih koje su slijepe, ima gluhih, ima djevojaka koje su izgubile nogu ili ruku, ima djevojaka koje nemaju radno mjesto, koje su morale ostati kod kuće, ima onih koje su bolesne psihički i duhovno, postoje djevojke koje se boje, straše, žive u panici, ne žele se pojaviti pred ljudima. “Prema tome”, rekao sam Ljiljani, “tvoja je hendikepiranost nešto normalno. Kada to da ti je teško hodati i govoriti prihvatiš kao nešto normalno, tada ćeš moći sa svakim razgovarati i svatko će te takvu prihvaćati, kao normalnu djevojku. Na neki način svatko od nas hoda u svojem ritmu i na svoj, osobni način. Ti hodaš na taj način jer su ti noge stradale.

Ako prestaneš sebe samosažalijevati, ako prestaneš biti depresivna zbog toga što ti je teško govoriti i teško hodati, tad ćeš početi…

Slušaj ljude kako govore različito, jedni visokim tonom drugi niskim, jedni brzo, drugi sporo, jedni mucaju, ne znaju izreći rečenicu, a drugima to ide od ruke. Ti imaš svoj način govora, on je samo tvoj i on je za tebe normalan. Uostalom, nije to najvažnije u životu. Ako prestaneš sebe samosažalijevati, ako prestaneš biti depresivna zbog toga što ti je teško govoriti i teško hodati, tad ćeš početi misliti na druge, voljeti druge, činiti nešto za druge. Tad će ti srce biti radosno. No, tad će se i ljudi početi više zanimati za tebe, neće te više smatrati invalidom, neće te sažalijevati, nego te uzimati ozbiljno. Tako ćeš se moći i udati, dobiti radno mjesto i raditi upravo ono što je za tebe prikladno. Eto”, završio sam, “to je ono što od tebe traži Isus. Da imaš povjerenja u njega i da iz tog povjerenja zavoliš sebe čitavim srcem kako bi onda mogla živjeti punim plućima, raditi za druge i voljeti ljude.”

Tomislav Ivančić, “Duhovno pomoći čovjeku”

Izvor: Facebook stranica “Tomislav Ivančić”