Duhovnost

Tko nam je ukrao senzaciju?

Tko nam je ukrao senzaciju book evangelizacija

Nedjelja, jutro je davno svanulo, sjedim u krevetu i razmišljam o snu iz kojeg sam se probudio zbunjen. Sanjao sam kako se igram na nogometnom igralištu. Desno od mene nalaze se kuće i velika staklena zgrada, sve je mirno i pomalo dosadno. Odjednom se je ta velika staklena zgrada, jednostavno, zatalasala kao zastava na vjetru i talasajući se počela se rušiti, zajedno s drugim objektima, odnosno kućama, koje je zemlja doslovno progutala. S velikom dozom straha ipak sam uživao u prizoru koji mi je izgledao senzacionalno. Nije bilo ljudi koji su bježali i vrištali, ali se moglo pretpostaviti da su ljudi u tim objektima i unatoč svemu tomu strahu kao da sam osjećao nešto što bi se moglo nazvati napokon. Nakon nekog vremena sve je utihnulo i ušlo u svoju normalu i kolotečinu i kao da sam negdje duboko u sebi bio razočaran što je ta katastrofa prestala.


I sjetim se dnevnika – iako nas sve te vijesti o katastrofama, ubojstvima i zločinima strašno deprimiraju, rastužuju i obeshrabruju, ipak na neki način uživamo u tome i hranimo se takvim informacijama.

Sjedim u krevetu zbunjen i pitam se što bi to moglo biti. Kakav to čovjek mora biti nečovjek da osjeti ushićenje i uzbuđenje u prirodnim katastrofama i iako je u veliku strahu, ipak na neki način uživa u tome. I sjetim se dnevnika – iako nas sve te vijesti o katastrofama, ubojstvima i zločinima strašno deprimiraju, rastužuju i obeshrabruju, ipak na neki način uživamo u tome i hranimo se takvim informacijama. Na sve to dodajem ponosno da sam vjernik kršćanin. I to me zbunjuje, jer to dvoje nikako ne ide zajedno i osjećam se uplašeno i razdijeljeno i pitam se: “Tko sam ja Gospodine?“ Jesam li kršćanin, tvoj učenik ili sam crvić, ličinka ili samo nakupina stanica, nekakav rak koji se hrani na tuđem zlu. Na pamet mi padaju riječi iz 33. poglavlja Izaije: “Tko će od nas opstati pred ognjem zatornim, tko će od nas opstati pred žarom vječnim?“ U odgovoru nalazim ove riječi: “Onaj koji zatiskuje uši da ne čuje o krvoproliću, koji zatvara oči da ne vidi zlo on će prebivati u visinama, tvrđe na stijenama bit će mu utočište, imat će dosta kruha i vode će mu svagda dotjecati. I u ovim riječima dobivam odgovor zašto smo mnogi kraj toliko kruha danas gladni i kraj toliko žive vode suhi i bezvodni.“ Nadalje Izaija govori o slavnoj budućnosti i kaže: “Oči će ti gledati kralja u njegovoj ljepoti, promatrat će zemlju nepreglednu. I nijedan građanin neće reći: ‘Bolestan sam!’ Narodu što živi ondje krivnja će se oprostiti.“ Zatim Izaija nastavlja u 35. poglavlju: “Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: ‘Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!’ Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhim otvoriti, tad će hromi skakati kao jelen, njemakov će jezik klicati.“

Kakve li senzacionalne vijesti! Mislim si kako će to biti super i opet se na tu pomisao zbunjujem i pitam: “Pa u kojem vremenu ja živim? Da li u Izaijinu, da li prije Krista Spasitelja ili poslije Krista Spasitelja, da li u budućem vremenu ili izvan vremena ili možda uopće ne živim, već samo preživljavam i čekam kraj?“ I dolazi mi odgovor: “Ej, pa ti živiš u godini milosrđa ili samo kažu da si živ, a mrtav si. Zato budi uvijek budan. Ojačaj ostatke koji već leže u smrti. Nisam zapravo pronašao savršenim tvoja djela pred licem mojeg Boga. Prema tome sjeti se kako si primio, čuo riječ; vrši ju i obrati se! (Otk 3, 2 – 3)“ Opet sam zbunjen i pitam se kako sam i kada primio i čuo riječi. Odjednom odlazim u mislima desetak godina unazad i nalazim se na stadionu na velikome karizmatskom susretu, gdje desetak tisuća ljudi kliče od radosti i slavi Boga i na tome mjestu prvi put čujem na svome materinskom jeziku o veličanstvenim Božjim djelima.

Ja sam kao pravovjerni katolik bio toliko zbunjen, zbunjeniji od pobožnih Židova na dan Pedesetnice, da sam morao to spomenuti na ispovijedi i ispovjednik mi je potvrdio da je to ispravno, samo ne treba od toga praviti senzaciju.

I am text block. Click edit button to change this text. Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus Ondje vidim gdje slijepi progledaju, hromi hodaju, gluhi čuju, siromasima se propovijeda radosna vijest i u meni nastaje neka huka s neba kao neki silan vjetar i iako zbunjen odlazim kući sretan i mislim u sebi: “To je to.“ Ja sam kao pravovjerni katolik bio toliko zbunjen, zbunjeniji od pobožnih Židova na dan Pedesetnice, da sam morao to spomenuti na ispovijedi i ispovjednik mi je potvrdio da je to ispravno, samo ne treba od toga praviti senzaciju. I stvarno, često sa uzvišenih mjesta u našoj Katoličkoj crkvi čujemo da nam nisu  potrebna čuda i senzacije, iako jučer, danas i dok je svijeta i vijeka svaki će čovjek čeznuti za čudom i senzacijom, a kako i ne bi, kada riječ čudo dolazi od latinske riječi miraculum i znači nešto prekrasno. I nije mi jasno kako se danas može netko usuditi naviještati neko drugo evanđelje, koje se bitno razlikuje od „radosne vijesti“, kad Crkva, po svojem učiteljstvu, pridaje temeljnu važnost čudima. Čuda jačaju vjeru. Ona su znak, trag koji Bog ostavlja posjetivši čovjeka. Pokazatelj koji nam pomaže razumjeti, shvatiti ili samo naslutiti postojanje nadnaravnoga. Katekizam se je jasno očitovao o toj temi. On kaže da je vjera Božji dar, ali i čin razuma, koji uključuje intelekt i volju, te da čudo potiče intelekt i volju da se pokrenu k vjeri. Zato su čuda važna. Bez čuda čovjek u svojoj slabosti teško uspijeva vjerovati. Čudo je dakle sastavno dio ekonomije vjere. Dragi Isus je upotrijebio čuda da bi pokazao svojim suvremenicima da je uistinu Sin Božji. O svemu tome nam govori Renzo Alegri u knjizi o sv. Padru Piju Čudesni život. Otac Pio sam kaže o toj temi: “U ljudskoj je prirodi da osjećaju kako ih privlače čuda, jer po čudima čovjek može bolje spoznati veličinu i krasotu Boga.“ I dok se mi u Crkvi odričemo senzacije i uvodimo dosadnacije,  Nečastivi to vješto iskorištava i od najvećih svjetskih katastrofa pravi senzacije, pa i od same gazirane i malo zaslađene vode. I nakon svih tih zbunjenosti ustajem, bacam se na koljena i molim Svemogućeg Boga da napokon za nas dođe pedeseti dan, da nastane neka huka s neba, da zapuše silan vjetar, da vidimo plamene jezike i da se ispunimo Svetim Duhom, da počnemo “pobožnim“ ljudima iz svih naroda pod nebom govoriti o veličanstvenim Božjim djelima. Da se zbune i da budu začuđeni i zadivljeni što konačno čuju na svojem materinskom jeziku radosnu vijest..

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh