Tomislav i Jelena/ foto: privatna arhiva

Mi smo Tomislav i Jelena, nedavno vjenčani par. Upoznali smo se prošle godine u Prkovcima na susretu zajednice Prilika za susret.

„Dugo sam želio pronaći svoju srodnu dušu i u zadnje sam vrijeme intenzivno za to molio. Prije je bilo neuspješnih pokušaja u ostvarivanju ozbiljne veze, ali to me nije pokolebalo. Kroz molitvu sam dobivao ohrabrenje da budem strpljiv“

Tomislav: Iako sam u zajednici od samoga početka, na veliki susret zajednice došao sam prvi puta, putujući iz Njemačke gdje sam radio posljednje tri godine. Vukla me jaka unutarnja želja i poticaj da dođem na taj susret. Dugo sam želio pronaći svoju srodnu dušu i u zadnje sam vrijeme intenzivno za to molio. Prije je bilo neuspješnih pokušaja u ostvarivanju ozbiljne veze, ali to me nije pokolebalo. Kroz molitvu sam dobivao ohrabrenje da budem strpljiv. Tražio sam samo jednostavnu djevojku koja će me zadiviti unutarnjom ljepotom.

Jelena: Otkad znam za sebe željela sam biti supruga i majka. Kako su godine prolazile u traženju i neuspjesima, mislila sam da je moje vrijeme već prošlo – a opet sam se nadala da i za mene postoji netko tko će me voljeti i prihvatiti. Bila sam godinama na ljetovanjima s mladima, raznim duhovnim obnovama i hodočašćima. Nisam baš voljela susrete koji su bili isključivo za neudane i neoženjene zbog te neugodnosti i izloženosti koju donose. Međutim, kada sam vidjela obavijest za ovaj susret u Prkovcima, zainteresirala sam se i pitala prijateljice bi li htjele ići sa mnom. Jedna je pristala i tako smo stigle.

Tomislav: Došao sam u Prkovce pun očekivanja. Putovao sam 1000 kilometara i vozio za Hrvatsku najviše zbog tog susreta. Kada sam ugledao Jelenu izdaleka, djelovala mi je jako poznato, kao da ju dugo poznajem. Nisam joj odmah prišao, već sam ju promatrao. Kako smo na susretu imali rad u grupi, bili smo ista grupa i ona je sjela kraj mene. Djelovala je samozatajno i tu sam već stekao prvi dojam o njoj. Svidjela mi se ta njezina nenametljivost. Nakon ručka sam joj prišao, sjeo kraj nje i tu sam ostao do kraja susreta. Kad sam ju čuo kako pjeva, srce mi je ubrzano lupalo. Pitao sam je za broj mobitela i dobio sam ga.

„Na putu prema Slavoniji prijateljica i ja smo se šalile: ‘Zamisli da tamo upoznamo svog budućeg muža i jednog dana nas djeca pitaju gdje su im se roditelji upoznali, a mi kažemo u Prkovcima.’ Eto, za mene je tako i bilo“

Jelena: Na putu prema Slavoniji prijateljica i ja smo se šalile: ‘Zamisli da tamo upoznamo svog budućeg muža i jednog dana nas djeca pitaju gdje su im se roditelji upoznali, a mi kažemo u Prkovcima.’ Eto, za mene je tako i bilo. Na susretu mi se svidio pristup organizatora prema nama, obnovila mi se nada da je Bogu sve moguće, a to je i bilo geslo susreta na blagdan svete Rite. U pauzama smo komunicirale s drugim ljudima, ali nitko nam nije ostavio poseban dojam. Svidjelo mi se Tanjino svjedočanstvo, mnogi smo se našli u njenim riječima. Bila je misa i klanjanje za naše potrebe. Govorili su nam da nismo roba s greškom ako smo još uvijek samci i da Bog ima i za nas plan. Da ne razmišljamo više toliko o svojoj prošlosti nego da s Bogom gledamo u budućnost. Kad mi je Tomislav prišao, nije me odmah oduševio – ali sam odlučila dati priliku ako mi tko na susretu priđe. A i teško mi je bilo prihvatiti da sam se možda ja nekom svidjela. Kad mi je rekao da radi u Njemačkoj, mislila sam da od toga neće biti ništa, no on je pokazao interes i dao si truda. Već sljedeći vikend došao je u Zagreb da zajedno odemo na Hod za život.

Tomislav: Naš prvi izlazak ostao mi je u lijepom sjećanju. Šetali smo po gradu i upoznavali se. Kroz razgovore došlo je do otvorenosti i povjerenja. Nastavili smo upoznavanje preko telefona. Razgovori su nam trajali sve duže. Sve je bilo spontano i bez straha. S njom sam osjećao veliku radost i povezanost. Zajedno smo i molili. Kasnije je sve išlo prilično brzo. Ja sam dolazio kad god sam mogao iz Njemačke, a jednom je i ona došla k meni.

„Bogu je sve moguće!“

Jelena: Nekako je sve išlo spontano između nas. Mene su znali loviti neki strahovi, jer sam se već više puta razočarala. Čak sam imala i jedne propale zaruke. Nisam odmah u svemu prihvatila Tomislava, ali s vremenom me Bog ohrabrivao da ga prihvatim. Išli smo na zajedničke izlete, upoznali jedno drugome obitelj i hrabro kročili u budućnost. Zaručili smo se u Međugorju u kolovozu, nakon točno tri mjeseca od upoznavanja, a vjenčali smo se u veljači nakon nepunih devet mjeseci. Ona rečenica da je Bogu sve moguće, prati nas i dalje. Bog nas iznenađuje svojim čudima. Dobili smo besplatno jednu kuću na korištenje. Tomislav je odmah dobio dobar posao, a ja nakon 16 godina rada na zamjenama napokon stalan posao. Još uvijek se prilagođavamo na zajednički život, ali radujemo se novim Božjim zahvatima u našim životima. Bogu je sve moguće!

Tomislav i Jelena

Svjedočanstvo je objavljeno na stranici ‘Prilika za susret‘ na Facebooku.

Prenosimo s dopuštenjem.