Foto: Shutterstock

Ponedjeljak mi definitivno nije omiljeni dan. Taj dan na poslu, nažalost, i nisam baš najkorisnija. Iako, moram priznati da je u vrtiću uvijek vrlo zanimljivo i dinamično. U jednom trenutku, umorna i neispavana od napornih dana, sjela sam nedaleko od troje šestogodišnjaka. Čula sam da imaju neku raspravu, no pravila sam se neprimjetnom i znatiželjno slušala o čemu pričaju. Teme njihovih razgovora uglavnom se kreću oko nekih igrica i super-heroja. I čini mi se da pričaju o nekom Bobu. Slušam malo pozornije, i iznenadim se. Ne pričaju o Bobu, nego o Bogu – našem Bogu, i to u gradskom vrtiću. Želim s vama podijeliti njihov razgovor, pa ću stoga, da zaštitim njihov identitet, promijeniti njihova imena. Nisu primijetili kada sam sjela za stol malo udaljen od njih, jer su već bili udubljeni u svoju filozofsku raspravu. Nisam ih ometala, samo sam mirno sjela i imala što čuti…

Najednom sam se do kraja razbudila, otišla po papir i brzo zapisala njihov razgovor

Ivan pita Mateja: „Isus je veći od Boga?“

Matej: „Ne, Bog je veći i jači, i ima krila.“

Ivan: „A kaj, goli su obojica??“

Matej: „Ne, imaju jako puno gaća.“

Ivan: „E, Matej, a ti znaš kak’ je onaj iz igrice Minecraft jak? Jači je od super-heroja!“

Matej: „Nije! Uopće nije, Bog je veći i jači od njega. I Bog daje puno više srčeka i nemreju mu se uopće potrošiti životi.“

Uključuje se i Luka koji mudro zaključuje raspravu: „No, pa nema veze. Svi možemo biti bogovi!“

Najednom sam se do kraja razbudila, otišla po papir i brzo zapisala njihov razgovor. A onda sam iskreno zahvalila našem maštovitom Bogu na ovim divnim dječacima. Obogatili su mi ne samo taj dan već i nastavak tjedna. Zašto je kod djece uvijek sve tako jednostavno? Ne znam, možda zato što ih još nismo uspjeli do kraja „zaraziti“ svojim kompliciranjem i potrebom za kontrolom i time da bude uvijek sve po našem…

Ovi su dječaci razgovor vodili posve jednostavno, iskreno, nije bilo zamuckivanja prilikom postavljanja pitanja i u odgovaranju; sa žarom su jedan drugoga gledali i slušali i čekali sljedeće pitanje, tj. odgovor. Kod nas, „mudrih odraslih“, kao da se nekako izgubio i taj žar i ta jednostavnost. Sve nam mora biti znanstveno argumentirano i dokazano, rijetko smo otvoreni i slobodni u našim odnosima. Bogu hvala na onim ljudima koji nisu izgubili zdravu dozu dječje jednostavnosti i iskrenosti, i koji se još uvijek, unatoč svim naprednim tehnologijama, i dalje znaju diviti pjevu ptica, zalasku sunca, igri oblaka i mudrostima dječice.

Da bismo uspjeli očuvati i razviti identitet koji smo dobili krštenjem, možda je nekako najvažnije ono jedno – unositi ljubav u sve što činim, svaki dan iznova

Toliko čeznemo za boljim svijetom, no bolji svijet počinje od mene i tebe. Bolji svijet počinje kad si posvijestim mudrost dječaka koji je u svojoj spontanosti izjavio kako svi mi možemo biti kao Bog, možemo biti ‘bogovi’. Ali ne da drugoga gazim, već da se prigibam do njega i podižem ga prema Onome koji će mu otvoriti nove životne obzore. Po krštenju postajem dijete Božje, dakle, ovaj dječak i nije pogriješio.

Da bismo uspjeli očuvati i razviti identitet koji smo dobili krštenjem, možda je nekako najvažnije ono jedno – unositi ljubav u sve što činim, svaki dan iznova. Neka nam u tome posluži i ova divna mudrost pape Franje: „Nisu nužni veliki govori o ljubavi, već muškarci i žene koji znaju kako činiti te malene stvari za Isusa, za Oca. Djela milosrđa su kontinuitet te ljubavi koja se čini malenom, koja nam dolazi i mi je nosimo dalje.“

Autorica: Anika Sačić; Book.hr