Razmišljamo o evanđelju

NEDJELJNO EVANĐELJE PREMA VIĐENJIMA MARIJE VALTORTA

Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik »Ako netko hoće doći k Meni, a ne mrzi na svet način oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre, čak i svoj život, ne može biti moj učenik«. Isus objašnjava koju cijenu trebaju platiti oni koji žele biti njegovi učenici, i što dobivaju zauzvrat

Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik

Foto: Shutterstock


 

Uz evanđelje 23. nedjelje kroz godinu: Lk 14,25-33

»U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“«

Riječ Gospodnja.

 

[Kontekst u kojem Isus iznosi ovu prispodobu]

Prvi je dan Blagdana sjenica. To je radostan židovski blagdan, jedan od tri u kojima se Židovi spominju biblijskog putovanja svojeg naroda prema obećanoj zemlji. Njime se slavila Božja prisutnost posred njegova naroda.

Oko Isusa se u hramu okupila velika skupina ljudi. Isus im se obraća i objašnjava im što znači „doći k njemu“ ili „slijediti ga“; koliko je učeništvo ozbiljna stvar. Onoga tko Ga odluči slijediti to će skupo stajati, no on zauzvrat dobiva nemjerljivo više.

Također svatko, prije nego što postane Isusovim učenikom, treba „najprije pažljivo procijeniti“ potrebne troškove kao što čine graditelji kula ili kraljevi koji idu u rat.

 

 Stigoše do hramskog trijema. Isus daje naredbe Iškariotu i Šimunu Revnitelju da nabave što je potrebno za obred i za obredne darove. Zatim, pozove svećenika Ivana i kaže mu:

»Ti koji si od ovoga mjesta pobrinut ćeš se da pozoveš kojega levita za koga znaš da je dostojan da upozna Istinu. Jer, zaista, ove godine Ja mogu svetkovati blagdan radosti. Nikada više neće biti tako mio dan…«

»Zašto, Gospodine?« pita pismoznanac Ivan.

»Jer, vas imam oko sebe sve, ili vidljivom prisutnošću ili njihovim duhom.«

»Ali, mi ćemo uvijek biti tu. I s nama, mnogi drugi«, sa sigurnošću tvrdi apostol Ivan. I svi odobravaju. Isus se osmjehuje i šuti dok svećenik Ivan, skupa sa Stjepanom, ide naprijed u Hram da izvrši nalog. Isus viče za njima:

»Naći ćete nas u Trijemu Pogana«. Ulaze i skoro odmah susreću Nikodema, koji se duboko nakloni, ali se ne približi Isusu. Ipak, izmijeni s Isusom osmijeh sporazumijevanja pun mira. Dok se žene zaustavljaju gdje im je dopušteno, Isus s muškarcima ide na molitvu, na mjesto za Židove i zatim, izvršivši svaki propisan obred, vraća se natrag da se sjedini s onima koji Ga čekaju u ‘Trijemu Pogana’.

Veoma prostrani i visoki trijemovi puni su naroda koji sluša pouke raznih rabina. Isus se uputi prema točki gdje vidi da stoje dva apostola i dva učenika što ih bijaše poslao naprijed. Odmah se napravi krug oko Isusa, a apostolima i učenicima pridruže se brojne osobe koje su bile raspršene u mramornome trijemu punom naroda. Znatiželja je bila tolika da su se i neki drugi učenici raznih rabina, ne znam je li to od njihove vlastite volje ili su ih na to uputili njihovi učitelja, približili krugu stisnutom oko Isusa.

Doći k Meni kao učenik znači odreći se svih drugih ljubavi radi jedne same: radi ljubavi prema Meni

Isus pita nasumce: »Zašto se gurate oko mene? Recite. Imate poznate i mudre rabine, od svih dobro gledane. Ja sam Nepoznati i Loše gledani. Zašto onda dolazite k Meni?«

»Jer Te ljubimo«, kažu neki, a drugi: »Jer, drugačije govoriš negoli drugi; drugi opet: »Da vidimo Tvoja čudesa« i opet drugi: »Jer smo te čuli govoriti« i: »Jer samo Ti imaš riječi života vječnoga i djela koja odgovaraju riječima« i napokon: »Jer hoćemo da se pridružimo tvojim učenicima«. Isus gleda narod koji govori kao da bi htio prodrijeti pogledom da pročita najtajnije osjećaje, a poneki se, ne odolijevajući tom pogledu, udaljuje, ili u najmanju ruku, sakriva iza kojega stupa ili iza ljudi viših od sebe. Isus odgovara:

»A znate li što to znači ili što je to poći za Mnom? Odgovaram samo na te riječi, jer znatiželja ne zaslužuje odgovora, a to da netko gladuje za mojim riječima posljedica je toga što Me ljubi i što želi da se sjedini sa Mnom. Stoga, među onima koji su govorili postoje dvije grupe: znatiželjnici, koje mimoilazim, i oni dobre volje, koje poučavam, ne skrivajući strogost ovoga poziva. Doći k Meni kao učenik znači odreći se svih drugih ljubavi radi jedne same: radi ljubavi prema Meni.

Moji učenici moraju biti slobodniji od ptica koje lete nebeskim prostorom, slobodniji od vjetrova…

Egoistična ljubav prema sebi, grešna ljubav prema bogatstvu ili prema sjetilnosti ili prema moći, poštena ljubav prema ženi, sveta ljubav prema majci i prema ocu, ljubeća ljubav prema djeci i prema braći, svaka mora dati mjesto ljubavi prema Meni, ako hoćete biti moji… Zaista vam kažem, da moji učenici moraju biti slobodniji od ptica koje lete nebeskim prostorom, slobodniji od vjetrova koji pušu pod nebeskim svodom, da ih nitko ne zaustavlja, nitko i ništa. Slobodni od teških okova, slobodni od zamki materijalne ljubavi, čak i od sitnih zapreka tanke paučine. Duh je kao nježan leptir zatvoren u teškoj čahuri tijela i njegov let može otežati ili posve zaustaviti i neopipljiva nit paučine koja blista duginim bojama, nit pauka sjetilnosti, nit pauka koji nije velikodušan u požrtvovnosti. Ja, tražim sve, bez pridržaja. Duh je potreban ove slobode u davanju, velikodušnosti u darivanju, da može biti siguran da se nije zapleo u paučinu naklonosti, navika, premišljanja, u paučinu straha što ju je razapeo poput tolikih niti onaj čudovišni pauk, Sotona, otimač duša.

Ako netko hoće doći k Meni, a ne mrzi na svet način oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre, čak i svoj život, ne može biti moj učenik

Ako netko hoće doći k Meni, a ne mrzi na svet način oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre, čak i svoj život, ne može biti moj učenik. Rekoh: ‘Ako ne mrzi na svet način’. Vi u svome srcu kažete: ‘On uči da mržnja nije nikad sveta. Stoga, On sebi protuslovi’. Ne. Ne protuslovim si. Ja velim da mrzite otežalost ljubavi, tjelesnu strastvenost ljubavi prema ocu i majci, prema ženi i djeci, prema braći i sestrama i prema vlastitom životu; i štoviše, naređujem da ljubite rodbinu i život jasnom slobodom koja je svojstvena duhovima. Ljubite ih u Bogu, za Boga, nikad ne zapostavljajući Boga njima, brinući se, trseći se da njih ponesete onamo kamo je učenik dospio, to jest k Bogu-Istini. Tako ćete sveto ljubiti rodbinu i Boga, dovodeći u sklad dvije ljubavi i praveći od rodbinskih veza ne težinu nego krila, ne grijeh nego pravednost. I svoj život morate biti pripravni zamrziti radi Mene. Onaj mrzi svoj život koji ga, bez straha da će ga izgubiti ili učiniti po ljudsku žalosnim, daje u službu Meni. To je samo privid mržnje. Osjećaj što ga „mržnjom“ krivo naziva ljudska misao, koja se ne zna uzdići, misao posve zemaljskog čovjeka, malo višeg od životinje. U stvari je ljubav ova prividna mržnja koja uskraćuje zadovoljstvo postojećim bićima da dade duhu još obilatiji život. To je najčišća i najblagoslovljenija ljubav što postoji. Ovo uskraćivanje sebi niskih zadovoljstava, ovo zabranjivanje sebi sjetilnih osjećaja, ovo pribavljanje sebi poruga, nepravednih tumačenja, ovo riskiranje kazna, odbacivanja, prokletstava i možda progonstava, to je niz susljednih muka. Ali treba ih prihvatiti i prigrliti kao križ, kao stratište na kojem ispaštamo svaki prošli grijeh da opravdani pođemo k Bogu od kojega dobivamo svaku milost, istinsku, moćnu i svetu Božju milost za sve koje ljubimo. Koji ne nosi svoga križa, taj ne ide za Mnom; koji ne zna to činiti, ne može biti moj učenik.

Mnogo, mnogo razmislite vi koji kažete: ‘Došli smo pridružiti se tvojim učenicima’. Nasljedujte onoga koji hoće sagraditi kulu…

Mnogo, mnogo, dakle, razmislite vi koji kažete: ‘Došli smo pridružiti se tvojim učenicima’. Nije sramota, nego mudrost razmisliti o sebi, prosuditi sebe i priznati sebi i drugima: ‘Ja nisam građen za učenika’. Pa, što? Pogani smatraju temeljem svoga nauka potrebu za ‘spoznajom samog sebe’, a vi Izraelci, zar nećete to znati činiti da zadobijete Nebo? Jer, sjećajte se toga uvijek, blaženi koji dolaze k Meni. Ali bolje od toga da dođu i da, zatim, izdaju Mene i Onoga koji me je poslao je uopće ne doći i ostati vjerni sinovi Zakona, kao što ste dosad bili. Jao, onima koji, nakon što su rekli: ‘Dolazim’, nanose štetu Kristu, jer su izdajice kršćanske misli i koji sablažnjuju malene i dobre. Jao, jao, njima. A ipak će ih uvijek biti. Nasljedujte, dakle, onoga koji hoće sagraditi kulu. Najprije pažljivo procjenjuje potrebne troškove i pravi račune sa svojim novcem, ima li čime dovršiti kulu, da ne bi, nakon što postavi temelje, morao obustaviti radove nemajući više novaca. U ovom bi slučaju izgubio više negoli je prije imao, nemajući ni kule ni talenata, a zauzvrat bi navukao poruge naroda koji bi govorio: ‘Ovaj je počeo graditi, a ne može dovršiti. Sad može puniti želudac ruševinama svoje nedovršene gradnje!’ Nasljedujte, također, zemaljske kraljeve i neka vam siromašni događaji svijeta posluže kao pouka za nadnaravno. Kad hoće navijestiti rat nekom drugom kralju, mirno i pažljivo promotre svaku stvar, razloge za i protiv, razmotre zavrjeđuje li korist od pobjede – životne žrtve vojnika, proučavaju je li moguće osvojiti ono mjesto, može li njihova vojska, za polovicu manja od protivnikove, pobijediti. I, pravo prosuđujući da s deset tisuća ne mogu nadvladati dvadeset tisuća, prije negoli dođe do sukoba, šalju u susret protivniku poslanstvo s bogatim darovima da ublaže protivnika kojemu su već bili sumnjivi vojni pokreti drugoga, razoružavaju ga dokazima prijateljstva poništavajući sumnje i sklapaju s njime ugovor o miru, koji je, zaista, uvijek korisniji negoli rat, koliko po ljudsku, toliko duhovno.

»Ako ne osjećate u sebi hrabrosti da se odrečete svega za moju ljubav, nemojte dolaziti k Meni jer ne možete postati moji učenici.« »Ako nam sve oduzimaš, što nam daješ?« »Pravu ljubav…«

Tako morate i vi činiti prije negoli započnete nov život i nego se svrstate protiv svijeta. Jer, postati mojim učenicima znači: ići protiv bučne i silovite struje svijeta, tijela i Sotone. Pa, ako ne osjećate u sebi hrabrosti da se odrečete svega za moju ljubav, nemojte dolaziti k Meni jer ne možete postati moji učenici.«

»Pa, dobro. To što govoriš je točno«, primijeti neki pismoznanac koji se je umiješao u skupinu. »Ali, ako se lišimo svega, čime ćemo ti onda služiti? Zakon ima svoje naredbe koje su kao novac što ga Bog daje čovjeku da služeći se njime kupi vječni život. Ti veliš: ‘Odrecite se svega!’ i ukazuješ na oca, majku, sva bogatstva i časti. Bog je, ipak, dao te stvari i rekao nam na usta Mojsijeva da se njima služimo sa svetošću da se pokažemo pravedni pred očima Božjim. Ako nam sve oduzimaš, što nam daješ?«

»Pravu ljubav, rekoh, o rabi…«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh