(…) idućeg smo ponedjeljka trebali sa školom ići na Sljeme. Došao je red na pet dana škole u prirodi. Svi smo se tome radovali već dugo, a sada kada se vrijeme tog dugoočekivanog izleta ozbiljno približilo (prvi put bez roditelja i to cijeli tjedan!), ja sam ostao bez cipela.

Tata je cijelo poslijepodne proučavao moju potrganu cipelu. Mama je u kuhinji smišljala kazne: Sad ga ne treba pustiti… U tenisicama ne može ići, pa neka zapamti i drugi put to neće napraviti… Ako ga sad ne kaznimo, neće nikada naučiti… i tome slično. Ja sam sjedio u svojoj sobi, pisao zadaću, a s oba uha napeto slušao što se događa u kuhinji. Tata je više puta uzdahnuo: Hm, hm… hm, hm… neće biti ništa od toga… da mi je samo bilo vidjeti kako je to uspio… razderao je šavove, probio donji dio… To sad više ni postolar nema za što zašiti… hm, hm… Ostatak je dana prošao u tom tonu, napetom i sivom…

Hm, hm… hm, hm… neće biti ništa od toga… da mi je samo bilo vidjeti kako je to uspio… razderao je šavove, probio donji dio… To sad više ni postolar nema za što zašiti…

Cijeli sam petak u školi bio žalostan, a opasnost da me roditelji neće pustiti s razredom na Sljeme s razlogom se opasno nadvila nada mnom. Kada sam došao kući, izuo sam se, oprao ruke, izvadio stvari iz torbe i zavalio se u trosjed. Uzeo sam dječji časopis u ruke i počeo ga čitati. Na trećoj se stranici nalazila karikatura anđela čuvara i tekst koji mi je poručivao: Ne boj se, tvoj anđeo čuvar riješit će stvar! Da sam mogao, bio bih se osmjehnuo, ali lice mi je bilo okamenjeno teškom i turobnom brigom. E to bih volio vidjeti, ali ponekad nema mjesta ni za nadu…

Fabijan pozdravlja Marka!

Upravo kad sam završio s čitanjem teksta, začuo sam otključavanje vrata. Tata je u stan uletio poput vjetra. Nije mogao sakriti osmijeh. Nisam znao da može toliko rastegnuti usta, pa bila su mu od uha do uha! Nešto je držao u rukama iza leđa.

„Brzo dođi i daj mi pusu!” rekao je. Odmah sam osjetio da se događa nešto važno! Skočio sam s trosjeda i, nastojeći prikriti uzbuđenje, dovukao se do njega što sam sporije mogao. Odjednom se preda mnom našla velika kutija s planinarskim čizmama!

Tata je otkupio čizme od jedne žene koju je slučajno sreo, a čije ih dijete nije nosilo jer ih je preraslo! Čizme su bile top…!

Tata je otkupio čizme od jedne žene koju je slučajno sreo, a čije ih dijete nije nosilo jer ih je preraslo! Čizme su bile top: od prave kože, visoke, s debelim vibram potplatom! Nema bolje od toga, a cijena – trećina od prave vrijednosti! Oni trnci koji su me prolazili kada sam potrgao „stare” čizme sada su opet napali moja leđa, ali ovaj je put osjećaj bio fantastičan! Držao sam čizme u ruci i osjećao se blaženo. Tata je nešto govorio, ali priznajem da njegove riječi nisam razabirao… Tumačio je kako je došao do cipela… Ali koga je to više bilo briga?! Samo sam kimao glavom i zamišljao kako trčim po Sljemenu s Ivanom, Jurajem, Antonijom i kako svuda oko nas lete grude… Međutim, jedna je rečenica ‘probušila’ moje misli. Onako kako igla probuši prenapuhan balon: BUM! Čuo sam: Bla, bla, bla, cipele… bla, bla… Onda je ona rekla… bla, bla… Fabijan pozdravlja Marka… bla, bla, bla!!! (…)

Iz knjige Nevena Drozdeka Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje? (Neka mi se javi – ako ima hrabrosti!)