Duhovnost

Tko nam je ukrao vjeru? Zašto ne vjerujemo u čuda? Je li Bog u današnje vrijeme vlastitom odlukom prestao činiti čudesa u onoj mjeri u kojoj je to činio u nekim drugim razdobljima povijesti Crkve ili današnja generacija vjernika nema vjeru potrebnu za činjenje čudesa?

Tko nam je ukrao vjeru? Zašto ne vjerujemo u čuda?

Ako iskreno razmišljamo, moramo se složiti s činjenicom da danas nema ni jednog valjanog razloga zbog kojeg bi Bog negirao svoja obećanja i Crkvi uskratio privilegij da liječi bolesnike, oslobađa one koje tlači đavao, pa čak i da uskrisuje mrtvace (v. Iv 14,12; Mk 16,15-20; Ez 34,1-10; Mt 10,8; Lk 10,9…).


I danas, kao i kroz sve generacije do sada, ogroman broj ljudi umire od teških i neizlječivih bolesti, bez obzira na to što je medicina od Isusovih vremena strahovito uznapredovala. I danas ogroman broj ljudi osjeća demonska tlačenja bez obzira na to što svijet, ali i mnogi vjernici više ne vjeruju da zli duhovi uopće postoje. I danas bi uskrisivanje umrlih silno probudilo vjeru kod mnogih nevjernika, ali i posustalih vjernika jer danas u kršćanskoj Europi, pa tako i u Hrvatskoj, ogroman postotak vjernika ne živi svoju vjeru aktivno.

Da bismo započeli molitvu koja će rezultirati čudom ne trebamo se posebno osjećati, ne trebamo imati izvanredna nadahnuća, ne trebamo biti posebno sveti… jedino što trebamo je to da izađemo iz ovog svijeta i sve svoje biće, svu svoju pažnju, usmjerimo na Boga

Čini se da nam je i danas, kao i u svim dosadašnjim generacijama, silno potrebna evangelizacija koja se, kako to apostol Pavao naviješta, ne očituje u očitovanju ljudske mudrosti već Duha Svetoga i Božje snage. Osim onih koji su ‘naučili znanja’ trebaju nam i oni koji vjeruju u istinitost Božjih obećanja.

Tko nam je ukrao vjeru?

Nitko. Vjere nikad nije nestalo jer je vjera dar Duha Svetoga, a Duh Sveti je neprestano prisutan u svakom krštenom vjerniku. Ono što je nestalo je razumijevanje osnovnih principa duhovnosti, između kojih je i način zadobivanja vjere u natprirodna očitovanja Božjeg milosrđa. Nitko ne započinje molitvu tom vrstom vjere. Dovoljno je da vjerujemo da Bog postoji i da nas ljubi kao svoju djecu, da je milosrdan Bog. Da bismo započeli molitvu koja će rezultirati čudom ne trebamo se posebno osjećati, ne trebamo imati izvanredna nadahnuća, ne trebamo biti posebno sveti… jedino što trebamo jest to da izađemo iz ovog svijeta i sve svoje biće, svu svoju pažnju, usmjerimo na Boga (usp. Mt 22,36-38; Mk 12, 28-30). Na taj način umiremo svojoj ograničenosti, više ne gledamo svoju nemoć već Božju svemoć. Što smo sposobniji na takav način doći bliže Bogu, to će se više njegove moći očitovati u našim životima.

Bez njega ne možemo ništa učiniti, pa ni moliti vjerom. Ili smo s njime u Duhu ili smo u svijetu i tijelu. Svijet i tijelo nam ne dopuštaju izbjegavati zlo i činiti dobro u onoj mjeri u kojoj bismo mi htjeli. Zato je prva i najveća Božja zapovijed za nas i najkorisnija, ali i više od toga – neophodna. Kao kršćani trebali bismo stvoriti naviku umiranja sebi i svijetu kako bismo što češće ulazili u Božju prisutnost u kojoj imamo moć nad svijetom i tijelom, u kojoj nalazimo ljubav, mir, radost, blagost, nježnost…

To bismo trebali učiniti prije svake molitve u kojoj nešto tražimo od Boga, prije svake mise, prije svakog ispita savjesti, prije svakog čitanja i razmatranja Svetog pisma, prije svakog iole značajnijeg događaja, svakog jutra, kad god se osjećamo umorni i opterećeni…

Čini se da smo mnogi mnogo toga naučili što nam, nažalost, koristi veoma malo – samo zato što smo olako preskočili prvu, najveću i za nas najpotrebniju zapovijed.

Ako želite steći tu korisnu naviku, za početak je dobro početi s knjigom U Tvojoj prisutnosti.

Na vrh